Dva praščića

Dva praščića

Moji baka i deda svakog su proljeća kupovali, na sajmu u Sesvetama, dva mala praščića. Hranili su ih, pazili i mazili osam, devet mjeseci, sve tamo do Dana Republike krajem studenog. Praščići su imali svoju solidno građenu drvenu (ma, hrastovu!) nastambu za spavanje, imali su i lijepo, ograđeno dvorište, djelomično potaracano, gdje su se odmarali, izležavali, roktali s obližnjim kokošima … i vodili svakog dana duge razgovore i seanse čišćenja i maženja sa svojom gazdaricom, mojom bakom Đunom (mnogo je žena u podsljemenskim zagrebačkim selima dobivalo krsno ime Elizabeta, no odreda ih se je zazivalo Đuna; ne, ne Džuna).
Jutra su započinjala doručkom, tek ubrano lišće repe, zelja, kelja … malo kukuruza i posija. Nakon temeljitog čišćenja kotca, baka je ponovo odlazila na vrt po namirnice za praseći ručak: opet zelenje, korijenje repe, natruli krumpir, kukuruz, posije i napoj  (skupljeni otpadci od ljudskih obroka); sve se je to kuhalo u pedesetlitarskom loncu, uz stalno miješanje i paženje da ne zagori. Na posebnom prasećem šparetu na drva u šupi u kojoj je bila i dedina stolarska radionica. Kotac je imao veliku kopanju u koju su se izlijevali obroci hrane. Koje je to bilo praseće veselje; nitko ne zna bolje mljackati sa svojom hranom od prasića!
Kako je godina odmicala, tako su i mali prasići postajali odrasliji, ozbiljniji … rutina života donosila je ozbiljnost. Često je baka, svoje slobodne trenutke, provodila sa svojim dragim mezimcima. Pričala im je potiho, tiše kad bi netko prolazio; što im je pričala zaista nitko od nas nije znao. Možda se jadala, možda ih je pitala za savjete, ili samo govorila da govori … sjedila je u ogradi kotca na svom drvenom stolčiću, nešto rukama brižno radila u pletenoj košari a prasad je ležala uz nju. I znala brižno, mirno, potiho zaroktati u pravom trenutku u kojem je njihovo javljanje baki bilo melem.

Jesen, sumorni kratki dani, mraz … baka je najviše mrzila Dan Republike!
Ne zbog političkih uvjerenja! Bilo je to doba kad su sva domaćinstva imala kolinje. Moralo se je iskoristiti neradne dane za taj opsežan i bitan posao u godišnjem ciklusu seoske familije.
Bakini su odlasci do kotca bili sve češći, stalno je prascima odnosila, potajice, poslastice, razgovori su bili sve dulji, sve tiši, pomirljivosti i zahvalnosti puni. Prasci su svoje dužnosti obavljali strpljivo i bez pogovora, bez sretnog roktanja, bez mljackanja. Tražili sve više bakine ruke da ih tapšaju po glavi, češkaju oko ušiju … voljeli su joj grijati promrzle prste svojim toplim njuškama. Baka nije više pokretala duge razgovore, baka je sa svojim dragim članovima obitelji molila smjerno krunicu!

Na dan kolinja, rano ujutro, dok se pripremalo sve potrebno za rad mesara, baka je bila u kotcu. Snaha je radnike nudila s rakijom i kavom. Kad je bila pozvana, baka je izvela iz sigurnosti kotca svog prvog prasca i predala ga u ruke mesaru i muškarcima koji su životinju trebali držati. Kad je krv potekla baka je prišla sa velikim lavorom i u njega skupljala krv koja je liptala iz uboda na vratu, hitro ju je miješala svojim napaćenim prstima da se ne bi zgruždala, da bude dobra kasnije za izradu krvavica.
Dok su prvu ubijenu plemenitu životinju pažmali, uzdizali na traglje i raskalali na polovice, baka je bila uz drugo prase u kotcu. U miru, bez pokreta, s molitvom u šutećim usnama. Još jednom se odazvala na poziv mesara, još jednom je predala prasca, još jednom je miješala krv.

Pričalo se u selu da kod Đune Bartolićeve, prasci u miru, bez opiranja i skvičanja, gotovo radosni odlaze u smrt. Znalo se je, ali se je o tome šutjelo, da će baka navečer, kad posao s mesom bude gotov, otići u našu crkvu Majke Božje Remetske na misu večernicu koja će se služiti za preminule iz obitelji Matije Bartolića.

