GDJE NASTAJE ZELENA BOJA?

GDJE NASTAJE ZELENA BOJA?

GDJE NASTAJE ZELENA BOJA?

 

Sanja Duvnjak

 

 

Koju boju najviše voliš? – upitao me je otac dok smo šetali gradom.

Zelenu! – spremno sam odgovorio.

Zašto zelenu? – upitao je iznenađeno otac?

Jer volim nogomet i velika travnata nogometna igrališta.

Znaš li gdje nastaje zelena boja?

Gdje? – upitao sam znatiželjno.

Tamo gdje su pluća Zemlje, u dalekoj Amazoni – odgovorio je otac.

Što je to Amazona i zašto je ona „pluća“ našega planeta? –nastavio sam propitivati oca.

Amazona je veeliiko, najvećee šumsko čudo. Jako je stara, pa kažemo da je praaaašuma.Tamo ti rastu najveća, najviša, najgušća i najzelenija stabla svijeta – pričao je otac zaneseno.

Zamahivao je  rukama kako bi mi dočarao veličanstvenu zelenu priču.

Stabla su tako visoka da u njih zapinju oblaci. I zato što su tako velika, treba im puno kiše i puno sunca. Tako proizvode mnogo kisika i podijele ga svim ljudima na Zemlji. U njoj ima puno najraznovrsnijeg voća. Mi poznajemo samo banane i kokose, ali još su tamo mnoge vrste koje mi nikada nismo ni vidjeli, ni okusili.

To je i najglasnija šuma jer se u njoj nadglasavaju brojne ptice. Kreštave papige i tukani.

Tukani? – prvi put čujem to ime. Kakve su to ptice?

Tukan je „kul“ ptica. Ima jako veliki kljun. A papige su šarene i pametne. Neke možeš naučiti govoriti.

A i životinje prave veliku buku.

Jesu li te životinje opasne? – pitao sam u pola glasa.

Ima jako opasnih jaguara i puma, a divovske zmije skrivaju se u krošnjama stabala. Najbučniji su majmuni.

Kroz prašumu protječe i velika rijeka. Ona je potpuno zelena jer se šuma ogleda u njoj. Kako se zove ta rijeka? – pitao sam i već joj u mašti smišljao ime. Zove se kao i prašuma. One jedna bez druge ne mogu, pa se i jednako zovu  U njoj se skrivaju krokodili. Ima i riječnih dupina. Uočljivi su jer su roze boje. – pričao je otac zagrlivši me oko ramena.

Ima li tamo i dobrih životinja? – pitao sam u nadi da ću čuti neku običnu dobru šumsku priču.

Ljenivci su dobri. I smiješni. I lijeni, kako samo ime kaže. Provode svoj život ovješeni o granu stabla s leđima prema tlu i puno spavaju. Imaju samo tri prsta. Danima ne silaze iz krošnje drveća. Čak i kada padaju velike kiše to im ne smeta u njihovoj lijenosti.

Znači, kada bi ja bio u Amazoni, mogao bih podragati ljenivca?! –uzviknuo sam.

Da, mogao bi ga i zagrliti, a on bi danima visio oko tvoga vrata ako bi ga hranio lišćem.

U toj šumi sigurno nema ljudi. – zaključio sam.

Ima! Tamo žive domorodačka plemena. O njima se jako malo zna. Žive skriveni od nas. Oni  se ne žele miješati sa  ljudima današnjice.

Zašto?! – čudio sam se i dalekoj prašumi i njenim skrivenim stanovnicima.

Domoroci žele živjeti u skladu sa šumom i njenim zakonima. Domoroci ne priznaju velike gradove, automobile i tvornice. Ne žele živjeti u kućama i stanovima. Ne žele se oblačiti kao mi. Ne zarađuju novac. Oni iznad svega vole šumu i žive u skladu s njom.

Oče, ako je Amazona pluća našeg planeta, gdje je onda srce Zemlje? – pitao sam željno iščekujući odgovor.

Srce Zemlje smo svi mi! Ljudi. Oni trebaju voljeti ovu planetu i čuvati je kao najveće blago – sa velikim žarom odgovorio je otac.

Onda mi trebamo znati voljeti kao domoroci. Šteta što ih ne poznajemo! – zaključio sam.

