Sanja Polak

 

Najvažnije životne vještine ne uče se u školi. Nikad se vjerojatno direktno i nisu učile.

Jer da jesu, ako nas to životno najvažnije nisu naučili u školi, trebali su nas naučiti roditelji u našoj obitelji. A ni mama ni tata nas to nisu naučili jer nisu znali ni što ni kako, jer eto, ni njih to nitko nije naučio.

I zato se povijest stalno ponavlja. I džaba nama onda i strojeva i interneta. U konačnici, previše je nesretnih ljudi u mom gradu, mojoj državi, na mojem kontinentu, previše je nesretnih na planetu Zemlji.

A to je zato jer ne učimo i nikad ne naučimo istinski živjeti, u istinskoj ljubavi, u istinskom međusobnom uvažavanju, prihvaćanju i obzirnosti. Prema cvijetu, mravu, drugom čovjeku. I svjesni smo te nesposobnosti potpunog prihvaćanja pa se onda niti ne razotkrivamo bojeći se osuda i napuštanja.

Život nije natjecanje. Istinski nije. Pogotovo pod imperativom pobjede. Bit natjecanja je u druženju i doživljaju, a nikako u pobjedi. Jer pobjeda pretpostavlja i poražene i jako je važno kako se ponašamo kad smo gori prema onima koji su zbog naše pobjede ostali doli.

Svatko tko padne u zamku uspoređivanja s drugima vrlo rijetko ili nikad ne doživi sretne trenutke.

Umjesto da učimo malene da su posebni i jedinstveni, mi od rođenja po njima lijepimo etikete i gradimo u njihovim glavicama uvjerenja za koja mi mislimo da su vrijednost. Pri tome zaboravljamo da, ono što je nama vrijednost, nekome drugome, to vrijednost jednostavno nije.

Postoje naravno, univerzalne vrijednosti, ali čak ni njih ne razvijamo ni u našim školama, a mnogi ih ne razvijaju ni u obiteljima. A vrlo se rijetko propituje i njihova univerzalnost, a znamo da samo mijena stalna jest.

Vrlo rijetko djecu pitamo:

– Jeste li sretni?

– Što je za vas sreća?

– Što želite? O čemu sanjate?

Još im rjeđe dozvolimo da, ako i o tome govore, to ostvare.

Čim to izgovore, mi odrasli i veliki mislimo da znamo bolje. I raznoraznim postupcima gasimo izgovorene i želje i snove.

Ako ih uopće želimo i poželimo poslušati. Djeca gledajući kako ih mi odrasli ne vidimo i ne čujemo, nikad neće naučiti vidjeti i čuti drugoga. I brzo će odrasti ne znajući ni gledati ni pažljivo slušati drugoga pa ni vlastitu djecu kad ih budu imali.

I tako se vrtimo u krugu. Pretežito je isto, samo se generacije izmjenjuju.

Današnje generacije su željne da ih se vidi i da ih se čuje. Ako to ne mogu mama i tata, ako to ne mogu učitelji, ima zidova za grafite, a ima i zidova Instagrama i Fejsa za selfije.

Zato su nam posebno mili i dragi oni koji znaju mirno slušati i istinski nas vidjeti nas bez internetske veze. Vidjeti u vezi “oči u oči”.

Kad se takvi pokušaji i postupci neslušanja, nevidljivosti i zatiranja želja i snova učestalo ponavljaju, dijete se na to navikne i shvati da se ne isplati.

Tako prihvati i sve te etikete koje smo po njemu zalijepili i nastavi graditi i njegovati usađena uvjerenja ne propitujući sebe onom istinski vrijednom upitnom rečenicom:

– Hej, što mi se to događa?

– Kakav ili kakva istinski želim biti?

I mi odrasli bojimo se to sebe pitati. Bojeći se osuda i odbacivanja lakše je biti u miru s drugima nego biti u miru sa samim sobom.

I tako, kad čovjek već u odrastanju odustane od sebe i živi zbog ili za druge, upravo tako se postaje nesretan. A nesretan čovjek rijetko donosi bilo kome što dobro. Trebamo si jedni drugima sretni. I nije to ni tiranija pozitivizma ni tiranija sreće.

Naša životna dužnost je da gradimo i branimo svoj život, svoja zadovoljstva i svoju sreću ne ugrožavajući zbog toga drugoga.

Upravo to pitanje treba njegovati cijelog života.

– Hej, što mi se to događa?

Roštati i kopati po sebi dok ne nađemo odgovor.

Ako ne znamo ništa o sebi, ako ne znamo što je za nas dobro, kako znamo što je dobro za drugu, drugačiju i potpuno jedinstvenu osobu kraj nas.

