Moji baka i deda svakog su proljeća kupovali, na sajmu u Sesvetama, dva mala praščića. Hranili su ih, pazili i mazili osam, devet mjeseci, sve tamo do Dana Republike krajem studenog. Praščići su imali svoju solidno građenu drvenu (ma, hrastovu!) nastambu za spavanje, imali su i lijepo, ograđeno dvorište, djelomično potaracano, gdje su se odmarali, izležavali, roktali s obližnjim kokošima … i vodili svakog dana duge razgovore i seanse čišćenja i maženja sa svojom gazdaricom, mojom bakom Đunom (mnogo je žena u podsljemenskim zagrebačkim selima dobivalo krsno ime Elizabeta, no odreda ih se je zazivalo Đuna; ne, ne Džuna).
Jutra su započinjala doručkom, tek ubrano lišće repe, zelja, kelja … malo kukuruza i posija. Nakon temeljitog čišćenja kotca, baka je ponovo odlazila na vrt po namirnice za praseći ručak: opet zelenje, korijenje repe, natruli krumpir, kukuruz, posije i napoj  (skupljeni otpadci od ljudskih obroka); sve se je to kuhalo u pedesetlitarskom loncu, uz stalno miješanje i paženje da ne zagori. Na posebnom prasećem šparetu na drva u šupi u kojoj je bila i dedina stolarska radionica. Kotac je imao veliku kopanju u koju su se izlijevali obroci hrane. Koje je to bilo praseće veselje; nitko ne zna bolje mljackati sa svojom hranom od prasića!
Kako je godina odmicala, tako su i mali prasići postajali odrasliji, ozbiljniji … rutina života donosila je ozbiljnost. Često je baka, svoje slobodne trenutke, provodila sa svojim dragim mezimcima. Pričala im je potiho, tiše kad bi netko prolazio; što im je pričala zaista nitko od nas nije znao. Možda se jadala, možda ih je pitala za savjete, ili samo govorila da govori … sjedila je u ogradi kotca na svom drvenom stolčiću, nešto rukama brižno radila u pletenoj košari a prasad je ležala uz nju. I znala brižno, mirno, potiho zaroktati u pravom trenutku u kojem je njihovo javljanje baki bilo melem.

Jesen, sumorni kratki dani, mraz … baka je najviše mrzila Dan Republike!
Ne zbog političkih uvjerenja! Bilo je to doba kad su sva domaćinstva imala kolinje. Moralo se je iskoristiti neradne dane za taj opsežan i bitan posao u godišnjem ciklusu seoske familije.
Bakini su odlasci do kotca bili sve češći, stalno je prascima odnosila, potajice, poslastice, razgovori su bili sve dulji, sve tiši, pomirljivosti i zahvalnosti puni. Prasci su svoje dužnosti obavljali strpljivo i bez pogovora, bez sretnog roktanja, bez mljackanja. Tražili sve više bakine ruke da ih tapšaju po glavi, češkaju oko ušiju … voljeli su joj grijati promrzle prste svojim toplim njuškama. Baka nije više pokretala duge razgovore, baka je sa svojim dragim članovima obitelji molila smjerno krunicu!

Na dan kolinja, rano ujutro, dok se pripremalo sve potrebno za rad mesara, baka je bila u kotcu. Snaha je radnike nudila s rakijom i kavom. Kad je bila pozvana, baka je izvela iz sigurnosti kotca svog prvog prasca i predala ga u ruke mesaru i muškarcima koji su životinju trebali držati. Kad je krv potekla baka je prišla sa velikim lavorom i u njega skupljala krv koja je liptala iz uboda na vratu, hitro ju je miješala svojim napaćenim prstima da se ne bi zgruždala, da bude dobra kasnije za izradu krvavica.
Dok su prvu ubijenu plemenitu životinju pažmali, uzdizali na traglje i raskalali na polovice, baka je bila uz drugo prase u kotcu. U miru, bez pokreta, s molitvom u šutećim usnama. Još jednom se odazvala na poziv mesara, još jednom je predala prasca, još jednom je miješala krv.

Pričalo se u selu da kod Đune Bartolićeve, prasci u miru, bez opiranja i skvičanja, gotovo radosni odlaze u smrt. Znalo se je, ali se je o tome šutjelo, da će baka navečer, kad posao s mesom bude gotov, otići u našu crkvu Majke Božje Remetske na misu večernicu koja će se služiti za preminule iz obitelji Matije Bartolića.

Ja sam vegetarijanac. Prestao sam jesti meso (plus mliječne proizvode, GMO proizvode …) u svojim poznijim godinama, u trenutcima kad su prestale postojati žene koje su hranu za svoje obitelji stvarale na najplemenitiji mogući način.

Moja je baka, po mojem poimanju vegetarijanstva, bila vegetarijanka!
Jedinstvo, razumijevanje, zahvalnost i ljubav u suživotu ljudi, životinja i biljaka jedino je što nam u ovim vremenima postapokalipse treba.

 

Zdravko Bartolić