 

 

Foto: Natalija Vraneša

ŠIRI SE. TVOJI DAROVI NISU SAMO TVOJI

ŠIRI SE. TVOJI DAROVI NISU SAMO TVOJI

ŠIRI SE. TVOJI DAROVI NISU SAMO TVOJI

 

Larisa Mravunac     

 

Kad litru vode stavimo u bocu od jedne litre, voda će se proširiti koliko može u boci. Kad istu količinu vode izlijemo u veliku kantu, ona će se proširiti. Zato što može.

 

Ako lampu iz malene sobice premjestimo u veći prostor, njezina svjetlost će se proširiti koliko može. Dalje od toga neće – jer ne može! Inače bi…

 

Miris maslačka osjetiš tek kad mu se jako približiš nosom. Cvijet ruže širi miris metar oko sebe. Cvijet lipe možda i deset metara uokolo. Svatko koliko može. Ni više, ni manje.

 

Samo se mi kvrčimo. Mi, ljudi. Mogli bismo se širiti, a ne širimo se. Ograničavamo sami sebe zbog skromnosti, zbog straha, zbog bola, ma zbog koječega. Možda nam je netko rekao da nismo dovoljno dobri. Da ne valjamo. Da trebamo biti skromniji. Da ima boljih od nas…

 

Kad lipa cvijeta, susteže li svoju raskoš jer ostalo cvijeće miriši skromnije? Nameće li maslačak svoj miris ne bi li nadjačao lipu?

 

Cvijeće se ne susteže. Ne čezne za više… ali i ne pristaje na manje.

 

Voda teče rijekama, natapa polja i širi se. Ne misli da je najbolja ili najgora. Ili da druge rijeke znaju bolje. Ona se samo širi. Onoliko koliko može.

 

Hoće li se voda u čaši stisnuti zbog toga što se boji? Hoće li oklijevati zbog toga što voda u drugoj čaši ovo ili ono? Neće. Voda zna da je sve to ista voda.

 

Širi se u onome što jesi. Kako god možeš i koliko god možeš. Svoj miris ne drži za sebe. Širi ga prostorom u kojem se nalaziš. Razmakni ruke i proširi se još. Ne zato što hoćeš. Ne zato što to drugi traže od tebe. Ne zato što tako hoće ego. Ni zato što si najbolji… ili najgori. Ne zato što donosi novce… ni zato što moraš. Nego zato što možeš.

 

Bog se raduje tvojoj širini. I mojoj. Čeka je raširenih ruku. Tvoja širina nije tu samo radi tebe. Tvoji darovi nisu samo tvoji. Oni su alat u tvojim rukama. I odgovornost.

 

Širi se. I ja ću. Kao voda. Kao miris. Kao svjetlo. Jer si ti ja. Jer sam ja ti. Jer je sve isto.

 

Širi se. Jer je to ljubav, ništa više. I ništa manje.

 

 

Foto: Natalija Vraneša

 

NEDJELJNA PROPOVIJED

NEDJELJNA PROPOVIJED

Najvažnije životne vještine ne uče se u školi. Nikad se vjerojatno direktno i nisu učile.

Jer da jesu, ako nas to životno najvažnije nisu naučili u školi, trebali su nas naučiti roditelji u našoj obitelji. A ni mama ni tata nas to nisu naučili jer nisu znali ni što ni kako, jer eto, ni njih to nitko nije naučio.

I zato se povijest stalno ponavlja. I džaba nama onda i strojeva i interneta. U konačnici, previše je nesretnih ljudi u mom gradu, mojoj državi, na mojem kontinentu, previše je nesretnih na planetu Zemlji.

A to je zato jer ne učimo i nikad ne naučimo istinski živjeti, u istinskoj ljubavi, u istinskom međusobnom uvažavanju, prihvaćanju i obzirnosti. Prema cvijetu, mravu, drugom čovjeku. I svjesni smo te nesposobnosti potpunog prihvaćanja pa se onda niti ne razotkrivamo bojeći se osuda i napuštanja.

Život nije natjecanje. Istinski nije. Pogotovo pod imperativom pobjede. Bit natjecanja je u druženju i doživljaju, a nikako u pobjedi. Jer pobjeda pretpostavlja i poražene i jako je važno kako se ponašamo kad smo gori prema onima koji su zbog naše pobjede ostali doli.

Svatko tko padne u zamku uspoređivanja s drugima vrlo rijetko ili nikad ne doživi sretne trenutke.

Umjesto da učimo malene da su posebni i jedinstveni, mi od rođenja po njima lijepimo etikete i gradimo u njihovim glavicama uvjerenja za koja mi mislimo da su vrijednost. Pri tome zaboravljamo da, ono što je nama vrijednost, nekome drugome, to vrijednost jednostavno nije.

