Već dugo postoje i vidim znakove pored puta koji upućuju na loša događanja. Istina, ne znam pobjeći od njih, okrenuti ih u svoju korist. Ne odnose se samo na mene, već na svijet u cjelini. Ali neke države i neki ljudi će zbilja nastradati. I to pošteno. Jaki će samo oslabiti, ali slabi… Ti znakovi propasti su često suptilni, gotovo nevidljivi, a opet jasni. Poput starenja npr. ne osjećaš baš bitne promjene, ali malo po malo… Uopće nisam optimist iako je to nemoderno. Istina je da prema svemu i svakome imam dozu skepse. Svemu i svakome. A opet, naivno vjerovanje u čuda me drži. Baš u čuda. Ali i čuda ovise o nama. Kao da igramo utakmicu u kojoj stalno gubimo, pa onda zabijemo kakav gol, malo odahnemo u nadi, i onda opet gubimo. Ne znam što treba raditi. Voljela bih da sam pametnija, eto. I da me sve ovo manje pogađa. A što se tiče znakova pored puta oni se mogu vidjeti u običnoj šetnji šumom, Ilicom, u novinama, zapravo svugdje, svakog dana. Čudna vremena u svakom slučaju.

 

Tekst i foto Sanja Pilić