Viči, viči – TI!

Viči, viči – TI!

 

Mnogo novih ljudi dolazi na naše izlete, učlanjuje se odmah nakon prvog izleta, prijavljuje se odmah na crno za sve nove izlete do kraja godine i onda – odmah počnu vikati na mene, ni krivog, ni dužnog, skromnog, samozatajnog, uslužnog, poniznog … predsjednika. Vi, predsjedniče; vi, Zdravko ili vi, gospon Zdravko … Vi! Vi! Vi!
          Halo, ljudi! Ja sam jedan! Vidite nas dva, ili, nedajbože, tri!? Ja sam, za vas, drugo lice jednine – TI!

 

          Sjećate li se Barbare i Jaquesa Preverta:

„Ne ljuti se što ti govorim ti
Ja kažem ti svima koje volim
Čak i onima koje sam jednom vidio
Ja kažem ti onima koji se vole
Čak i onima koje nisam upoznao“

 

         I mi planinari! I mi imamo svoje razloge za ti, razloge protiv vi!!! Društvo je, u svojoj neracionalnosti, nametnulo konvenciju poštovanja osoba koje ne poznamo, osoba koje cijenimo, osoba koji su nam nadređene … Planinarstvo je zajednica ljudi koja se uzdiže iznad ove neracionalnosti. Da li to znači da nismo društveni!? Ma, ne, mi smo više nego društveni, mi smo u kodeks našeg djelovanja umetnuli nekoliko zaista prekrasnih obligacija: mi smo došli u planinu da joj se divimo, mi smo došli u planinu da se divimo ljudima, da s njima komuniciramo na istoj razini zaboravljajući titule, godine, zasluge … nama su Barbara i Prervert uzori – mi planinari volimo sve ljude! Nama je sasvim normalno svaku osobu na putu pozdraviti, zagrliti (ako nam tako spontano dođe), nasmijati se, upitati za zdravlje, porazgovarati o smjeru kretanja, pogledati nebo i izreći najtočniju vremensku prognozu, zapjevati, nazdraviti i – reći ti! Hej, ljudi – TI!!!

 

         Sažetak: dobro ste došli u naše skromno planinarsko društvo no, od prvog trena, molimo vas, da ne vičete! Mi, iznad svega, volimo tišinu! Nad vrhom!

S gojzericama do ljekovitog bilja  5

S gojzericama do ljekovitog bilja 5

STOLISNIK

lat. Achillea millefolium

 

ubrajamo među najstarije poznate ljekovite biljke. Rod je dobio ime po grčkom junaku Ahileju koji je njome liječio svoje rane a u narodu je poznat kao hajdučka trava, hajdučica, mjesečina, sporiš, jezičac. Većina naziva potječe iz davne povijesti a neki od njih simboliziraju upotrebu ove skromne ali izuzetno korisne biljke. Priče iz davnine govore da su hajduci oko vrata nosili vijenac ispleten od stolisnika te su njime liječili i ublažavali ozljede, prema čemu je i nastao naziv hajdučka trava.

Lijepe cvjetove stolisnika lako ćemo prepoznati jer tvore specifičan glavičast cvat sa sitnim cvjetićima bijele i roze boje sa po pet prašnika koji su na razgranatim stabljikama. Njegovo ime, millefolium u prijevodu s latinskog znači “tisuću listova”, što se odnosi na sitne mnogobrojne listiće ove biljke. Stolisnik susrećemo na livadama, proplancima, voćnjacima, kamenjarima, uz putove i staze pa čak i u zapuštenim dvorištima. Ova izrazito rasprostranjena samonikla biljka je otporna na hladnoću, vrućinu, sušu i vlagu te raste u prirodi bez velikih zahtjeva. Cvijeta od početka lipnja pa sve do kasne jeseni a naraste od 8 do 70 cm a može i više.
Nanošenje stolisnika na svježu ranu uspješno zaustavlja krvarenje i ubrzava proces zgrušavanja a ima i protuupalno djelovanje te je odličan kod oteklina i upala. Upotrebljava se i za liječenje infekcija usne šupljine, konjunktivitisa, ekcema, potiče znojenje i uspješno snižava povišenu tjelesnu temperaturu uzrokovanu gripom i prehladom. Stolisnik se obično rabi za smirivanje probavnih smetnji ima stimulirajući učinak na proizvodnju žuči i funkciju jetre te djeluje i kao diuretik.
Cvjetove stolisnika najbolje je brati za vrijeme jakog sunca jer je tada najveća koncentracija eteričnih ulja pa je i ljekovitost snažnija. Ako se beru za sušenje tada je savršeno vrijeme za berbu kraj ljeta i početak jeseni.

