Naša druženja srijedom idu svojim kontinuitetom; nađemo se pred ulazom u park, ispozdravljamo se, predstavimo ljude koji su nam se pridružili po prvi put pa krenemo u šetnju – hodanje koje traje oko devedeset minuta, oko jedanaest tisuća koraka (vrlo je popularno, u posljednje vrijeme, brojanje koraka putem mobitela). Budući da još uvijek ne rade ugostiteljski objekti zbog korone, negdje usput, gdje nam se učini zgodnim, zastanemo i popijemo kavu koju smo donijeli u termosicama.
Šetnjice sad posjećuje oko dvadeset ljudi, do nedavno nas nije bilo više od desetak! Da li je to zbog nas, organizatora, naše uspješnosti ili zbog depresije zatvorenosti u kuću po koroni pa se traži neki izlaz u društvo, odgovor na ovo pitanje ne znamo. Sretni smo! To je jedini odgovor koji nas zanima! Nad vrhom smo!

Dolazak novih ljudi shvaćamo i kao njihovu zainteresiranost za naša druga događanja, prvenstveno izlete tijekom vikenda. Evo, u subotu je četvero ljudi po prvi put išlo s nama na izlet izvan Maksimira; bili smo u Mariji Bistrici. Svidjelo im se, organizatori su zadovoljni njihovom kondicijom (ishodalo se je dvaput više koraka nego po Maksimiru, bilo je uspona, bilo je silazaka, blatnih staza …

Razgovarali smo prošle srijede, tijekom maksimirskog izleta, o mogućnosti da jednom mjesečno ne odemo na šetnju Maksimirom nego da potražimo sličnu destinaciju u Zagrebu i bližoj okolici i s njome se odemo upoznati. Ideja je načelno prihvaćena. Kada se vrijeme stabilizira, krenut ćemo u tu akciju!

Zdravko Bartolić