ZELENO

Glavna misao vodilja organizatora našeg subotnjeg izleta na istočne padine Medvednice bila je da nas, na tajnoj livadi prošaranoj stijenjem, razgali pogledom na prekrasno plavetnilo rascvjetalih divljih irisa.  No, na livadu smo došli tjedan dana prerano, tek je prvih nekoliko najhrabrijih cjetova bilo pokazalo svu svoju ljepotu.

Plavetnilo u zelenilu, plavetnilo koje se pretače u ljubičastocrvene nijanse … u bliještećem okruženju nijansi zelene boje! Božanski besprijekorno! Zeleno! Nekako se podrazumijeva da su planine zelene, to je postojana činjenica kojoj ne treba pridodavati dodatnu pažnju. Kako pogrešno!

Dan je postao praznik zelene boje! Hodali smo dalje neoznačenim (nepokorenim) stazama kroz stoljetnu bukovu, djelomični hrastovu šumu. Pod paskom sigurnog vodiča, bezbrižni, lutali smo pogledima i osjećajima od krošanja do korijenja, od grmlja do debala stabala, koja su posebno privlačila pažnju, visoka do neba, široka u zagrljaj dvoje pa i troje ljudi, neka na izdisaju, samo s nešto snage uz koru, pa bljesak života u nekoliko zdravih jedinki, pa odakle im potrebna hrana, snaga!? Naravno, imali smo sa sobom znalca o elementarnim bićima, duhovima prirode, našu novu članicu (ponosni smo što je u nama prepoznala iskonsku planinarsku nit) Gordanu B., koja je vrlo tiho, mirno, skromno, sabrano pokazivala, tumačila … mističnost pretvorila u istinu.

 

Ovdje ćemo napraviti rez i pomaknuti se daleko naprijed, u danas, u pravi (ali i zadnji, sve je izvjesnije) trenutak u kojem trebamo početi živjeti iz SRCA a prestati živjeti iz UMA.

 

Tekst: Zdravko Bartolić

Fotografije: Sanja Duvnjak