Vještinu razgovora sa samim sobom nitko nas nikad ne poučava.

Ne poučavaju nas da osjetimo gdje smo moćni, a gdje nemoćni. Ne uče nas da prestanemo putovati, tugovati i tragati po dvoranama nemoći, već da zasučemo rukave na poljima vlastite moći.

Ljutimo se kad nije po našem, kad nismo u pravu, kad nas drugi ne slušaju jer mislimo da jedino mi znamo što je dobro, a što nije.

Onog trenutka kad osjetimo nemoć, umjesto ljutnje, trebalo bi tu nemoć prihvatiti i slaviti. Jer spoznaja o nemoći otvara put prema poljima moći. A njih uvijek ima.

Ako ne mogu promijeniti nečije uvjerenje, nečiji način života, nečije razmišljanje, još uvijek mogu oprati svoje posuđe, ispeglati svoju košulju, pomesti svoje dvorište. Jer jedino to je istinski moj posao. Dati i napraviti samo ono što je u mojoj moći.

Tako se čuva sreća. Osvještavanjem granica vlastite moći i prihvaćanjem nemoći.

Jer, ta vlastita nemoć koja nas ponekad toliko žulja i boli, istinski je blagoslov i kad tad pokaže da je bila ljekovita. I za nas i za drugoga.

Djecu treba učiti slušati sebe i svoje tijelo, hrabriti da ostanu svoji i jedinstveni.

Treba ih učiti da je različitost bogatstvo koje valja čuvati i razvijati, a ne zatirati.

Treba naučiti čuvati i poštovati vlastite granice, kako bismo znali empatijom poštovati i čuvati tuđe.

Treba djecu naučiti kako pokazati drugome da je pretjerao. Kako zaustaviti ugrozu bez potrebe za bijegom ili napadom.

Treba s djecom doći doživljajem do mjesta gdje prestaju mijenjati druge i počinju mijenjati sebe.

Jer svijetu treba i mravaca i cvrčaka. Jedno bez drugog ne ide.

Možda sam u pravu, a možda i nisam. Neki će misliti da jesam, neki da nisam. I to je bit svega. Različiti smo i dobro je da tako ostane.

I sviđa mi se upravo ta različitost. Ne sputava me, nego obogaćuje.

Ne želim nikada više nikome stajati na putu da ostvari što želi i bude što je sve dok time ne ugrožava moju osobnost i mene samu.

Kad osjetim ugrozu, a i tu vještinu osvještavanja ugroze treba poučavati, jer sve smo sofisticiraniji, vrijeme je da stanem, da se maknem, odem, i da oslobodim. I sebe i drugoga.

Umjesto da djecu učimo i razvijamo u njima vještine oslobađanja i slobodnog, protočnog života, mi i dalje nastavljamo kako su nas učili, lijepeći etikete, gradeći i braneći bedeme uvjerenja, možda potpuno pogrešnih, ali naših i po tome mjerilu jedino važećih.

Kad osvijestimo da je dobro što nismo uvijek u pravu, kad u miru osvijestimo i prihvatimo nemoć, odemo i potražimo u sebi moć, kad iskreno i jasno potražimo pomoć, kad sami sebi oslobođeni tuđih uvjerenja i etiketa odgovorimo na pitanje što mi istinski želimo na poljima naše moći, kad promislimo kako to ostvariti ne uznemirujući druge, mislim da smo na pravom putu.

Sve dok cekečemo, kukamo zbog drugih, sve dok naređujemo želeći ispraviti druge, umjesto da se bavimo sobom, bit ćemo nesretni, uplašeni i pomalo i previše tirani

drugima.

Ja i dalje vjerujem da mi može biti i lijepo i dobro.

I dalje vjerujem da to može biti svakome tko to istinski poželi i ostvari to što želi na poljima vlastite moći ne ugrožavajući drugoga. I ne koristeći drugog kao štaku ili stotine drugih kao stotine štaka da se stigne do željenog cilja.

Eto, velika je šteta da nas to nitko od malena ne uči. To je puno važnije od mnogih PISA istraživanja i rezultata nad kojima mudrujemo i čijim podacima lupamo u jalovim raspravama. Jer vrlo se malo toga mijenja za čovjeka nabolje.

Sva djela rađaju se u mislima. Kakve su nam misli, takva su nam djela.

Sve misli rođene iz straha, ne rađaju ni na lijepo ni na dobro.

Zato je djecu najvažnije učiti rađati i njegovati lijepe i dobre misli i misli oslobođene svih strahova.

Jer prvo je misao, a onda djelo.

 

Fotografija: Nataša Ninić