U planine svjesno!

U planine svjesno!

U planine svjesno, slogan je koji ukazuje na cilj novog pristupa planinarenju koji njegujemo u Planinarskom društvu ‘Nad vrhom’. Znači, zapravo, da se u planinarenju može možda lakše doći do cilja kojem teže brojni suvremeni duhovni pokreti.

Cilj je živjeti u sadašnjem trenutku. Odmotati klupko misli i rastjerati oblake briga, uočiti koliko je nevažno ono što je prošlo i ono što će biti. Shvatiti da je sadašnjost sve što imamo i postati svjesno prisutan sada i ovdje. To je zacijelo lakše kad se čovjek približi prirodi, pokuša se vratiti njoj, njoj od koje potječe, stopiti se sa svim ljepotama šuma i staza, drveća i životinja, vidika s vrha, zacijelo lakše nego u užurbanom tehnološkom svijetu u kojem živimo.

Svjesno u planine značilo bi tako nakratko odustati od prosuđivanja i razmišljanja, opustiti se i biti svjestan sebe utopljenog u prirodi, u kojoj sve naše zamišljene crte podjela ne znače ništa. Svjesnošću čovjek postaje miran i tih, opaža sve, ali ne prosuđuje, u miru je sa sobom, prirodom i svijetom. Takve trenutke doživjeli su mnogi planinari uspinjući se i spuštajući, ponekad ponijevši sa sobom dojam da ih je na grudima zibala majčica priroda, ukazujući im na ljepotu i svrhu života.  (SP)

Privjesak koji nije samo privjesak

Privjesak koji nije samo privjesak

Pročulo se za naše novo društvo vrlo brzo; vrlo brzo su počele pristizati i vrijedne inicijative ljudi izvan kruga osnivača društva. Evo, jedan primjer kroz pričicu koja slijedi: Jutros sam bio na kavi s Mišelom Prelesnikom, vlasnikom i idejnim začetnikom firme http://planinarskitrofej.simplesite.com/ , koji usred razgovora stavlja na stol kuvertu uz riječi “mali poklon za vaše novo planinarsko društvo”! A u kuverti od hrastovine izrađeni privjesci s utisnutim našim logom!!!! Naš logo!!! Naši privjesci – naš prvi suvenir!!!

Sjećam se prošlog proljeća i dugih razgovora s Mišelom o njegovoj ideji stvaranja unificiranog suvenira u obliku žiga s vrhova hrvatskih planina. Uz skupljanje otisaka žigova u razne knjižice obilaznica, zainteresirani bi pojedinci mogli skupljati i privjeske (ili magnetiće) s istim dokazom o posjetu planinaskoj lokaciji.

Ideja je zaživjela, sve se više planinarskih društava odlučuje nabaviti Mišelove suvenire, sve više ljudi privjeske/magnetiće kupuje i ponosno ih čuva.

Mišel kaže: Hvala što ste me saslušali i podržali tada, a i sada! Uvjeren sam da put kojim ste krenuli uistinu vodi iznad vrhova jer planinarenju ste dodali novu dimenziju a planinarima dodatne mogućnosti i sadržaje. Sretno!

Zahvaljujemo Mišelu što je svojim poklonom i PD NAD VRHOM uključio u svoj vrijedan projekt.

 

Popratite ” Planinarski trofej” i na facebooku:
https://www.facebook.com/pg/planinarskitrofej/about/?ref=page_internal

Dnevnik uspona na Mont Blanc

Dnevnik uspona na Mont Blanc

  1. srpnja 2017.

