Rijetko kojem planinskom lancu ime tako dobro pristaje kao što je to slučaj s Velebitom. Veleban, masivan, silan i nepregledan. Strpljivo čeka i otkriva se dostojnima. Velebit je kolaž nebrojenih pojavnosti divlje prirode pitomih namjera gdje sveprožimajuća samozatajna tišina dodatno naglašava razmetljivost geomorfoloških oblika koji se vrtoglavo uspinju da bi se potom silovito obrušili oblikujući dinamični reljef koji oduzima dah. Boje, mirisi i diskretni zvukovi ovozemaljske prisutnosti dodatno se pobrinu da ga zauvijek zapečatite u sjećanja. Sama po sebi, ova planina, sa svim svojim vrhovima, kukovima, hrptovima, udolinama, ponikvama, jamama, proplancima i livadama izravni je ostatak praiskonskog raja, otkinuta od božanskog i dana nam da je poštujemo, čuvamo i iznova joj se diveći, vraćamo. Pri svakom susretu nudi nešto posebno i još nedoživljeno, opsjeda misli budeći slutnje neistraženih ljepota. Nemoguće ga je pokoriti i nemoguće se oduprijeti njegovom ponovnom zovu. Koliko god naporan, svaki povratak nudi novu, veću nagradu.

Tako je bilo i ovaj put!

Prije zore, sneni i tromi, sakriveni pod maskama i šćućureni na svojim sjedalima, zaputili smo se put najvelebnijeg među velebnima. Ostavljajući Zagreb da spava zaogrnut jezičcima magle, prepušteni rojevima misli na prošle i nadolazeće šetnje, borili smo se sa snom sve do neminovnog buđenja jutarnjom kavom na odmorištu, da bi konačno, po silasku s autoceste, vožnja serpentinama na usponu kroz Krasno prema ulasku u Nacionalni park, konačno probudila sva osjetila.

Prvi udah svježeg planinskog zraka liječi dušu i tijelo dok miris šume i avanture polako obuzima sva osjetila.

Put prema Malom Rajincu, najvišem vrhu Sjevernog Velebita, započinje kroz šumu čije nas smireno disanje polako obuzima. Mistične velebitske šume posebno su očaravajuće upravo u ovo doba. Razmetljivo jesensko ruho krošnji u kojima se isprepliću nebrojene nijanse zlatnog i bakrenog spektra ne dozvoljava da pažnja promatrača pobjegne dalje od sada i ovdje. Sretnici kojima se na putu pridruži ranojesensko sunce, postepeno se razodijevaju, posebno oni koji su s puno opreza, odjenuvši (pre)više slojeva, nepovjerljivo krenuli u planinu. Sunčeve zrake koje prodiru kroz šareni svod u ovo doba godine sjaje posebnim sjajem dok se igraju u gornjim katovima šume. I dok je svatko sa svojim mislima, u tihoj meditaciji, razmišljam o toj utješnoj poruci punoj ljubavi – svekolika ljepota i radost života utkana je u te odlazeće listove nudeći čudesni bljesak prije konačne žrtve. Nakon razigranog proljetnog buđenja, uzvišene zrelosti ljeta i apsolutnog vrhunca pršteće jesenske ljepote, krošnje listopadnih šuma svojim umirućim listovima spektakularno najavljuju odlazak na počinak s tihim obećanjem novog ciklusa, nove nade. S ovim mislima napredujem polako uskom stazom kroz divlji krajolik, svako malo zastajkujući i upijajući neponovljive prizore. Šuma se zaustavlja na stazi, a teren se pod stazom strmo obrušava u duboku ponikvu kojoj se jedva nazire dno. Meke i podatne travnate stijenke te duboke stožaste udubine umiruju osjetila i isključuju alarme koji samo što se nisu oglasili uslijed pritajenog, ali prisutnog straha i nepovjerenja. Sve je u redu, sigurni smo i staza je pred nama, dovoljno široka, pouzdana, ustrajno vijugajući prema cilju. Preko travnjaka, kroz šumu, polako… upijajući svaki detalj, svakom neobičnom obliku dajući pažnju i nastojeći upamtiti dojam koji ostavlja, sve smo mu bliži. Konačno dolazimo pred ozbiljniji uspon sa stijenjem koje izvirući iz meke zemlje postupno preuzima krajolik… uspon je strmiji, a dah i korak su kraći. Minute prolaze sporo, a uzdasi u tišini sve su glasniji. Ni odustajanje više nije dalek pojam, ali nešto nas ipak tjera dalje, planina nas pomalo gurka, motivira i pomaže, a mi prihvaćamo, ohrabrujući jedni druge. Gazeći ustrajno korak po korak, znamo da nas Nad Vrhom čeka opet neprocjenjivo iskustvo.

