U suton, kada se proljeće opraštalo, a ljeto dolazilo, te posebne mirisne, kratke noći iz sićušnog jajašca u zemlji izlegla se mala krijesnica.
Ona je bila tek obična smeđa ličinka bez krila.
Zvala se Ivanjka.
Dobila je ime po Ivanjskim krijesovima, koje su ljudi po starom hrvatskom običaju palili, baš prve ljetne noći.
Na brežuljcima ili uz obalu rijeke sakupili bi puno granja i zapalili visoke vatre. Tako su slavili početak ljeta i rođendan sv. Ivana Krstitelja.
Krijesnica Ivanjka bila je opijena mirisom zemlje, cvijeća i tek niknule mlade trave.
Osluškivala je povjetarac i šum rijeke koja je u blizini mirno prolazila.
Mirisala je male cvjetove kamilice.
Divila se maslačkovim srebrnim nitima. Podsjećale su je na mrežu koju je spretno ispleo pauk.
Pohvalila je i jake rogove kornjaša koji se čvrsto držao za koru stabla.
Bogomoljke se isprva bojala, a kasnije se glasno nasmijala njenom plesu na grančici.
Vilin konjic joj se pohvalio kako je najstariji kukac na Zemlji i kako je živio još prije dinosaura.
Stidljivo je virila iza lista i gledala bubamaru kako se umiva kapljicama rose.
Mala krijesnica Ivanjka bila je zadivljena svime što je vidjela.
Po svom izduženom smeđem tijelu tražila je lijepe boje i neobične šare.
Željela je i ona lijepo izgledati i opojno mirisati. Željela je znati plesti mrežu ili skupljati pelud sa cvijeća.
Ništa od ljepote ona nije imala, niti je znala nešto korisno raditi.
Bila je tužna jer ni po čemu ona nije bila posebna.
Iznad nje proletio je mužjak. Zvao se Krijes.
„Nemoj plakati!“, rekao joj je. „Meni si ti lijepa i posebna!
Znaš se diviti ljepotama prirode. Razgovaraš sa ljetnim povjetarcem.
Osluškuješ rijeku. Upijaš oko sebe sve ljepote, pa si zato i ti lijepa. Ja te volim!“
Od tih riječi krijesnica Ivanjka osjetila je veliku toplinu u sebi.
Od Krijesove ljubavi sva je zablistala. Počela je svijetliti kao lampica u noći.
Isprva je svijetlila nježnije, a kasnije kako je njena ljubav rasla svijetlila je sve jače i jače.
Podijelila je svoju sreću sa svim ostalim krijesnicama, pa su i one dobile čaroban malen sjaj.
Jednog dana puhao je jak vjetar i padala kiša. Grane u šumi ljuljale su se na sve strane. Sijevale su munje i gromovi su glasno tresli nebo i zemlju. Krijes je izgubio krijesnicu Ivanjku. Nije znao kuda ju je otpuhao vjetar. Sakrio se u koru hrastova stabla, nadajući se i da je Ivanjka negdje na sigurnom.
Kada se nevrijeme smirilo i postalo sve opet mirno, svuda ju je tražio.
Tražio ju je kod njihove ljuljačke u parku i po puteljku koji je vodio kroz šumu.
Pitao je za nju i noćni cvijet.
U suton je pitao rijeku i sunce, jesu li vidjeli njegovu krijesnicu?!
Odletio je u najviše visine iznad Zemlje i molio Mjesec i zvijezde da mu pomognu.
Zvijezde su svojim sjajnim tragom po nebeskom svodu napisale veliko slovo I.
To je vidio i rak i školjke koji su u pijesku napisali najljepše slovo I.
Krijes je već bio jako umoran od dugih letova, traženja i čekanja. Nikada nije odustao od svoje krijesnice. Svake bi noći pitao za nju.
Odlazio je na stara mjesta za koja su ga vezale uspomene. Uvijek je iznova pitao ljuljačku u parku, puteljak u šumi i noćni cvijet.
Zvijezde su uvijek iznova pisale slovo I na nebeskom svodu.
Školjke i rak pisali su najljepše slovo I u pijesku.
Ljudi su ponovno zapalili Ivanjske krijesove.
Rijeka ju je svojim šumom uvijek iznova zvala.
Ivanjku je pronašao ljetni vjetar.
On je imao moć zaviriti i u najskrivenije dijelove prirode.
Mogao je čuti sve zvukove. Prenosio je mirise, oprašivao cvijeće, odnosio i donosio oblake. Znao je uzburkati rijeku, zanjihati ljuljačku u parku, znao je…, mogao je… Činio je velika i mala djela.
Bio je on topao, ljetni vjetar koji je osjećao toplinu velike ljubavi. Sjećao se koliko ga je Ivanjka uvijek pažljivo slušala i priznavala mu da je on nešto posebno i vrijedno.
Zagrlio je Krijesa i odnio ga do rijeke. Na riječnim slapovima živjele su Vilske devke. Voda je tu šumjela i ponosila se svojom bistrinom, ali u njoj se nije ništa vidjelo, samo se mogla čuti vilinska pjesma. Mjesec je obasjavao srebrne haljine vila koje su plesale. Njihove raspletene vilinske kose ukrašavalo je livadno cvijeće. Vile su pjevale pjesme o ljubavi. Bilo je tu mnoštvo krijesnica koje su vilinski ples pretvarale u čaroliju.
Ta čarolija ljubavi prenijela je Krijesa do kućice na drvetu jednoga dječaka.
Tamo je tinjao stari fenjer, a pokraj njega čekala ga je njegova krijesnica. Ona nikada nije izgubila svoj sjaj, kao što Krijes nikada nije zaboravio svoju Ivanjku.
Oni koji opažaju ljepotu oku sebe i osjete čaroliju ljubavi, imat će toplo srce za druge.
Znati će zaželjeti najljepše želje.
Ostvarivat će samo lijepe snove.
Njihova djela uljepšat će drugima život.
Zbog njih ovaj svijet krasit će svjetleći lampioni, šareni vatrometi, male raznobojne lampice fontane…
Najbolje će znati zaštititi one kojima je najteže.
Oni će biti uvijek malo svjetlo nade koje čini život životom.
Sanja Duvnjak