 

Znala sam samo da idem, jer znam da je tamo uvijek lijepo:  ta planina, ta tišina, taj horizont koji nema kraja. Možeš biti i na najvišem, ali opet imaš osjećaj da možeš i dalje i da nema kraja. Vodilo me to tog srpanjskog dana kad sam kretala u osvajanje Mt Blanca. Probudila sam se u osam, nakon što sam se cijelu noć vrtjela u krevetu od uzbuđenja, priznajem možda i malo straha. Čula sam se sa svojim iskusnim planinarima koji su me bodrili. Osjećala sam i podršku svojih duhovnih prijatelja, njihov savjet je bio: mantre i pravilno disanje. Ruksak mi je umjesto 12 i pol kg ispao 18 i pol. Al’ dobro, rekoh si, ispraznit će se putem, pa ne mogu bez tih stvari. Osjećala sam da mi taj uspon baš treba, uspon kao čišćenje. Napisala sam Dragecu poruku, zatražila od njega ohrabrenje,  a on odgovara: Uzbuđena si jer je gore snijeg. Imaš i straha i poštovanje prema planini, to je pozitivno.’  Držala me ta rečenica, ali zapitala sam se imam li ja to stvarno poštovanje prema planini ili idem samo da sebi nešto dokažem, ni sama ne znam što. Možda otkrijem, tko zna.

Sjetila sam se i svoje najbolje prijateljice Barbare koja mi je govorila da ne idem, ali me ipak podržala i kazala da će misliti na mene. Shvatila sam da imam prijatelje koji su zapravo moja obitelj koja je uz mene i brine se o meni. Tamo sam bila najviše zahvalna za to što ih sve imam, jer znam da su sa mnom gdje god da sam ja. Moj pesimistični prijatelj Dalibor bio je glas razuma. ‘Slušaj svoje tijelo i ako ne možeš, ne idi’ – rekao je.

Došlo je 15 sati, ušla sam u bus u kom je bilo dvanestoro uzbuđenih ljudi, nikog nisam poznavala, ali povezala nas je zajednička avantura. Imala sam osjećaj da su sve oči uprte u me kad sam ulazila u bus sa svojim pretrpanim ruksakom, kao da svi misle, gle, ova neće doći ni do podnožja Mt. Blanca. Hrabrost mi je nestala. Sjela sam sama na sjedalo, a preko puta je bila cura od oko 40 godina, jako lijepa, predstavila se, zove se Sanela. Bavi se sportskim penjanjem godinama i ova visokogorska škola joj je bila velika želja. Pričale smo kratko, obje popile tablete za spavanje, ona je odmah zaspala, a ja od uzbuđenja nikako. Zaspala sam tek s drugom tabletom i odspavala nekih pet sati. Super!  Nakon osam sati vožnje stigli smo u predivni francuski gradić Chamonix iz koga nastavljamo prema usponu na krov Europe. Stigli smo oko ponoći, smjestili se u apartmanu. Svaki apartman je imao 6 do 8 ležajeva. Ljudi su odmah legli i zaspali. Nisam bila previše pospana, ali vođa puta, koji kao da me gledao sumnjičavo,  povišenim tonom rekao je da moram spavati. Poslušala sam, rekla da ću popiti tabletu za spavanje. On se nasmiješio i zaželio mi laku noć.

25. srpnja 2017.

Budimo se u šest, za pola sata smo se – nevjerojatno- svi spremili, pojeli za 15 minuta. Počinje naš put prema Les Hochesu. Tamo nas čeka tramvaj za Mt Blanc. Prikrivala sam uzbuđenje, ekipa se nekako međusobno podržavala. Meni je tu bila od koristi Sanela, ali koliko god su svi bili dragi i divni, lakše je kad nekog duže znaš. Sjela sam u bus, pa u gondolu i mantrala. Nastavila sam tako i u tramvaju koji nas je dovezao na početnu pješačku točku na 2381 metar nadmorske visine. Ajme, rekla sam sama sebi, sad moramo dalje pješice po jako rijetkom zraku. Oko 9 sati smo na stazi prema domu Gouter. Put je lagan, pravi planinarski. Pejzaž, kao da nisam na planetu Zemlji, mrtva priroda kamenih ploča. Ne mogu se nagledati ljepote. Hrabrim se, nije tako teško, mogu ja to, ide mi dobro. Ruksak mi je jebeno težak, ali nema veze, navikavam se. Nakon dva i pol sata stižemo podno planinarskog doma Tete Rousse na 3167 metara. Računam koliko još, samo 1643 metra visinske razlike. Pa to je manje od Svetog brda, uspjet ću, uspjet ćemo svi. Hvata me glavobolja na ovoj visini. Ali osjećam jako i porast eritrocita. Ne mogu skupiti šake, ne mogu saviti prste na nogama. Dišem punim plućima. Naš vodič Ivan mi kaže da popijem tabletu za glavobolju i to odmah dvje da me ne uhvati visinska bolest, jer nas još čeka težak uspon. Mrzim tablete, ali iskusniji je, poslušat ću ga i popiti ih. Odmaramo se oko pola sata.

