Kasna je jesen. Ujutro, ranom, još mračnom zorom krećemo na svoj put. Moramo krenuti što ranije da dođemo do Papuka. Tihi jutarnji pozdrav, prijateljski zagrljaj i stisak promrzlih ruku na parkiralištu iza Lisinskog. Kao da se iskradamo iz Zagreba kojeg ne želimo uvrijediti jer idemo na jedno ljepše, uzvišenije i sasvim posebno mjesto.

Brežuljkasti zavičaj mijenjamo nizinskim. Čudno je kroz prozor automobila vidjeti pumpe za naftu. Raspravljamo, ima li nafte u Hrvatskoj? Nabrajamo  hrvatska prirodna bogatstva, ljepote… Veselimo se šumi, njenim bojama, pa i magli koja miriši na kišu. Papuk nas dočekuje. Miran, tih, već sasvim ogoljelih grana, bez cvrkuta. Sivo jutarnje nebo iznad nas. Ulazimo u šumu i odmah strmina koja nas upozorava da ovdje ništa nije lako. Šuštanje lišća miješa se sa vlastitim disanjem. Korak po korak, tišina po tišina, disanje, teže, pa lakše, otkucaji srca, tiši, pa glasniji, pokoja riječ, poticaj, šala i tjeranje vlastitih izmiješanih misli. I onda dobiješ ono zašto si i došao. Šumski mir ulazi u sve nas i tada smo spremni upiti sve ljepote i priče koje svaka planina ima.

Zidine starog grada iz 14. st. pričaju povijesnu priču o životu u davna vremena. Ako počinješ uspoređivati njihov život sa svojim, bolje nemoj.

          Pogled na prekrasnu daleku ravnicu koja je prije nekoliko milijuna godina bila prekrivena morem. Potrebno je zamisliti nevjerojatne slike jer je Papuk u to vrijeme bio otok, čije je obale zapljuskivalo more. U moru su živjele nemani i vrsta morskog psa dvostruko većeg od najvećih danas živućih, bijelih psina. Tadašnja psina bila je dugačka čak 20 metara. Nevjerojatne priče ali sasvim istinite i dokazane. Osim kostura velikih riba, pronađeni su tragovi koralja, morskih ježinaca, spužvi, puževa, školjki, morskih algi…

Papukom su u to vrijeme šetali golemi nosorozi.

I tako, razgovarajući o svemu tome, već sasvim uspuhani, u priče o prošlosti uplićemo današnje vrijeme, pravde i nepravde.

U lijepom Planinarskom domu Jankovac nastavljamo druženje. Pijemo čaj, grijemo ruke i svatko od nas ima pomalo umoran ali zadovoljan osmijeh na licu.

Na povratku, grad Požega iznenađuje svojom ljepotom, baroknim šarmom, uređenošću. Sigurna u svojem gnijezdu, u svojoj kotlini; mirna, bajkovita, sa velikim trgom u središtu grada, srednjevjekovnim prekrasnim crkvama i najstarijom gimnazijom u Slavoniji.

I tako, punih pluća i punih dojmova stižemo u Zagreb. Kao da smo se ušuljali po mraku u njega jer mu ne želimo priznati da smo upoznali još jednu ljepoticu osim Zagrebačke gore.

         Drugi dan je radni. U Zagrebu veliki učiteljski prosvjed. Gradom voze prepuni autobusi koji pokušavaju pronaći parkirališta. Traži se i bori se za bolje sutra. Svi fućkaju, viču, podižu transparente što više, da se bolje vide. I onda, tek da malo pobjegneš od stvarnosti, otvoriš stranicu Nad vrhom i vidiš fotografiju breze. Malo, tanko, nježno stablo na vrhu Papuka, na kamenom tlu. Nasmiješiš joj se. U mislima joj kažeš da je prekrasna. Poželiš joj još jesenjih sunčanih zraka koje će joj dati snagu da prezimi zimu i vjetrove i kiše i sve teške i loše dane. U mislima zahvališ dragoj osobi koja ju je slikala i donijela malu brezu u današnji dan.

 

Foto: Jadrana Janjić