Kad dobijem ovakav mail, kao odgovor na poziv za planinarski izlet:
Prijavljujem se!
Imam volju. Imam masku. Imam 10 kn.
Imam i osmijeh (kad skinem masku :-))
Nadam se da će biti dovoljno!
I nadam se da se vidimo u subotu i da će društvo opet biti brojno, cvrkutavo i inspirirajuće.
… presretan sam! Mislim da uspješno vodim izlete, da me ljudi cijene, da sam im simpatičan, da sam im drag … no, da ne pretjeram. Rijetki su ovakvi mailovi, vratimo se u stvarnost!
Ima korektnih prijava za izlet, onako službenih, bez emocija. I to je u redu! Odrađujemo jedan posao (iako je posao u stvari zabava) i treba biti konkretan. U redu je to, ali, ipak, osjećam se kao poduzeće pred kojim stoji kupac i kojem se moram pokazati u dobrom svjetlu i prodati mu svoj proizvod.
Vrlo često govorim da smo mi udruga, što znači skupina ljudi koji su se okupili dobrovoljno da neke svoje potrebe (planinarenje) izraze u grupi istomišljenika od kojih svi participiranju u pripremi, odrađivanju i završavanju željenog događanja. Svi! Dobrovoljno! I bez nagrade (financijske ili kakve druge)! Udruga je neprofitna organizacija!
Ima ljudi koji sudjeluju u pripremi izleta, npr. prijavljuju da imaju auto, da će voziti i prikupiti ljude po gradu, „samo mi pošalji popis“. Ponude svoje rođake, vikendice … na putu kojim ćemo se kretati, za okrjepu i odmor. Ponude vođenje izleta po brdima na kojima još nismo bili a njihov su rodni kraj i u malom su im prstu! Ponude svoju rezervnu opremu onima koji nemaju. Ima, zaista ima članova društva koji su članovi!
Ima i ajoj ljudi koji su primili ali nisu pročitali (taj duuuugi) najavni program za izlet (a morate priznati da naše najave sadrže sve relevantne detalje potrebne za odluku o sudjelovanju i, što je još važnije, za sigurno sudjelovanje na događaju) pa traže informacije naokolo, postavljaju potpitanja do besvijesti i na kraju kažu da će razmisliti još pa se javiti … a ti im pričuvaj mjesto u kombiju! A ti muljaj druge da mjesta više nema i da ih mogu staviti na listu čekanja (na što se svi naljute – ja!? na listi čekanja!?).
Čuvam mjesto, čuvam mjesto a onda se u petak navečer taj zahvalni sudionik izleta javi da on ipak ne bi išao jer će možda padati kiša, jer mu se ne sviđa sastav ekipe, jer unuk ima proljev … Oni s liste čekanja našli su drugi program da ispune vikend i – na izlet idemo s jednim, dva slobodna mjesta! I s tužnim vodičem.
Ponavljam: PD NAD VRHOM nije turistička agencija koja prodaje participiranje u svojim izletima zainteresiranim planinarima koji nemaju svoje matično planinarsko društvo. Ili još gore, koji imaju svoje matično planinarsko društvo ali ne mare za to; idu na izlet s onim tko im za manje novaca ponudi više zabave i adrenalina! Takvi ljudi nikada ne dobiju, ne osjete barem pedeset posto onoga što dobar planinarski izlet nudi! A nudi prirodu – planinu: drvo i šumu, biljke i livade, ptičice, životinjice, poskoke i medvjede, maglu, oblake, sunce, vjetar, sparinu, hladnoću i snježnu mećavu … A nudi i zajedništvo, prijateljstvo, drugarstvo, potporu … smijeh, radost, pjesmu ali i suzu ako je u kojem trenutku potrebna.
Zdravko Bartolić
Foto: Marija Krizmanić