Planina nas je dočekala pokrivena snijegom; mnogima je od sudionika to bilo prvo planinarenje u zimskim uvjetima. Bilo je mnogo nedoumica, ustrašenosti, pitanja da li ja to mogu, što ako, ako, ako …

Vodičima je ta nervoza na početku staze vrlo dobro poznata i znak je, u stvari, dobrog raspoloženja i adrenalina. Nakon prve trećine puta podijelili smo se u dvije grupe.

Prva je grupa, koja je išla ravno uzbrdo prema vrhu, pred sobom, pred svojim tijelima, imala zadatak propitivanja izdržljivosti, kondicije, snage pred skliskom stijenom, otpora pred jakim i hladnim vjetrom, spretnosti, snalažljivosti … Osjet snage prirode, veličanstven je, gotovo neopisiv. Trenutak kad se zakorači na vrh magija je bez premca!

Druga je grupa krenula položenijim putem izloženim suncu a u zavjetrini pred hladnoćom zračnih struja. Ljudi su se mogli opustiti, staza je bila zametena snijegom i ledom ali bez značajnijih strmina, već dobro ugažena, mogućnosti poskliznuća bile su male … Ova se je grupa mogla predati miru, tišini, staloženosti šume, cijele monumentalne planine; mogli su osjetiti ono što ljudima sve više i više u ovim vremenima nedostaje, mogli su osjetiti iskonsku povezanost sa Cjelinom prirode, postojanja.

Nikada grupe na izletima ne obilježavamo s jača i slabija, s bolja i lošija, sa spremna i nespremna, s mladi i stari …

Svaki je sudionik izleta bio od planine dočekan s ljubavlju, svakome je bilo pruženo da uživa u onome što je za njega podnošljivo, razborito, što je za njega najbolje, najsvrsishodnije te sigurno pred mogućim ozljedama. Dobro raspoloženje, razdraganost sudionika izleta, za vrijeme spusta, kada smo svi cijelu stazu ishodali zajedno, bili su znak da je izlet uspio, da smo se svi napunili pozitivnom energijom, snagom, mirom, radošću, jednom riječju – srećom! (ZB)

Foto: Gordana Sobol