Od ovog doma počinje snježno područje, stavljamo dereze, uzimamo cepin i penjačku opremu. Obavezno kacigu, kaže vodič. Uskoro stižemo do najopasnije dijela, tzv. hodnika smrti. Tu velikom brzinom pada kamenje s gornjih stijena preko puta kojim moramo proći. Jako je počelo padati i prije nego što smo došli do tog prolaza. Kamenje leti valjda 50 km na sat, možda i više. Psujem u sebi i pomislim ‘Dragec, nisi mi rekao da je tako strašno. Preživjet ću, ali ljuta sam jer mi nisi rekao da je ovako.’ Bježali smo svi kao da smo u ratu i netko nas gađa s vrha. Sabina je išla ispred mene, izbjegavši udarac golemog kamena. Ja sam se odskliznula i umalo pala u provaliju. Sjetih se da je danas dan mog gurua Devpurijija, sigurno me zaštitio, odahnula sam. Uspijemo proći i uskoro neke hvata visinska bolest. Svi piju tablete protiv glavobolje, mene drže još one dvije od doma Tete Rousse. Ivan nam govori da se krećemo i ne zastajkujemo previše, jer nas svega nekoliko sati dijeli od okomitog uspona na Aiguille du Gouter. Ne bi bilo tako teško da nemam na leđima 18 i pol kilograma. Vrijeme je na našoj strani, pada blaga kiša sa susnježicom, nije vrućina, kreće se, može se. Svi su još na nogama iako neke jako boli glava. Stižemo do doma Aiguille du Gouter na 3863 metra. Preostaje još manje od tisuću metara, točno 947 metara! Ekipa je bila umorna, većinu je uhvatila visinska bolest. Mene nije, odvojila sam se i mantrala opću mantru. Zahvaljivala sam što sam ostala živa i što je sve dobro. Osjećala sam da me Devpuriji čuva, kao da je neki štit oko mene.

Oko osam uvečer bila sam u sobi za odmor koja je stajala oko 30 eura. Domar mi je rekao nešto na francuskom, a njegovi su se počeli smijati. Nisam htjela obraćati pozornost na njegove riječi, bila sam preumorna. Onda mi je preveo na engleski ‘You have wonderful eyes, as high as mountains.’ Samo sam kimnula glavom i zahvalila.

Otišla sam leći, popivši tabletu za spavanje. Zaspala sam oko 23.15 i probudila se u 1.30.

 

26. srpnja 2017.

Ivan me gledao u čudu, mislio je da neću dalje. Osmoro ih je odustalo zbog visinske bolesti. Rekoh mu da sam dobro što se glave tiče. Jajnici su me rasturali. Popila sam dosta toplog čaja i bilo mi je lakše. Ali to mu nisam prijavila, bojala sam se da će mi zabraniti polazak na vrh. Činio mi se baš strog vodič. Nikako doprijeti do njega. Ali, očito je jako brinuo za sve i bio odgovoran prema nama.

Do dva i petnaest bila sam spremna. Rekao mi je da nas je neparan broj. Podijelo je parove i meni pošao tražiti par, tko će sa mnom biti na navezu. Pronašao mi je Talijana. Ispostavlja se da je on ortoped u Firenci. Kud mene takvi dopadaju! Ali, dobro, mislim, ako mi se bilo što dogodi on je tu za mene i ja za njega. Ivan kaže da je jako bitno da nisam sama na navezu. U 2.30 krećemo.

