Sanja Polak: KVAČICA PRIRODI

Sanja Polak: KVAČICA PRIRODI

Danas je lijep i sunčan dan.

Nešto si mislim…

Svako mišljenje je samo mišljenje. 

Je li pravo ili krivo, nije važno. 

Primaš ga kao nevrijedno. 

Ti mu daješ vrijednost. 

Znači… 

Vrijednost mišljenja ovisi o …

Tako je i s likovima. 

Svaki lik je samo lik. 

Primaš ga kao nevrijednog.  

Ti mu daješ vrijednost. 

Je li lik pravi ili krivi? Dobar ili loš? 

Podnošljiv ili nepodnošljiv…  

Ti mu daješ odrednicu. 

Znači, vrijednost lika ovisi o…

Svaki događaj je samo događaj. 

Ti mu daješ vrijednost. 

Je li događaj pravi ili krivi? Ni pravi, ni krivi po nikome. 

Ti mu daješ vrijednost.

Znači, vrijednost događaja ovisi o…

I tako dalje…

Svaka priroda je samo priroda.

Svako tijelo je samo tijelo. 

Svaka bolest je samo bolest. 

Svaka bol je samo bol. 

Svaki čin je samo čin. 

Svako mjesto je samo mjesto. 

Svako vrijeme je samo vrijeme. 

Svaka ljubav je samo ljubav.

Sve to čini tekst. 

Prema tome, svaki tekst je samo tekst. Nevrijedan dok mu ti ne odrediš vrijednost. 

Ne drži puno ni do svoje prirode, ni do svog lika, ni mišljenja, ni tijela, ni boli, ni bolesti, ni mjesta, ni vremena, ni teksta, ni ljubavi…

Drži sve to čvrsto jer je tvoje, ali ne vrednuj odmah. 

Prije toga…

Hodaj, propituj, testiraj, istražuj, analiziraj, zaključuj i stavljaj kvačice. 

Svoje. Istinski svoje.

Podvuci crtu i vidi.

Što je brojnik, a što nazivnik? 

K’o u kontrolnom.

Brojnik je broj tvojih kvačica. 

Nazivnik je ukupan broj tvojih kvačica, kvačica koje si ti odredio da budu, uz tebi, samo tebi, točan odgovor. 

I šibaj dalje gledajući da se brojnik i nazivnik izjednače. 

Ili da brojnik nadmaši količinom nazivnik. 

Ili opet, izabereš razlomak kojem samo ti prepoznaješ vrijednost. 

Kužiš?

Zato velim…

Čitanje je jako važno.

I dodajem…

Matematika je možda ipak važna.

I za kraj…

Priroda je ipak jako, jako, jako važna.

Jasno.

 

VELECVJETNI KUKURIJEK

VELECVJETNI KUKURIJEK

VELECVJETNI KUKURIJEK
lat. Helleborus niger ssp. macranthus
– strogo zaštićena vrsta

Jedna od najranijih proljetnica  koja nas pozdravlja već od siječnja na našim planinarskim izletima je najznačajnija vrsta kukurijeka, drugim imenom crni kukurijek. Često se pojavljuje u siječnju za vrijeme snijega i cvate do kraja ožujka. Ima specifičan oblik ploda u obliku velikih mjehura i strogo je zaštićen što znači da ga je zabranjeno brati. Pojavljuje se na polusjenovitim i vlažnim staništima u šumama i rubovima šuma. Cijeli rod kukurijeka je otrovan. Kod nas se također pojavljuje strogo zaštićena endemska vrsta crnocrveni kukurijek (Helleborus atrorubens Waldst. et Kit.) zelenih do tamnoljubičastih cvjetova.

 

Tekst i fotografija: Natalija Vraneša

Postavljam ograničenja!

Postavljam ograničenja!

Sve mi se čini da je život napravljen tako da što preciznije otkrivaš što ne želiš. Ali ono, preciznoooo, zbilja. I to otkrivanje ide u nedogled, barem u mom slučaju. I što sam preciznija u znanju što ne želim, to mi je bolje. I postavljanje granica je divno. Prostor slobode povećava se postavljanjem ograničenja, tko bi rekao. I svako malo polaže se ispit koji se zove Želiš li to ili ne? Događaji, slučajni susreti, obiteljski odnosi, kreacija, slobodno vrijeme, sve to je u znaku pitanja Želiš li to? Nejasni odgovori se ne uvažavaju i zato se pitanje ponavlja dok ne odlučiš iz dubine svoje duše što ne želiš. Onda se to što ne želiš sve manje ponavlja u tvojoj svakodnevici. Dok ne nestane.

 

(Maksimir ljetuje u Rovinju … evo zašto donosimo fotografija tog prekrasnog gradića)

 

Tekst i foto: Sanja Pilić

SPOMEN PARK ŠUMA DOTRŠČINA

SPOMEN PARK ŠUMA DOTRŠČINA

Uz redovite maksimirske izlete, nastojat ćemo bar jednom mjesečno (od ovog ljeta pa dok ćemo trajati) prošetati dotrščinskim stazama, jer zaslužuju …  jer zaslužujemo mi!

