Dani i dani prepuni magle, oblaka, bez sunca, samo sivilo … slično je osvanula i naša srijeda s dodatkom „moguća kiša“.
Sretni smo što smo došli do trenutka kad nam druženje srijedom, hodanje maksimirskim stazama, postaje odrednica, čvrsta točka oko koje sve drugo u našem danu može samo obigravati (sjetimo se već izlizane i zaboravljane fraze) kao mačka oko vruće kaše! Ono, „ajmo na kavu sutra ujutro!? Si ti luda, sutra sam u Maksimiru!“
Da, sumorno jutro, baš za preokrenuti se u krevetu i nastaviti spavati. U posljednje vrijeme nas se okuplja između petnaest i dvadeset; danas nas se, uz sve navedene nedaće, okupilo trinaest! I bili smo sretni, puni entuzijazma! Nebo se nije gledalo niti komentiralo! Išlo se je sitnim kamenčićima posipanim makadamima, zaobilazilo blato. Nakon osamdesetak minuta hodanja, približili smo se „brezinoj kolibi“ na Četvrtom jezeru i tad su počele sramežljive kapi kiše raditi kolobare po mirnoj jezerskoj vodi. Sklonili smo se pod kolibin krov; tek se je tada kiša osudila, onako srdito, ispustiti svoje negodovanje! A mi smo u miru popili kavu, pojeli kolačiće i peciva iz kućnih radionica naših divnih cura! Dogovarali smo subotnje druženje na Medvednici … i odjednom, gle, sunce … nestalo je kiše, nestalo je oblaka! Maksimir nas je sa zagrljajem sunca otpratio do izlaza iz svoje čarolije.

Zdravko  Bartolić

Foto: Tonko Vulić