Noć je maglovita, snijeg pada, pomalo je romantično. Ispod potkape i ne vidim Talijana kako izgleda. Pitam se i kako ja izgledam, kao nindža valjda s tom potkapom. Vadim čeonu svjetiljku, put je jako slabo vidljiv, koraci postaju sve teži, a odmori u početku rijetki. Kasnije se sve češće odmaramo i sjetih se Robijevih riječi. Nije važno koliko je uspona još ostalo, ponekad zadnji 100 metara uspona može biti teže. Robi, uvijek sam vjerovala tvojim riječima, ali ove noći posebno. Dišem sve teže, srce mi kuca kao ludo, ali ovaj put ne od uzbuđenja. Čujem srce ne samo u prsima nego u cijelom tijelu. Nikad to nisam osjetila, ali i nije baš neki osjećaj…

Kad smo se malo udaljili, vidjela sam kako se pojavljuju nove lampicena stazi i navezu, kao krijesnice. Neka im je sretno, kao i meni, svi ćemo uspjeti, sigurna sam. Snijeg  i vjetar na mahove luduju, pomislim  što mi je ovo sve trebalo, zašto ja uvijek sve moram, a ne moram. Ali, odjednom izlazimo iz magle, pojavljuje se mjesec. U tom trenutku kao da sam odahnula, kao da me nešto grije, kao da me nešto opustilo.

Dolazimo na zadnju točku odmora. Limeni bivak Vallot na 4362 metra, preostalo je samo 448 metara. Sjetih se Robijevih riječi, bez obzira koja je nadmorska visina i koliko penjemo, to prolazimo ispunjeni u sebi. Istina je, Robi, zaista prolazimo. Ovi putevi su pravi, kažem Robiju u mislima i u Vallotu pojedem energetsku pločicu, sjetih se Robijevih oblatni s medom, eh, da mi je sad to. Iz termosice pijem vruću vodu, neki su ponijeli plastične boce i zaledilo im se. Dala sam im malo svoje vode, ali im rekoh da ne smijem pretjerivati jer mi voda treba. Uzeli su svi po gutljaj-dva. Nakon petnaest minuta odmora krećemo dalje. Izgubila sam svog Talijana, ali sustigli su me drugi. Vraćam se na navez. Nisam bila sama. Zrak je postajao sve rjeđi. Počelo se daniti. Iako mi tijelo govori drugačije, kažem sebi još je samo malo ostalo, moram to uspjeti, nema odustajanja. Znam, nisam poslušala Dalibora.

Gasim svjetiljku na čelu i krećem dalje. Među prvima sam i odmornija. Mogu, kažem sebi. Nisam ni gledala krajolik koji je bio predivan, jer mi je srce divljalo i glava me tukla toliko da sam zaboravila bol u jajnicima. Najednom, ostala sam sama. Svi su otišli ispred mene, prema vrhu. Sjetila sam se Durmitora, kad sam išla s Miroslavom Svilenim i Zlatkom. Oni su krenuli na Bobotov kuk, a ja sam zaostala za njima. Tada sam imala puno manje snage u tijelo nego danas. Ali, primijenila sam jednu tehniku. Zamislila bih neku točku ispred, hodala do nje. Sjetih se Dragecovih riječi, samo hodaj lagano, nemoj stajati predugo. Moram poslušati, pomislih i počnem hodati mišjim koracima. Uskoro to nisu ni bili koraci. Puzala sam na dlanovima, laktovima, koljenima, stopalima. Ali, išlo je! Vjetar je urnebesno puhao, ali snijeg je stao i bilo je lakše. Još samo da se srce malo smiri.

Počela sam se približavati još jednom opasnom mjestu kojeg na francuskom zovu Lame de Resoir ili po naški Žilet.  Malo sam zastala, na dvije-tri minute. Ispred mene su hodali neki novi ljudi, činilo mi se kao da su rođeni  na Mont Blancu. Pogledah dolje, pa gore, nigdje nikoga. Ajme, pomislim, što mi je stvarno ovo trebalo, zašto ne živim jednostavan život, zašto je uvijek tako sve komplicirano.