 

Tekst i foto: Natalija Vraneša

Branko Podolar: STAZA

Branko Podolar: STAZA

STAZA

 

U bespućima zbilje ugledah stazu,

jasnu, pravu.

I pođoh njome …i skrenuh i izgubih se.

I znam da je tu, odmah iza uglova nekih.

Lutao sam bespućima tražeći ju.

Preplivah rijeku koja tu nikad nije proticala,

Popeh se na vrh gore koja se tu nikada nije propinjala.

I tada, na zalazu sunca ponovno ju ugledah,

Jasnu, pravu.

Netko mi je u prolazu mahao.

Kad mu se približih – prepoznah sebe

 

 

 

*****

Moje Kraljevstvo je Beskonačnost,

a Kruna Vječnost.

I pomislit ćeš, ne postoji ništa veće,

ništa ljepše ni veličanstvenije.

I pomislit ćeš, velik je moj Bog  i

od Ljubavi njegove nema veće.

Ali kada dođeš u moje dlanove,

kad pronađeš svoje urezano ime –

pokazat ću ti

da sam beskonačniji od Beskonačnosti,

vječniji od Vječnosti.

Vidjet ćeš veću ljubav od najveće Ljubavi.

Vidjet ćeš da i put ima svoj Put, dalji,

nedogledniji.

I poći ćemo dalje, Ja u Tebi i Ti u Meni

u neki novi, beskrajniji Beskraj.

 

Izlet na Samarske stijene

Izlet na Samarske stijene

Izlet je bio organiziran u dvije grupe: prva, jača, u kondiciji, u alpinističkom znanju išla je na Južnu skupinu stijena dok je druga grupa, ona za malo manje uvježbane, početnike, nenavikle na stijenje trebala ići samo na vrh Samarskih stijena, zatim se preseliti vozilima do „7. km“ ispod Bijelih stijena i popeti se do planinarskog doma … šetnjica!

Grupe su zajedno išle pogledati Ratkovo sklonište; rastale su se na mjestu gdje je to trebalo. Markacije, odnosno ploče sa satnicom pokazivale su da do vrha Samarskih stijena ima 35 minuta. Autor ovih redaka vodio je drugu grupu.

Uspon je počeo žestoko, uska staza, vrlo strma, nepregledna … odmah su počele nevolje. Uvjeravanja da će to proći, samo treba doći do onog vrha gore, još pet metara uspona, nisu prolazila jer nakon pet metara, istina, slijedilo je pet metara ravnog tla no, odmah je počeo još žešći i sve manje savladiv uspon! I tako jedno sat vremena u izmjenama malo vruće, malo hladno. Vodič je i sam vjerovao u priču koju je uvjerljivo pričao. Dok u jednom trenu nije uslijedio žestoki tresak podebele grane po čelu vodičevom! Prekrasni bljesak bijelog svjetla!

Daj stani! – vrisno je sam sebi i svojim konfuznim mislima! Priznaj već jednom da si pogriješio smjer i krenuo na kružnu stazu po Zapadnoj skupini stijena!!!

Ljudi su već i sami bili došli do sličnog zaključka. Što činiti? Sjelo se na kamenje, pojedeni su sendviči, ispijeno je malo vode … Osloboditi se napetosti, straha od ozljede, nemogućnosti prelaska preko slijedeće prepreke!

Kad su i prvi vicevi izgovoreni, bilo je sve u redu! Krenulo se dalje mnogo smirenije, hrabrije … Ja to mogu! – ta jednostavna istina ljudima je ušla u misli i osjećaje. I moglo se je! Moglo!

Imali smo još dva sata hoda. Susretali smo ljude, ispitivali ih o satnici, oni nas o svojoj … ispadalo je da nama ima još mnogo manje do cilja; svi smo se smijali! Sad smo imali i vremena diviti se prirodi, zaista netaknutoj prirodi (u tom strogom rezervatu prirode niti jedna čačkalica se ne smije pomaknuti!), koliko neobičnog stijenja, izvitoperenih stabala ne bi li pronašli trunku bolje mjesto za život, koliko prepoznatljivih oblika posvuda i svi su nam govorili sve! Sve, ono što smo uspjeli osjetiti!

Vrh Samarskih stijena i nije nešto posebno, mala čistina među stijenjem, nekako kao da smo otišli u obližnji park, kod kuće, na šetnjicu, tako je to izgledalo! No, tko mari za vrh! Naš put je bio ono što se pamti, put! Ne cilj! Put! Istina o kojoj ovaj vodič mnogo i inače priča, ugnijezdila se je svima u najdubljim osjećajima!

