Sve je jutros bilo tu za one koji su bili spremni za proljetnu bajku u Hrvatskom zagorju.
Svaka prava bajka mora imati i šumu i stazice, vinograde i crkvicu i drage ljude i u daljini dvorac, kuriju. A na ulazu u bajku dočekao nas je div Krapinek.
Bila je to šetnja kroz jutarnju ljepotu. Bio je to nježan zagrljaj pitomih brežuljaka koji su se rosni tek probudili. Bila je to Krapinčica, malo nabujala od otopljenih snjegova. Tu se priče pričaju u umanjenicama i kao da se tepajući i s ljubavlju izgovaraju nazivi: Strahinjčica, Ivanščica, Veternica… U suncem okupanom perivoju Crkve svetog Vida stajao je naziv: „Hrvatska je naša majka, ne smije se loše govoriti o majci“.
Vraćajući se prema Zagrebu, osjećali smo tiho zadovoljstvo. Onakvo kao kad ti mama pripremi nedjeljni ručak i zagrli te na dolasku i na odlasku. Nedjelju smo proveli nježno, proljetno, brežuljkasto, osunčano… baš nedjeljno!
Hvala piscima zagorske lijepe bajke, dragima Sandri, Andreji, Neneku, dobrim ljudima i našem dragom Krapineku, koji sve iz daljine vidi.
Sanja Duvnjak
7. ožujka održan je izlet „Šetnja po zagorskim bregima“; učestvovalo je sedamnaest planinara. Bili su to uglavnom ljudi koji srijedom posjećuju naše maksimirske šetnjice. Nije ovo bio planinarski izlet, zaista se šetalo po brežuljcima oko Svetog Križa Začretja no, mnogi od tih ljudi po prvi su put krenuli u ovakav izlet, po prvi su put obukli gojzerice, stavili ruksak na leđa i – hodali pet sati i propješačili petnaest kilometara, malo se oznojili, umorili koljena, sunce ih je opalilo, čisti zrak uspavao … Oduševljenju nije bilo kraja!
Ovakve ćemo izlete održavati, od sada, jednom mjesečno! (ZB)