Što mogu. Ovisna sam o ovakvim porukama. Mogu ih primati svaki dan i nikada mi ne dosade. I volim tu riječ zauvijek. Nadam se da ću neke ljude voljeti zauvijek. I da ću zauvijek biti sretna. Što je sve luđe vrijeme, ja sam sve više bolje volje. Možda mi se pogoršalo....

Sjećam se svojih buđenja kao dijete. Nije baš bilo neko sretno djetinjstvo. Svašta se događalo, a ja bih svake noći zaspala s nadom da će ujutro sve biti drugačije. A obično ništa od toga. Tako i sad. Poželim da nema ovog cirkusa s koronom, potresima i odrubljivanjima...

Sve mi se čini da sam bila tolerantna ako mi nije stalo, a drugi razlog je bio da ne talasam jer se, možda, brod prevrne. Zapravo volim kada je sve po mojem i točka.Tako stvari stoje. To što nisam pristala na tuđe zahtjeve i što sam zahtijevala sve ili ništa sad mi se...