Polona Oblak – Dok Šumom hodam 

 

Dok Šumom hodam, sve je lakše.
Dok Šumom hodam, bolje vidim.
Dišem bogatstvo koje nesebično dijeli sa mnom.

Dok Šumom hodam, imam povjerenja.
Dok Šumom hodam, predam joj se.
Njen veličanstveni zagrljaj…
Tako je čekao da mu dođem!

Dok Šumom hodam, jesam.
Između sam neba i zemlje.
Svakim korakom, zemlja i kamenje različito ljube stopala.
Dok pod nebom,
kao razbacane stepenice isprepliće se raskoš grana.
Neke su bahate, neke bodljikave.
Neke zelene, a neke skromne.
Ni sunce ne može odlučiti
koja više zaslužuje svjetlo pozornice.

Dok Šumom hodam, čujem nešto sasvim drugo.
Zato,
Dok Šumom hodam,
glasnice odmaraju.

 

Krajem rujna 2018. godine održali smo u planinarskom domu Grafičar večer poezije Larise Mravunac; bilo je lijepo, nadahnuto, posve neuobičajeno da se na Sljemenu čita poezija! Susretu je prisustvovala i Polona; bio je to njezin prvi susret s našim društvom te prvo noćno planinarenje … spustiti se s velikog brda do grada nakon večeri poezije – bio je to posebno iskustvo! Po povratku kući, Polona je, pod dojmom doživljenog, u dahu izrekla ovu pjesmu, zapisala ju i objavila na fejsu! Evo, još uvijek je pjesma s nama, još uvijek je svježa, posebna … lijepo sjećanje na lijepe trenutke! (ZB)