Za prvi jesenski izlet odabrali smo planinarski jednostavnu „Stazu sedam jezera rijeke Mirne“, kraj Buzeta. Prekrasan dan, nakon vrlo kišne noći, staza otvorena za naše korake … svi su tijekom dana upili mnogo pozitivne energije, radosti i ljubavi. Sanja Duvnjak, naša draga članica, pisac, svoje je doživljaje zapisala, pretočila u vrlo lijep putopis – pročitajte ga, uživajte!!!

 

 

ŽUBORENJE  NA ČAKAVŠTINI

 

Sanja Duvnjak

 

Nedjeljno je, rano, jesensko, maglovito jutro. Zagrebački stanovi tamni su i tihi. Nitko ne ometa gradski nedjeljni san. Naš polazak je iza dvorane Lisinski. Vatroslav je u svoje doba bio ludo opčaran  slobodom, ljubavlju,  ljepotom, glazbom, domovinom. Ni planinari nisu ništa bolji. I oni su ludi za …

 

U još pospanim mislima prebiremo imamo li sve potrebne stvari u ruksaku. Uvijek nosimo sve, jer moramo biti spremni na sve. Nosimo i za druge. Za sanjare, umjetnike, za zaljubljene, za one koji tuguju, za neposlušne, za svaki slučaj. Pozdravljamo se mačevajući se planinarskim štapovima. To su naše produžene ruke koje sada služe za zagrljaj i prijateljsko tapšanje, za bravo što se nisi okrenuo u krevetu i nastavio spavati.

 

Krećemo. Istarski ipsilon i savršeno izgrađene ceste A 8 i A 9 , Tunel Učka vode nas prema Buzetu i dolini rijeke Mirne. U kombiju je tišina koja priča istu zajedničku priču i spaja jednake misli koje putuju u daljine, u visine. Brzo stižemo. Ipak idemo prema Grobniku i prema gradu u kojem su se rodili najbrži od najbržih i obilježili povijest auto sporta.

 

Na brežuljku još iz prapovijesnog, brončanog doba stoji gradić Buzet. To je grad tartufa i hrvatskog automobilizma. Ima on mnogo svojih priča iz davnih vremena o Ilirima, Rimljanima, Francima, Mlečanima, Habsburgovcima i Napoleonovoj Francuskoj. Gledamo prema brežuljku i zidinama drevnog grada ali nemiran žubor rijeke pozivnica je koju planinari znaju pročitati.. U noći je padala kiša, pa Mirna sada nemirno poskakuje preko stijenja i sivog kamenja. Ovdje ima karakter kanjonske rijeke .  Krećemo za njom prateći krivudavi tok. Bijelo je sive boje . Gotovo srebrna. Priča priču o mjestu svoga rođenja, o Ćićariji iz čijeg vapnenačkog vijenca izvire.

 

Kada ne bi ništa znao o vapnencu i boksitu koji se u dolini rijeke vadio još prije 400 godina bio bi siguran da srebrni vodopadi su vilinske duge kose koje padaju u slapovima.

 

Prošli smo sedam njenih slapova. Svaki je bio poseban, jedinstven, neponovljiv. Svaki je bio tu za nas, nesebično i beskrajno se darujući. Hodali smo kanjonom. Hodali smo po sredini rijeke. Preskakivali smo njeno kamenje i stijene.  Mirna je hodala, poskakivala, uz nas i družila se s nama. Izuli smo planinarske gojzerice i bosi prešli s jedne strane obale na drugu. Na trenutak smo postali novi, iskonski, negradski ljudi. Hvala joj. Hvala njenim mirisima, bojama, žuborima, svježini i svoj ljepoti koju nam je nesebično poklonila. Hvala joj što nas je kao prava domaćica otpratila skroz do naših kombija i nagovorila šumu da nam maše. I mi smo njoj mahali i zaželjeli joj sretan put prema moru. Postali smo prijatelji. Dogovorili smo ponovni susret.

 

Zagreb nas je dočekao u  tišini. Grad nije dao omesti svoju nedjeljnu večer. Dočekao nas je stari Lisinski pjevušeći u svojoj dvorani Miruj, miruj srce moje. Vjerojatno je razumio da smo ponijeli u sebi najljepše trenutke koje nam je poklonila jedna posebna rijeka Lijepe naše.

 

Foto: Natalija Vraneša