Ja sam vegetarijanac. Prestao sam jesti meso (plus mliječne proizvode, GMO proizvode …) u svojim poznijim godinama, u trenutcima kad su prestale postojati žene koje su hranu za svoje obitelji stvarale na najplemenitiji mogući način.

Moja je baka, po mojem poimanju vegetarijanstva, bila vegetarijanka!
Jedinstvo, razumijevanje, zahvalnost i ljubav u suživotu ljudi, životinja i biljaka jedino je što nam u ovim vremenima postapokalipse treba.

 

Zdravko Bartolić

IZVAN ZONE KOMFORA

IZVAN ZONE KOMFORA

Život se odvija tamo negdje na rastezljivim granicama zone komfora. Dobro je poznavati svoja ograničenja, znati dokle i što možemo i kako savladati. No, ponekad, napravimo si tolika da ih nismo ni svjesni. Zatvorimo se u ograde vlastitih limita i rijetko provirimo van.

Cijeli život sam voljela tu analizu, što je to što te ograniči i kako…i gdje počinje i završava strah. I kako se izboriti s njime. Rekla bih da imam jednu vrlo uspješnu borbu koja je još u trajanju. I jednu ne baš uspješnu, vožnju…uvjetovano pomalo i okolnostima. Jačina tih strahova je bila neusporediva.

Naravno, planinarenje je to kroz koje učim. I da, prije koji tjedan sam se zapitala da li je moj strah od visine bio stvaran…jučer sam već osjetila da…jest. Još jedan od izlet s kojeg sam se vratila sa sjajem u očima i silnim ponosom. Samarske stijene – južna skupina. Iz društva se odvojila mala skupina od nas pet optimista i krenula kroz amfiteatar i razbijeni vrh kojeg ću dobro upamtiti.

Sva veranja prolazim tako da mi se čude ovi manje iskusni. Brza sam, ljevakinja i malo biram neobične okrete, odupiranja, ponekad i korake drugima. Ali ide mi to i volim to ali baš jako. Zato i budem toliko sretna na ovim malo više penjačkim stazama. Kako me vodič zna koncentrirao se na ove manje iskusne i u jednom trenutku smo jedan planinar i ja malo zaostali. Baš pred tim razbijenim vrhom gdje se u jednom trenu skoro potrbuške i nimalo elegantno prevališ preko jednog kamena koji je kao kocka i shvatiš koliko si visoko. Kako je vodič malo zamaknuo za ugao, tu se vratio strah. Od visine, onoga što je ispred nas i pitanje mogu li. Naravno…mogli smo. Nismo se zadržali dovoljno za uživanje u pogledu kao na drugim vidikovcima. Razbio je taj razbijeni vrh i iluziju da sam sve riješila…ali i onu da je to teško ili nemoguće. Svaki se puta podsjetim da se ništa ne dogodi, smirim se i divim okruženju i nastavim dalje. E da mi je isto to primjeniti i ovdje u betonskoj đungli. Možda i to naučim kroz ovo.

Bila sam do sad svjedok par situacija gdje je kriva procjena vlastitih mogućnosti bila potencijalni veliki problem…i toj osobi i onima koji su se našli u tom društvu. Sreća pa se nađe dobrih psihologa u svemu tome i sve ispadne dobro. Bilo mi je drago i vidjeti dobru procjenu našeg vodiča kad smo krenuli težom stazom i trebali spustiti se na mjestu koje nije bilo za nas. Povratak na lakši put koji je isto bio zahtjevan, ali siguran za sve.

I ponuda za feratu koja…nije za mene. Svjesna sam da tako nešto nisam hodala, fali mi tu još sigurnosti. Biti će tu nekih manjih pa malo po malo. Ne žurim, ne želim se zateći negdje gdje će me uloviti panika. Iako to sad već izgleda kao primamljiv izazov.

Nisam jedina, čini mi se, koja vjeruje da se prava, istinska iskustva vrijedna življenja vrlo često odvijaju baš tu negdje…na granicama i preko granice zone komfora. Ne na autopilotu svakodnevice, ne u rutini. Nego tamo negdje gdje nepoznanice i uzbuđenje, djetinje veselje i znatiželja zaplešu onaj ples koji otjera strah.
Pa…zaplešimo…

 

Tekst i foto: Natalija Adain Mišić

Sanja Polak: KVAČICA PRIRODI

Sanja Polak: KVAČICA PRIRODI

Danas je lijep i sunčan dan.

Nešto si mislim…

Svako mišljenje je samo mišljenje. 

Je li pravo ili krivo, nije važno. 