Postoje naravno, univerzalne vrijednosti, ali čak ni njih ne razvijamo ni u našim školama, a mnogi ih ne razvijaju ni u obiteljima. A vrlo se rijetko propituje i njihova univerzalnost, a znamo da samo mijena stalna jest.

Vrlo rijetko djecu pitamo:

– Jeste li sretni?

– Što je za vas sreća?

– Što želite? O čemu sanjate?

Još im rjeđe dozvolimo da, ako i o tome govore, to ostvare.

Čim to izgovore, mi odrasli i veliki mislimo da znamo bolje. I raznoraznim postupcima gasimo izgovorene i želje i snove.

Ako ih uopće želimo i poželimo poslušati. Djeca gledajući kako ih mi odrasli ne vidimo i ne čujemo, nikad neće naučiti vidjeti i čuti drugoga. I brzo će odrasti ne znajući ni gledati ni pažljivo slušati drugoga pa ni vlastitu djecu kad ih budu imali.

I tako se vrtimo u krugu. Pretežito je isto, samo se generacije izmjenjuju.

Današnje generacije su željne da ih se vidi i da ih se čuje. Ako to ne mogu mama i tata, ako to ne mogu učitelji, ima zidova za grafite, a ima i zidova Instagrama i Fejsa za selfije.

Zato su nam posebno mili i dragi oni koji znaju mirno slušati i istinski nas vidjeti nas bez internetske veze. Vidjeti u vezi “oči u oči”.

Kad se takvi pokušaji i postupci neslušanja, nevidljivosti i zatiranja želja i snova učestalo ponavljaju, dijete se na to navikne i shvati da se ne isplati.

Tako prihvati i sve te etikete koje smo po njemu zalijepili i nastavi graditi i njegovati usađena uvjerenja ne propitujući sebe onom istinski vrijednom upitnom rečenicom:

– Hej, što mi se to događa?

– Kakav ili kakva istinski želim biti?

I mi odrasli bojimo se to sebe pitati. Bojeći se osuda i odbacivanja lakše je biti u miru s drugima nego biti u miru sa samim sobom.

I tako, kad čovjek već u odrastanju odustane od sebe i živi zbog ili za druge, upravo tako se postaje nesretan. A nesretan čovjek rijetko donosi bilo kome što dobro. Trebamo si jedni drugima sretni. I nije to ni tiranija pozitivizma ni tiranija sreće.

Naša životna dužnost je da gradimo i branimo svoj život, svoja zadovoljstva i svoju sreću ne ugrožavajući zbog toga drugoga.

Upravo to pitanje treba njegovati cijelog života.

– Hej, što mi se to događa?

Roštati i kopati po sebi dok ne nađemo odgovor.

Ako ne znamo ništa o sebi, ako ne znamo što je za nas dobro, kako znamo što je dobro za drugu, drugačiju i potpuno jedinstvenu osobu kraj nas.

Vještinu razgovora sa samim sobom nitko nas nikad ne poučava.

Ne poučavaju nas da osjetimo gdje smo moćni, a gdje nemoćni. Ne uče nas da prestanemo putovati, tugovati i tragati po dvoranama nemoći, već da zasučemo rukave na poljima vlastite moći.

Ljutimo se kad nije po našem, kad nismo u pravu, kad nas drugi ne slušaju jer mislimo da jedino mi znamo što je dobro, a što nije.

Onog trenutka kad osjetimo nemoć, umjesto ljutnje, trebalo bi tu nemoć prihvatiti i slaviti. Jer spoznaja o nemoći otvara put prema poljima moći. A njih uvijek ima.

Ako ne mogu promijeniti nečije uvjerenje, nečiji način života, nečije razmišljanje, još uvijek mogu oprati svoje posuđe, ispeglati svoju košulju, pomesti svoje dvorište. Jer jedino to je istinski moj posao. Dati i napraviti samo ono što je u mojoj moći.

Tako se čuva sreća. Osvještavanjem granica vlastite moći i prihvaćanjem nemoći.

Jer, ta vlastita nemoć koja nas ponekad toliko žulja i boli, istinski je blagoslov i kad tad pokaže da je bila ljekovita. I za nas i za drugoga.

Djecu treba učiti slušati sebe i svoje tijelo, hrabriti da ostanu svoji i jedinstveni.