Odmarali smo se dugo, pričali! Priča je iznjedrila jedan od svih prihvaćen, bez rezerve od svih prihvaćen zaključak: da smo znali što nas na putu čeka, na izlet ne bismo bili niti pošli!

Da smo znali što nas na putu čeka, na izlet ne bismo bili niti išli!

No, sada smo presretni! Proživjeli smo mnogo teškog ali lijepog, osjetili smo da možemo, pomaknuli smo svoje planinarske granice mnogo, mnogo dalje, više, iznad, u prostor NAD VRHOM!

Pomaknuli smo se i do Ravne gore i štrudli od borovnica u „Bijeloj ruži“.

 

  1. S. Važna poduka za novajlije u našem društvu: kad u najavi izleta piše da je izlet LAGAN, ponesite alpinističku opremu, lagano je samo ako imate kod sebe klasična pomagala za preživljavanje! Eto, ponosan sam što se o meni tako priča! Ponosan sam što mi se vjeruje i što sa mnom na izlete – ide!

 

Zdravko Bartolić

Foto: Natalija Vraneša

 

Bršljan

Bršljan

Poveo se razgovor, tijekom jedne maksimirske šetnjice srijedom, o tome kako je svako drugo stablo u maksimirskoj šumi obgrljeno bršljanom. Da li je to u redu, ako nije zašto se ne čisti … zašto, zašto, kako, ja bih … trajalo je to predugo i ništa zaključili nismo. Sanji Pilić nije bilo teško da uputi na nekoliko relevantnih adresa upite o ovom našem kamenu smutnje; u nastavku su odgovori koje je dobila. (ZB)

 

Prvi:

Poštovana,

Bršljan (Hedera helix) je vrsta široko rasprostranjena u našem području. On je zimzelena drvenasta biljka koja se svojim korjenčićima samo pridržava za deblo stabla kako bi se uspravio te došao do svjetlosti i kako bi njegovi zeleni listovi mogli vršiti fotosintzezu. Znači da on nije parazit te ne crpi hranjive sokove iz stabla kako mnogi misle (ukorijenjen je u tlo baš kao i stablo).

Stablu koje je vitalno i zdravo bršljan ne nanosi štetu, već nasuprot on može i u nekim slučajevima i štititi samo deblo (od hladnoće i sunca) poput zelenog omotača.

Bobice bršljana su izrazito važne za mnoge autohtone vrste ptica koje se njima hrane, pogotovo u hladnom dijelu godine kada je izvor hrane oskudniji (crnokapa grmuša – Sylvia atricapilla, crvendač – Erithacus rubecula, drozd – Turdus philomelos, kos-Turdus merula, čvorak – Sturnus vulgaris). Sjemenkama bršljana pak hrane se šumski golubovi (golubovi grivnjaši-Columba palumbus). Mnoge vrste gore navedenih ptica također koriste bršljan kao zaklon i mjesto za izradu gnijezda, a važno je i skrovište šumskim vrstama šišmiša (npr. velikouhi šišmiš – Myotis bechsteinii). Također bršljan je stanište i mnogih kukaca kojima se šumski šišmiši hrane.

Cvijetovi bršljana pak izrazito privlače pčele koje sakupljaju dosta nektara i cvjetnog praha.

Kako je RH potpisnica Direktive o očuvanju divljih ptica (2009/147/EC), a koja govori o očuvanju svih divljih vrsta ptica pritom vodeći računa i o njihovom staništu, izvoru hrane, mjestu za gniježđenje i dr., dužni smo očuvati i bršljan.

Lana Jelić dipl. ing. biol.

Čuvar prirode

Odjel poslova neposrednog nadzora parka Maksimir

Javna Ustanova -Maksimir za upravljanje zaštićenim područjima Grada Zagreba

 

 

Drugi:

Poštovana,
bršljan nije toliko štetan za drveće, ono njemu prvenstveno služi kao oslonac.
Zato ga i možete vidjeti kako se penje čak i po zidovima.
Svojom težinom i bujnim rastom doduše može konkurirati krošnji stabala, ali danas ga ne smatramo tako štetnim kao nekada dok su lugari imali zadaću da ga presijecaju čim ga vide.
Inače bršljan ima lijepu dekorativnu ulogu zelenila u listopadnoj šumi zimi.
Nije planirano njegovo uklanjanje osim kod pojedinačnih stabala.

Zahvaljujemo na razumijevanju.

Tatjana Đuričić Kuric

Stručna suradnica za odnose s javnošću, Hrvatske šume