Svaka je šuma posebna, pripovijeda drugačiju priču, otkriva se postepeno. Svaka šuma ogrnuta je drugačijim nijansama, svaka šušti vlastitim jezikom, svaka skriva svoje tajne. Svaka je različita, ali opet ista…
Bila jednom jedna druga šuma… i bili jednom oni isti šetači…
Jutro. Jesensko i hladno. Studeno. Baš tako počinje ova priča…
Neodoljivi, šumoviti zagorski brežuljci još su se prije nekoliko tjedana razmetali ljepotom okupanom suncem, a sad, zaogrnuti sivilom koje ne posustaje već danima, na prvi pogled ne obećavaju mnogo. Vlaga i studen uvlače se u kosti, umrtvljuju teško tijelo i obuzimaju dušu. Misli polako obuzima bezvoljnost odzvanjajući istom frekvencijom sivila i savršeno se uklapajući u okolinu. Ipak, sad je kasno za odustajanje i mora se naprijed, bez obzira na sve. Lijeno i mrvu preko volje počinje i ta šetnja, no već prvi koraci po travi, po lišću, po zemlji, zadivljujuće jednostavno razuvjeravaju, ruše predrasude i dokazuju da i sivilo skriva svoju draž, do sad neviđenu čaroliju!
Magla nije više samo magla, već meka oblačasta koprena koja predstavlja tek podlogu naspram koje snažnije odzvanjaju isprva tek slutnje nejasne i prigušene ljepote, a potom, s dovoljno male udaljenosti, kolaž blještavih boja. Bojazan da je studeni do sad posve ogolio krošnje pokazala se neistinitom dok su se kroz maglu probijale zagasito crvene, zlatne, narančaste, smeđe nijanse, a rijeka lišća pod nogama, duboka, meka i utješna, šušteći svjedočila da je ipak na dobrom putu. Na jednoličnoj šumskoj podlozi, paprati odudaraju utiskujući mastan trag bogate zelene boje tropa, nevjerojatno živ i sjajan, prodorno vrišteći da u prizemnom sloju još ima života. Čudesno odzvanjaju te nametljive boje naspram naizgled beživotne okoline, baš poput debelog premaza jarkom temperom po djevičanskom platnu. Razmeću se i nasrtljivo probijaju kroz paučinastu izmaglicu koja u daljim kadrovima omekšava stvarnost, briše njene oštre rubove i postupno je u potpunosti skriva. Na sličan se način ova magla obračunava i s brigama, sumnjama i strahovima koje sam neoprezno zaboravila otresti prije ulaska u šumu, a koji sad blijede i polako se pretvaraju u ništavilo.
Dok smo se tako šuljali njenim vijugavim stazama, šuma nam je šušteći šaputala, umirivala nas i tješila, nizala čudesne prizore, izazivala divljenje i mamila uzdahe oduševljenja onih koji su kao i ja prvi put (ili iznova) otkrili ovu nestvarnu studen ljepotu. Upijamo svaki prizor, pohranjujemo najsitnije detalje u sjećanja, jer nema te leće fotoaparata koja može zarobiti trenutak u maglovitoj šumi i vjerno preslikati viđeno i doživljeno u ovim okolnostima. Posve je lako uhvatiti boju, kontraste i živost, ali nevjerojatno je teško dočarati mir i spokoj utkane u mekoću sivih tonova koji su sve samo ne jednolični i dosadni.
Uspon je blag, ali postojan, a kilometri se nižu jedan za drugim dok nam okolni prizori i povremeno neobavezno čavrljanje zaokupljaju pažnju i odvraćaju od razmišljanja o gladi, žeđi, težini ruksaka ili bolnim stopalima. I baš u pravi čas, kao nagrada za trud i upornost, na zadnjoj etapi puta do vrha, krik iskonske sreće i oduševljenja – pojavilo se i nagradilo nas – sunce! Signal da smo se popeli iznad oblaka – u sama nebesa! Pogled uokolo zahtijeva posvemašnju koncentraciju jer se odveć lako prepustiti maštariji o krilima, o slobodi, o letu, o puštanju i prepuštanju. Oblaci su pod nama tako divno jastučasti i protežu se svuda kud pogled seže i zasigurno bi bilo divno zavući se u jedan. Gore plavo, dolje bijelo, a mi mali u sredini! Teško je raspoznati stvarno od nestvarnoga, razgraničiti javu od sna i priviknuti se na dalje…
Ipak, naš put ima cilj i nastavljamo. Kroz sunčanu šumu, prometnim stazama, mimoilazeći se s brojnim šetačima, kroz veseli žamor i smijeh, stižemo i na vrh. Naizgled ne zahtjevnih 1060 m, a zapravo pravi osvajački pohod! Poklonili smo joj se! Ivanščici!
Bolno svjesni umornih nogu (ali odmorene duše), ispunjeni i sretni upijamo horizonte i utapamo se u glasno mnoštvo, zadovoljno mljackajući razne poslastice i grijući se vrućim napitcima. Ipak, varljivo je to studen sunce i ne uspijeva zamaskirati vjetar koji sve jače osjećamo, koji nas mrzne i tjera s mjesta. Bilo bi divno zasjesti kraj vrućeg kamina, počastiti se polaganim pijuckanjem nekog planinarskog napitka, ali ta čudna zbilja ne dozvoljava nam takve male užitke. Primorani smo napustiti ovo veselo mjesto i krenuti put nazad jer nas čeka jednako mnogo kilometara i u drugom smjeru.
Nizbrdo je svakako lakše. Od studeni ukočeni mišići, zahvalni su za svaki novi pokret. Gotovo da se kotrljajući spuštamo, misli zaokupljenih novim iskustvima.
Sve bliže kraju puta, dok promatram te prizore koji su već samim svojim postojanjem, baš takvi kakvi jesu, nepromjenjivi i postojani kroz milenije, i čine šumu onime što ona jest, dozvoljavam mogućnost da i naša prisutnost, koliko god kratkotrajna i na prvi pogled beznačajna, unese i ostavi otisak, promjenu nakon koje ni ta šuma više neće biti ista ni za nas ni za druge promatrače. Ostavljamo u njoj trag, dijelimo s njom svoje tajne i puštamo je da nas hrani svojom energijom. Nijedna šuma ne može biti ista nakon što njome prođu mali heroji, dostojanstveni i samozatajni borci, ljudi nepokolebljivog duha, ustrajni u svojoj misiji da nauče život, nađu odgovore i opstanu. Nijedna šuma ne može biti ista nakon što je okupaju radost i vedrina njenih vjernih šetača. Taj zvonki trag odzvanja u beskonačnosti odbijajući se od bezbroj stabala dok šuma nastavlja mirno postojati. I znaš da nas pamti, da nas voli, cijeni i nagrađuje, nudeći bezrezervnu zaštitu i prihvaćanje. Odlazeći bogatiji za još jedno šumsko iskustvo, i ostavljajući je bogatiju za naše korake, uzdahe, misli, tajne, svjesni smo da ćemo si opet biti novi i drugačiji kad se nekad sretnemo opet.
U tišini, u suton, zahvaljuje nam i ispraća nas šapatom šuštećeg lišća. Dostojanstveno, ali opet, pomalo tužno.
Umorni i sjetni, sjedamo u aute.
…
I dok ljepljiva i gusta zagrebačka magla guta sve pred sobom, u mislima mi još jedna šuma priča sebi svojstvenim jezikom boja i jedvačujnih zvukova. Priču staru koliko i vrijeme. Još jednu uspavanku.
Ivana Petrina Abreu
Foto: Natalija Vraneša