Treba ih učiti da je različitost bogatstvo koje valja čuvati i razvijati, a ne zatirati.

Treba naučiti čuvati i poštovati vlastite granice, kako bismo znali empatijom poštovati i čuvati tuđe.

Treba djecu naučiti kako pokazati drugome da je pretjerao. Kako zaustaviti ugrozu bez potrebe za bijegom ili napadom.

Treba s djecom doći doživljajem do mjesta gdje prestaju mijenjati druge i počinju mijenjati sebe.

Jer svijetu treba i mravaca i cvrčaka. Jedno bez drugog ne ide.

Možda sam u pravu, a možda i nisam. Neki će misliti da jesam, neki da nisam. I to je bit svega. Različiti smo i dobro je da tako ostane.

I sviđa mi se upravo ta različitost. Ne sputava me, nego obogaćuje.

Ne želim nikada više nikome stajati na putu da ostvari što želi i bude što je sve dok time ne ugrožava moju osobnost i mene samu.

Kad osjetim ugrozu, a i tu vještinu osvještavanja ugroze treba poučavati, jer sve smo sofisticiraniji, vrijeme je da stanem, da se maknem, odem, i da oslobodim. I sebe i drugoga.

Umjesto da djecu učimo i razvijamo u njima vještine oslobađanja i slobodnog, protočnog života, mi i dalje nastavljamo kako su nas učili, lijepeći etikete, gradeći i braneći bedeme uvjerenja, možda potpuno pogrešnih, ali naših i po tome mjerilu jedino važećih.

Kad osvijestimo da je dobro što nismo uvijek u pravu, kad u miru osvijestimo i prihvatimo nemoć, odemo i potražimo u sebi moć, kad iskreno i jasno potražimo pomoć, kad sami sebi oslobođeni tuđih uvjerenja i etiketa odgovorimo na pitanje što mi istinski želimo na poljima naše moći, kad promislimo kako to ostvariti ne uznemirujući druge, mislim da smo na pravom putu.

Sve dok cekečemo, kukamo zbog drugih, sve dok naređujemo želeći ispraviti druge, umjesto da se bavimo sobom, bit ćemo nesretni, uplašeni i pomalo i previše tirani

drugima.

Ja i dalje vjerujem da mi može biti i lijepo i dobro.

I dalje vjerujem da to može biti svakome tko to istinski poželi i ostvari to što želi na poljima vlastite moći ne ugrožavajući drugoga. I ne koristeći drugog kao štaku ili stotine drugih kao stotine štaka da se stigne do željenog cilja.

Eto, velika je šteta da nas to nitko od malena ne uči. To je puno važnije od mnogih PISA istraživanja i rezultata nad kojima mudrujemo i čijim podacima lupamo u jalovim raspravama. Jer vrlo se malo toga mijenja za čovjeka nabolje.

Sva djela rađaju se u mislima. Kakve su nam misli, takva su nam djela.

Sve misli rođene iz straha, ne rađaju ni na lijepo ni na dobro.

Zato je djecu najvažnije učiti rađati i njegovati lijepe i dobre misli i misli oslobođene svih strahova.

Jer prvo je misao, a onda djelo.

 

Sanja Polak

Foto: Nataša Ninić

ŽUBORENJE NA ČAKAVŠTINI

ŽUBORENJE NA ČAKAVŠTINI

Za prvi jesenski izlet odabrali smo planinarski jednostavnu „Stazu sedam jezera rijeke Mirne“, kraj Buzeta. Prekrasan dan, nakon vrlo kišne noći, staza otvorena za naše korake … svi su tijekom dana upili mnogo pozitivne energije, radosti i ljubavi. Sanja Duvnjak, naša draga članica, pisac, svoje je doživljaje zapisala, pretočila u vrlo lijep putopis – pročitajte ga, uživajte!!!

 

Nedjeljno je, rano, jesensko, maglovito jutro. Zagrebački stanovi tamni su i tihi. Nitko ne ometa gradski nedjeljni san. Naš polazak je iza dvorane Lisinski. Vatroslav je u svoje doba bio ludo opčaran slobodom, ljubavlju, ljepotom, glazbom, domovinom. Ni planinari nisu ništa bolji. I oni su ludi za …

U još pospanim mislima prebiremo imamo li sve potrebne stvari u ruksaku. Uvijek nosimo sve, jer moramo biti spremni na sve. Nosimo i za druge. Za sanjare, umjetnike, za zaljubljene, za one koji tuguju, za neposlušne, za svaki slučaj. Pozdravljamo se mačevajući se planinarskim štapovima. To su naše produžene ruke koje sada služe za zagrljaj i prijateljsko tapšanje, za bravo što se nisi okrenuo u krevetu i nastavio spavati.