Sjetih se svog sina koga toliko volim da je to nemoguće. Sjetih se da je moj guru rekao da je on moja najveća snaga i ja njegova. Ljubav naša je to nešto što mi može dati snagu. Misleći na Karla krenula sam na dvije noge, s naprtnjačom i derezama. Lupala sam cepinom. Zatoplilo je iako je vjetar i dalje puhao. Rekla sam sebi, ne brini, to je vjetar koji te hrani. Dolazim do Žileta i u mislima govorim Dragecu, ovo je užas, trebao si mi to reći, ovo moram preživjeti samo da ti mogu reći da si mi trebao reći. Pomolim se da me Devpuriji čuva.

Preda mnom je još zadnji greben koji moram proći. Proći ga po ivici, uz jak vjetar. To je zadnji uspon koji ide po samom rubu snježnog nanosa. Ako skliznem lijevo, negdje sam u Francuskoj, a ako odem desno, eto me u Italiji. Eto zašto sam sama, pomislim, i ne moram se ni s kim mimoilaziti. Puzajući četveronoške ponavljam svoju mantru, pjevam bađame i mislim na Karla, jako čvrsto jer on je moja snaga i moja ljubav.

Tako pužući u 7 sati i 33 minute dolazim na sam vrh Mont Blanca. Na krovu sam Europe! Presretna! Moji su još na vrhu, poslikali su me iscrpljenu. Ostala sam gore nekih petnaest minuta, zahvaljujući svima, posebno Karlu jer postoji, jer znam zbog čega živim. Grupa se počela spuštati, ja nakon desetak minuta za njima.

Krenuh prema dolje i začas – iskoči mi koljeno! Sama sam, ne mogu tražiti pomoć, sranje, ne mogu ga namjestiti. Smireno sam stavila steznik neka ga drži. Boljelo je, ali moram to zaboraviti, moram se spustiti, noga je u redu, namjestit ću je, samo mi treba netko pomoći. Onda sam sve više mislila na Karla i na sve voljene ljude i u dom sam stigla oko 9.45. Sretna sam, domar mi govori nešto na francuskom, napola ga razumijem, pita jesam li bila na vrhu. Pa prevodi: Did you climb the peak, princess?. Yes, I did, jedva sam izgovorila.

Donio mi je litru čaja, došlo mi je da ga poljubim i zagrlim jer mi je baš to trebalo. Pojela sam zadnje tri energetske pločice, maštajući o Robijevim oblatnama. Popila sam dvije litre čaja, jajnici su bili dobro… Huh…

Slijedi odmor od sat vremena. Oni koji nisu išli na vrh su bolje. Krećemo natrag prema tramvaju. Još nekoliko sati hoda. Srce mi se umirilo. Uspjela sam! Ali, još ne vjerujem da sam uspjela to nevjerojatno nešto.

Noga na nizbrdici boli, ali zaboravljam na bol. Namjestit će se, samo da se spustimo. Moram hodati i sve će biti u redu. To znači da moram još ojačati. Dragecu ću reći, odlučila sam,  da me vodi na neko lakše penjanje ubrzo, samo da još malo ojačam. Eh, Dragec, hvala ti što te poznajem, pomislih. Jedva čekam idući uspon, bit će to Čivita, velik dio moje ekipe to može proći. Planina je naš dom. Nijedan uspon nije lak, ali kad se ispenje, u meni je zadovoljstvo, sreća, ispunjenje.

Kući sam došla u ponoć. Ovaj izvještaj sam počela pisati već u busu. Ali, prvo sam se čula sa svojim milim sinom, najmilijim bićem. Rekla sam mu da ga volim više od ičega i da jedva čekam da naraste i da može sa mnom i on ići. Zahvaljujem Svevišnjem što ga imam. Osim njega, nadam se da ću imati i nekoga tko će me voljeti na drugi način. I sad kad mislim na to, sigurna sam da će biti tako. Jer, sve je izvedivo, samo treba vjerovati.