Sjećam se svojih buđenja kao dijete. Nije baš bilo neko sretno djetinjstvo. Svašta se događalo, a ja bih svake noći zaspala s nadom da će ujutro sve biti drugačije. A obično ništa od toga. Tako i sad. Poželim da nema ovog cirkusa s koronom, potresima i odrubljivanjima glava po svijetu, ali ništa. Onda dan krene i ja pobrojim svoje blagoslove, a ima ih. Jučer razgovarala s unukom u Engleskoj, koji sladak tip. Nabavio jastreba i šeće po prirodi. Ovi drugi potomci živi, zdravi i duhoviti. Neki nježni prijatelji su tu. I tako. Ipak, kao da sam u hororu. Onda se ustanem i živim najbolje što mogu. I tako sve do večeri. I zaspem s nadom da će sve strahote do sutra nestati. Moje zadnje putovanje bilo je u siječnju ove godine. S avionom. Obožavam putovanja i avione. I sad ništa od toga. A zima tek dolazi. Oduvijek mi je bila antipatična. Mrzim koronu i sve što uz nju ide. Sloboda je najvažniji začin u životu. A volim i sreću. Neka je. Baš je volim. Ustvari, jedino me ona zanima i točka.

 

Sanja Pilić