Primaš ga kao nevrijedno. 

Ti mu daješ vrijednost. 

Znači… 

Vrijednost mišljenja ovisi o …

Tako je i s likovima. 

Svaki lik je samo lik. 

Primaš ga kao nevrijednog.  

Ti mu daješ vrijednost. 

Je li lik pravi ili krivi? Dobar ili loš? 

Podnošljiv ili nepodnošljiv…  

Ti mu daješ odrednicu. 

Znači, vrijednost lika ovisi o…

Svaki događaj je samo događaj. 

Ti mu daješ vrijednost. 

Je li događaj pravi ili krivi? Ni pravi, ni krivi po nikome. 

Ti mu daješ vrijednost.

Znači, vrijednost događaja ovisi o…

I tako dalje…

Svaka priroda je samo priroda.

Svako tijelo je samo tijelo. 

Svaka bolest je samo bolest. 

Svaka bol je samo bol. 

Svaki čin je samo čin. 

Svako mjesto je samo mjesto. 

Svako vrijeme je samo vrijeme. 

Svaka ljubav je samo ljubav.

Sve to čini tekst. 

Prema tome, svaki tekst je samo tekst. Nevrijedan dok mu ti ne odrediš vrijednost. 

Ne drži puno ni do svoje prirode, ni do svog lika, ni mišljenja, ni tijela, ni boli, ni bolesti, ni mjesta, ni vremena, ni teksta, ni ljubavi…

Drži sve to čvrsto jer je tvoje, ali ne vrednuj odmah. 

Prije toga…

Hodaj, propituj, testiraj, istražuj, analiziraj, zaključuj i stavljaj kvačice. 

Svoje. Istinski svoje.

Podvuci crtu i vidi.

Što je brojnik, a što nazivnik? 

K’o u kontrolnom.

Brojnik je broj tvojih kvačica. 

Nazivnik je ukupan broj tvojih kvačica, kvačica koje si ti odredio da budu, uz tebi, samo tebi, točan odgovor. 

I šibaj dalje gledajući da se brojnik i nazivnik izjednače. 

Ili da brojnik nadmaši količinom nazivnik. 

Ili opet, izabereš razlomak kojem samo ti prepoznaješ vrijednost. 

Kužiš?

Zato velim…

Čitanje je jako važno.

I dodajem…

Matematika je možda ipak važna.

I za kraj…

Priroda je ipak jako, jako, jako važna.

Jasno.

 

VELECVJETNI KUKURIJEK

VELECVJETNI KUKURIJEK

VELECVJETNI KUKURIJEK
lat. Helleborus niger ssp. macranthus
– strogo zaštićena vrsta

Jedna od najranijih proljetnica  koja nas pozdravlja već od siječnja na našim planinarskim izletima je najznačajnija vrsta kukurijeka, drugim imenom crni kukurijek. Često se pojavljuje u siječnju za vrijeme snijega i cvate do kraja ožujka. Ima specifičan oblik ploda u obliku velikih mjehura i strogo je zaštićen što znači da ga je zabranjeno brati. Pojavljuje se na polusjenovitim i vlažnim staništima u šumama i rubovima šuma. Cijeli rod kukurijeka je otrovan. Kod nas se također pojavljuje strogo zaštićena endemska vrsta crnocrveni kukurijek (Helleborus atrorubens Waldst. et Kit.) zelenih do tamnoljubičastih cvjetova.

 

Tekst i fotografija: Natalija Vraneša

POSTAVLJAM OGRANIČENJA!

POSTAVLJAM OGRANIČENJA!

Sve mi se čini da je život napravljen tako da što preciznije otkrivaš što ne želiš. Ali ono, preciznoooo, zbilja. I to otkrivanje ide u nedogled, barem u mom slučaju. I što sam preciznija u znanju što ne želim, to mi je bolje. I postavljanje granica je divno. Prostor slobode povećava se postavljanjem ograničenja, tko bi rekao. I svako malo polaže se ispit koji se zove Želiš li to ili ne? Događaji, slučajni susreti, obiteljski odnosi, kreacija, slobodno vrijeme, sve to je u znaku pitanja Želiš li to? Nejasni odgovori se ne uvažavaju i zato se pitanje ponavlja dok ne odlučiš iz dubine svoje duše što ne želiš. Onda se to što ne želiš sve manje ponavlja u tvojoj svakodnevici. Dok ne nestane.

 

Tekst i foto: Sanja Pilić

(Maksimir ljetuje u Rovinju … evo zašto donosimo fotografiju tog prekrasnog gradića)