Osjećaj koji obuzme dušu kad se domogne planinskog vrhunca, tako poznat i blizak svakom planinaru, nije ništa drugo doli sama spona s Izvorom. Znajući odakle je stigla i kamo ide, duša zna prepoznati Savršenstvo i Svetost trenutka sjedinjenja s Cjelinom dok je tijelo puni dojmovima putem ovozemaljskih osjetila. Pogled u nepregledna prostranstva, potpuna odsutnost ograda i prepreka, širina i osjećaj nedoživljene slobode eruptiraju zajedno u eteričnom bljesku koji razotkriva sve tajne postojanja. Ovdje i sada sve je baš onako kako treba biti, potpuno i savršeno. Sjedinjeni u tom trenutku sa sobom i međusobno, s osmjehom na licu, u potpunosti mu se predajemo. Zahvalni, ponizno i u tišini, upijamo horizonte i bilježimo još jednu pobjedu sebe nad sobom.

Ljepota trenutka Nad Vrhom obuzimajuća je, sveprožimajuća i neponovljiva. Baš svaki put.

Rasterećeno tijelo, pri silasku s vrha, prebire i katalogizira dojmove. Ne opirući se ljepoti koja nas okružuje, nameće se misao kako samo jedan jedini rano jesenski dan na Velebitu nudi nevjerojatno mnogo oprečnih različitosti koje tako jednostavno postoje u skladnoj međusobnoj harmoniji. Divlji i surovi vrhunci kukova i nagli i strmi ponori u ponikve izazivaju strahopoštovanje, a pitome i blage travnate padine i guste i meke šume umiruju i tješe. Toplina jesenskog planinskog sunca prodire u dušu, grije je i nasmijava, a oblak s tek slutnjom vjetra, trnući osjetila, najavljuje surovost nadolazeće hladnoće i poziva na oprez. Ustrajna i prkosna crnogorica tvrdoglavo se nameće i preuzima dominaciju nad nepreglednim slojem bjelogorice koja se u vatrometu boja odjavljuje uoči bespoštedne zime. Upravo u ovim kontrastima leži sva draž Velebita koji nas na svakom koraku iznenađuje svojom jedinstvenošću, a na nama je samo da te kontraste spoznamo, u tišini pomirimo i prihvatimo tu nenadmašnu ljepotu različitosti.

A mi?

Uvijek isto….

Nemjerljivo mali i uvijek ponizni pred zadivljujućim prostranstvima netaknute prirode, otvorena srca i iskreni, pri dolasku molimo planinu da nas prihvati, da nas zaštiti i da nam se otkrije.

Napredujući po utabanim stazama nastojeći je što manje ometati mimo njih, molimo je da nas nauči, da nas osnaži, da nam pomogne, i konačno, da nas, bogatije za jedno neprocjenjivo iskustvo, u miru, isprati.

Dajemo joj potom obećanje da ćemo naučeno zapamtiti i živjeti, zahvaljujemo joj na gostoprimstvu i ispod glasa šapnemo da se uskoro vidimo opet.

Do sljedećeg puta!

 

Ivana Petrina Abreu

Foto: Zrinka Jerković