Krećemo. Istarski ipsilon i savršeno izgrađene ceste A 8 i A 9 , Tunel Učka vode nas prema Buzetu i dolini rijeke Mirne. U kombiju je tišina koja priča istu zajedničku priču i spaja jednake misli koje putuju u daljine, u visine. Brzo stižemo. Ipak idemo prema Grobniku i prema gradu u kojem su se rodili najbrži od najbržih i obilježili povijest auto sporta.

Na brežuljku još iz prapovijesnog, brončanog doba stoji gradić Buzet. To je grad tartufa i hrvatskog automobilizma. Ima on mnogo svojih priča iz davnih vremena o Ilirima, Rimljanima, Francima, Mlečanima, Habsburgovcima i Napoleonovoj Francuskoj. Gledamo prema brežuljku i zidinama drevnog grada ali nemiran žubor rijeke pozivnica je koju planinari znaju pročitati.. U noći je padala kiša, pa Mirna sada nemirno poskakuje preko stijenja i sivog kamenja. Ovdje ima karakter kanjonske rijeke. Krećemo za njom prateći krivudavi tok. Bijelo je sive boje. Gotovo srebrna. Priča priču o mjestu svoga rođenja, o Ćićariji iz čijeg vapnenačkog vijenca izvire.

Kada ne bi ništa znao o vapnencu i boksitu koji se u dolini rijeke vadio još prije 400 godina bio bi siguran da srebrni vodopadi su vilinske duge kose koje padaju u slapovima.

Prošli smo sedam njenih slapova. Svaki je bio poseban, jedinstven, neponovljiv. Svaki je bio tu za nas, nesebično i beskrajno se darujući. Hodali smo kanjonom. Hodali smo po sredini rijeke. Preskakivali smo njeno kamenje i stijene. Mirna je hodala, poskakivala, uz nas i družila se s nama. Izuli smo planinarske gojzerice i bosi prešli s jedne strane obale na drugu. Na trenutak smo postali novi, iskonski, negradski ljudi. Hvala joj. Hvala njenim mirisima, bojama, žuborima, svježini i svoj ljepoti koju nam je nesebično poklonila. Hvala joj što nas je kao prava domaćica otpratila skroz do naših kombija i nagovorila šumu da nam maše. I mi smo njoj mahali i zaželjeli joj sretan put prema moru. Postali smo prijatelji. Dogovorili smo ponovni susret.

Zagreb nas je dočekao u tišini. Grad nije dao omesti svoju nedjeljnu večer. Dočekao nas je stari Lisinski pjevušeći u svojoj dvorani Miruj, miruj srce moje. Vjerojatno je razumio da smo ponijeli u sebi najljepše trenutke koje nam je poklonila jedna posebna rijeka Lijepe naše.

 

Sanja Duvnjak

Foto: Natalija Vraneša

Larisa Mravunac

Larisa Mravunac

LABIRINT TIŠINE

 

U krošnjama vjetar plete

sunčane niti

u podne

 

Trava miriše

topotom divljih životinja

u galopu

 

Kamen po kamen

gradimo tišinu

 

 

 

SAMO KORAK

 

Samo korak treba

Bogu

da planine pomakne

svjetove promijeni

živote okrene

 

Samo korak treba

meni

da koraknem

korak

prije toga

 

 

 

LJUBAV ZAPRAVO NE POSTOJI

 

Ljubav zapravo ne postoji

kažem

okrenem se na drugu stranu

i zaplivam

 

Kao riba

uronjena u vodu

koju ne vidi

 

 

Larisa Mravunac (1971.) prevoditeljica je s francuskog, piše slikovnice i knjige za djecu, vrlo je plodna pjesnikinja za odrasle, u posljednje je tri godine objavila tri vrlo uspješne zbirke poezije: Ulica Mirabel Bel, Južni čvor i Tisuću godina prerano. Donosimo vam ovdje tri kratke pjesme, da vas ponesu, da vas razgale, da vas zaintrigiraju da pročitate sve tri zbirke – u jednom dahu! Larisine se pjesme čitaju – da, u jednome dahu!!! (ZB)

 

 

Fotografije Marija Krizmanić i Brankica Lozić