Izlet je bio organiziran u dvije grupe: prva, jača, u kondiciji, u alpinističkom znanju išla je na Južnu skupinu stijena dok je druga grupa, ona za malo manje uvježbane, početnike, nenavikle na stijenje trebala ići samo na vrh Samarskih stijena, zatim se preseliti vozilima do „7. km“ ispod Bijelih stijena i popeti se do planinarskog doma … šetnjica!

Grupe su zajedno išle pogledati Ratkovo sklonište; rastale su se na mjestu gdje je to trebalo. Markacije, odnosno ploče sa satnicom pokazivale su da do vrha Samarskih stijena ima 35 minuta. Autor ovih redaka vodio je drugu grupu.

Uspon je počeo žestoko, uska staza, vrlo strma, nepregledna … odmah su počele nevolje. Uvjeravanja da će to proći, samo treba doći do onog vrha gore, još pet metara uspona, nisu prolazila jer nakon pet metara, istina, slijedilo je pet metara ravnog tla no, odmah je počeo još žešći i sve manje savladiv uspon! I tako jedno sat vremena u izmjenama malo vruće, malo hladno. Vodič je i sam vjerovao u priču koju je uvjerljivo pričao. Dok u jednom trenu nije uslijedio žestoki tresak podebele grane po čelu vodičevom! Prekrasni bljesak bijelog svjetla!

Daj stani! – vrisno je sam sebi i svojim konfuznim mislima! Priznaj već jednom da si pogriješio smjer i krenuo na kružnu stazu po Zapadnoj skupini stijena!!!

Ljudi su već i sami bili došli do sličnog zaključka. Što činiti? Sjelo se na kamenje, pojedeni su sendviči, ispijeno je malo vode … Osloboditi se napetosti, straha od ozljede, nemogućnosti prelaska preko slijedeće prepreke!

Kad su i prvi vicevi izgovoreni, bilo je sve u redu! Krenulo se dalje mnogo smirenije, hrabrije … Ja to mogu! – ta jednostavna istina ljudima je ušla u misli i osjećaje. I moglo se je! Moglo!

Imali smo još dva sata hoda. Susretali smo ljude, ispitivali ih o satnici, oni nas o svojoj … ispadalo je da nama ima još mnogo manje do cilja; svi smo se smijali! Sad smo imali i vremena diviti se prirodi, zaista netaknutoj prirodi (u tom strogom rezervatu prirode niti jedna čačkalica se ne smije pomaknuti!), koliko neobičnog stijenja, izvitoperenih stabala ne bi li pronašli trunku bolje mjesto za život, koliko prepoznatljivih oblika posvuda i svi su nam govorili sve! Sve, ono što smo uspjeli osjetiti!

Vrh Samarskih stijena i nije nešto posebno, mala čistina među stijenjem, nekako kao da smo otišli u obližnji park, kod kuće, na šetnjicu, tako je to izgledalo! No, tko mari za vrh! Naš put je bio ono što se pamti, put! Ne cilj! Put! Istina o kojoj ovaj vodič mnogo i inače priča, ugnijezdila se je svima u najdubljim osjećajima!

Odmarali smo se dugo, pričali! Priča je iznjedrila jedan od svih prihvaćen, bez rezerve od svih prihvaćen zaključak: da smo znali što nas na putu čeka, na izlet ne bismo bili niti pošli!

Da smo znali što nas na putu čeka, na izlet ne bismo bili niti išli!

No, sada smo presretni! Proživjeli smo mnogo teškog ali lijepog, osjetili smo da možemo, pomaknuli smo svoje planinarske granice mnogo, mnogo dalje, više, iznad, u prostor NAD VRHOM!

Pomaknuli smo se i do Ravne gore i štrudli od borovnica u „Bijeloj ruži“.

 

  1. S. Važna poduka za novajlije u našem društvu: kad u najavi izleta piše da je izlet LAGAN, ponesite alpinističku opremu, lagano je samo ako imate kod sebe klasična pomagala za preživljavanje! Eto, ponosan sam što se o meni tako priča! Ponosan sam što mi se vjeruje i što sa mnom na izlete – ide!

 

Zdravko Bartolić

Foto: Natalija Vraneša