Tišina

 

[čitati šaptom]

 

[s prstom na usnama]: Šššš!

Umiri se i slušaj…

Čuješ li!?

Tišinu…

Kad se umiriš u sebi

i prestaneš imati potrebu nešto govoriti,

kad otjeraš misli koje ti stalno kradu pažnju,

kad u tebi ostane ništa, pa se uplašiš da nećeš postojati

ako su usne nijeme i um odsutan, ego bez identiteta,

i kad se ipak prepustiš tom ništavilu

svjestan da nemaš bogzna što izgubiti

osim odgovora na pitanje stranaca “Tko si ti?”,

tada, tek tada

u najtišem ponoru postojanja

otkrit će ti se Život,

tih, a prepun zvukova miline,

miran, a zapravo pun kretnji,

baš poput šume

koju doživiš tek kad zagrliš stablo

i osjetiš njeno pulsiranje,

kad zamijetiš titraje milijardi živih stvorova oko sebe,

a ti si jedan od njih,

jer spoznaješ da ovdje nisi uljez odvojen od te slike,

pripadaš tom drvetu, toj šumi, tom gorju…

zapravo, nema kraja nabrajanju

jer granica ne postoji

između onog što si ti i cijelog Svemira.

[s prstom na usnama]: Šššš!

 

Boris Pecigoš

Iz zbirke poezije “Putovanje (Stranputice trogodišnjeg tumaranja svjetovima)”, Zagreb, 2011.

 

Vrlo smo sretni što s Borisom već niz godina surađujemo, pratimo njegov umjetnički rad te posjećujemo, njegov izuzetan projekt „Land art staza Stražica – Sapačica“, redovito jednom godišnje, sami ili uz Borisovo vrlo nadahnuto i sveobuhvatno vodstvo. Boris je i vrlo uspješan planinar; krajem lipnja 2020. proveo nas je po skrovitim mjestima kanjona Vela draga na zapadnim padinama velebne Učke! Manje je znano da je Boris Pecigoš i uspješan pjesnik; Pjesma koju ovdje donosimo preuzeta je iz njegove zbirke poezije „Putovanje.. „ koju u digitalnom obliku možete preuzeti s autorove web stranice https://boris-pecigos.com