 

Naš marketing je bio ustvrdio u najavi izleta: „Radosni smo što ćemo se prošetati ovim najvećim zagrebačkim parkom koji je još uvijek malo poznat i zbog toga vrlo poželjan za druženje s prirodom u miru, tišini i ljubavi“. I drago nam je što nije spomenuta prošlost; prošlost je prošlost! Naši koraci po lijepim i skrovitim dotrščinskim stazama su lagani, smjerni, radosni, obećavajući … u ovom lijepom, ljetnom zalasku dana! Naši su koraci sadašnjost, kao što je sadašnjost i pjesma:

 

Dotrščina

Aleksandar Hut Kono, 2012.

 

Imala sam tri želje:

unatoč svemu ipak svirati violinu,

vratiti se u Peštu prije ili kasnije

i voditi samo smislene razgovore.

Nije se ostvarila ni jedna.

No zato se dogodilo više nego što sam mogla zamisliti.

Na primjer –

završila sam u zajedničkoj grobnici.

 

Došli su po nas iz ovog ili onog razloga.

Uglavnom,

po stoti put je ispalo

da se ne isplati biti Židov.

Biti Srbin.

Jednostavno biti.

Došli su po nas usred bijelog dana

i tako prekršili književne konvencije.

 

Dok su nas požurivali u koloni

moja šestomjesečna kćer je zaplakala.

Mladić s puškom zapovijedio je da je ušutkam.

Znala sam da je to nemoguće

i spustila sam bebu u snijeg.

Poslije,

kad je ondje pronađe neka žena,

odnese je kući

i odgoji pod drugim imenom,

mislit će se da sam je ostavila da je spasim.

Međutim, ispustila sam dijete

da me ne upucaju na licu mjesta

i tako kupila dodatnih deset minuta života –

odgodila sam susret sa smrću koji me prestravio.

Ali što se tu uopće ima odgađati

pa smrt ionako traje cijelu vječnost.

 

Svi mi pogubljeni

pretvorili smo se u šest kristala

i sad lebdimo poništeni.

Čekamo da prođe vječnost

i jedni s drugima nikad ne razgovaramo.

Ali zato promatramo one koji šeću šumom.

Najdraži su mi ljubavni parovi –

sva stratišta svijeta treba poništiti vaginalnom sluzi i spermom.

Volim i jelene

zato što ih mrtva mogu promatrati izbliza:

ponekad ih pomazim po glavi.

Ono što ne volim,

to su obljetnice

i vijenci.

Pogotovo vijenci –

žive uopće ne zabrinjava što je cvijeće

mnogo duže uvenulo nego svježe.

Osim toga mrzim kad drže govore pobožno tihim glasom.

Svi se oni,

sa živima to je jasno,

okupljaju radi sebe

i zanimljivo je promatrati ih koliko su napeti dok se slikaju.

I kako ih rastuži kad ne dođe predsjednik skupštine općine,

bivši saborski zastupnik,

dogradonačelnik,

bilo tko tko nije nitko.

Poslije dok odlaze

slušam ih kako se ponovo zatvaraju u kalupe svoje sudbine,

a njihovim razgovorima

ne volim biti pozadina.

Smatram to,

bez daljnjeg,

kršenjem ljudskih prava

pravo na koje

polažu i mrtvi.

 

Vidi: http://www.dotrscina.hr

Virtualni muzej Dotrščina

 

Tekst i foto: Zdravko Bartolić

 

Čuda ovise o nama

Čuda ovise o nama

Već dugo postoje i vidim znakove pored puta koji upućuju na loša događanja. Istina, ne znam pobjeći od njih, okrenuti ih u svoju korist. Ne odnose se samo na mene, već na svijet u cjelini. Ali neke države i neki ljudi će zbilja nastradati. I to pošteno. Jaki će samo oslabiti, ali slabi… Ti znakovi propasti su često suptilni, gotovo nevidljivi, a opet jasni. Poput starenja npr. ne osjećaš baš bitne promjene, ali malo po malo… Uopće nisam optimist iako je to nemoderno. Istina je da prema svemu i svakome imam dozu skepse. Svemu i svakome. A opet, naivno vjerovanje u čuda me drži. Baš u čuda. Ali i čuda ovise o nama. Kao da igramo utakmicu u kojoj stalno gubimo, pa onda zabijemo kakav gol, malo odahnemo u nadi, i onda opet gubimo. Ne znam što treba raditi. Voljela bih da sam pametnija, eto. I da me sve ovo manje pogađa. A što se tiče znakova pored puta oni se mogu vidjeti u običnoj šetnji šumom, Ilicom, u novinama, zapravo svugdje, svakog dana. Čudna vremena u svakom slučaju.

 

Tekst i foto Sanja Pilić