Dva praščića

Dva praščića

Moji baka i deda svakog su proljeća kupovali, na sajmu u Sesvetama, dva mala praščića. Hranili su ih, pazili i mazili osam, devet mjeseci, sve tamo do Dana Republike krajem studenog. Praščići su imali svoju solidno građenu drvenu (ma, hrastovu!) nastambu za spavanje, imali su i lijepo, ograđeno dvorište, djelomično potaracano, gdje su se odmarali, izležavali, roktali s obližnjim kokošima … i vodili svakog dana duge razgovore i seanse čišćenja i maženja sa svojom gazdaricom, mojom bakom Đunom (mnogo je žena u podsljemenskim zagrebačkim selima dobivalo krsno ime Elizabeta, no odreda ih se je zazivalo Đuna; ne, ne Džuna).
Jutra su započinjala doručkom, tek ubrano lišće repe, zelja, kelja … malo kukuruza i posija. Nakon temeljitog čišćenja kotca, baka je ponovo odlazila na vrt po namirnice za praseći ručak: opet zelenje, korijenje repe, natruli krumpir, kukuruz, posije i napoj  (skupljeni otpadci od ljudskih obroka); sve se je to kuhalo u pedesetlitarskom loncu, uz stalno miješanje i paženje da ne zagori. Na posebnom prasećem šparetu na drva u šupi u kojoj je bila i dedina stolarska radionica. Kotac je imao veliku kopanju u koju su se izlijevali obroci hrane. Koje je to bilo praseće veselje; nitko ne zna bolje mljackati sa svojom hranom od prasića!
Kako je godina odmicala, tako su i mali prasići postajali odrasliji, ozbiljniji … rutina života donosila je ozbiljnost. Često je baka, svoje slobodne trenutke, provodila sa svojim dragim mezimcima. Pričala im je potiho, tiše kad bi netko prolazio; što im je pričala zaista nitko od nas nije znao. Možda se jadala, možda ih je pitala za savjete, ili samo govorila da govori … sjedila je u ogradi kotca na svom drvenom stolčiću, nešto rukama brižno radila u pletenoj košari a prasad je ležala uz nju. I znala brižno, mirno, potiho zaroktati u pravom trenutku u kojem je njihovo javljanje baki bilo melem.

Jesen, sumorni kratki dani, mraz … baka je najviše mrzila Dan Republike!
Ne zbog političkih uvjerenja! Bilo je to doba kad su sva domaćinstva imala kolinje. Moralo se je iskoristiti neradne dane za taj opsežan i bitan posao u godišnjem ciklusu seoske familije.
Bakini su odlasci do kotca bili sve češći, stalno je prascima odnosila, potajice, poslastice, razgovori su bili sve dulji, sve tiši, pomirljivosti i zahvalnosti puni. Prasci su svoje dužnosti obavljali strpljivo i bez pogovora, bez sretnog roktanja, bez mljackanja. Tražili sve više bakine ruke da ih tapšaju po glavi, češkaju oko ušiju … voljeli su joj grijati promrzle prste svojim toplim njuškama. Baka nije više pokretala duge razgovore, baka je sa svojim dragim članovima obitelji molila smjerno krunicu!

Na dan kolinja, rano ujutro, dok se pripremalo sve potrebno za rad mesara, baka je bila u kotcu. Snaha je radnike nudila s rakijom i kavom. Kad je bila pozvana, baka je izvela iz sigurnosti kotca svog prvog prasca i predala ga u ruke mesaru i muškarcima koji su životinju trebali držati. Kad je krv potekla baka je prišla sa velikim lavorom i u njega skupljala krv koja je liptala iz uboda na vratu, hitro ju je miješala svojim napaćenim prstima da se ne bi zgruždala, da bude dobra kasnije za izradu krvavica.
Dok su prvu ubijenu plemenitu životinju pažmali, uzdizali na traglje i raskalali na polovice, baka je bila uz drugo prase u kotcu. U miru, bez pokreta, s molitvom u šutećim usnama. Još jednom se odazvala na poziv mesara, još jednom je predala prasca, još jednom je miješala krv.

Pričalo se u selu da kod Đune Bartolićeve, prasci u miru, bez opiranja i skvičanja, gotovo radosni odlaze u smrt. Znalo se je, ali se je o tome šutjelo, da će baka navečer, kad posao s mesom bude gotov, otići u našu crkvu Majke Božje Remetske na misu večernicu koja će se služiti za preminule iz obitelji Matije Bartolića.

Ja sam vegetarijanac. Prestao sam jesti meso (plus mliječne proizvode, GMO proizvode …) u svojim poznijim godinama, u trenutcima kad su prestale postojati žene koje su hranu za svoje obitelji stvarale na najplemenitiji mogući način.

Moja je baka, po mojem poimanju vegetarijanstva, bila vegetarijanka!
Jedinstvo, razumijevanje, zahvalnost i ljubav u suživotu ljudi, životinja i biljaka jedino je što nam u ovim vremenima postapokalipse treba.

 

Zdravko Bartolić

VELECVJETNI KUKURIJEK

VELECVJETNI KUKURIJEK

VELECVJETNI KUKURIJEK
lat. Helleborus niger ssp. macranthus
– strogo zaštićena vrsta

Jedna od najranijih proljetnica  koja nas pozdravlja već od siječnja na našim planinarskim izletima je najznačajnija vrsta kukurijeka, drugim imenom crni kukurijek. Često se pojavljuje u siječnju za vrijeme snijega i cvate do kraja ožujka. Ima specifičan oblik ploda u obliku velikih mjehura i strogo je zaštićen što znači da ga je zabranjeno brati. Pojavljuje se na polusjenovitim i vlažnim staništima u šumama i rubovima šuma. Cijeli rod kukurijeka je otrovan. Kod nas se također pojavljuje strogo zaštićena endemska vrsta crnocrveni kukurijek (Helleborus atrorubens Waldst. et Kit.) zelenih do tamnoljubičastih cvjetova.

 

Tekst i fotografija: Natalija Vraneša

S gojzericama do ljekovitog bilja  5

S gojzericama do ljekovitog bilja 5

STOLISNIK

lat. Achillea millefolium

 

ubrajamo među najstarije poznate ljekovite biljke. Rod je dobio ime po grčkom junaku Ahileju koji je njome liječio svoje rane a u narodu je poznat kao hajdučka trava, hajdučica, mjesečina, sporiš, jezičac. Većina naziva potječe iz davne povijesti a neki od njih simboliziraju upotrebu ove skromne ali izuzetno korisne biljke. Priče iz davnine govore da su hajduci oko vrata nosili vijenac ispleten od stolisnika te su njime liječili i ublažavali ozljede, prema čemu je i nastao naziv hajdučka trava.

Lijepe cvjetove stolisnika lako ćemo prepoznati jer tvore specifičan glavičast cvat sa sitnim cvjetićima bijele i roze boje sa po pet prašnika koji su na razgranatim stabljikama. Njegovo ime, millefolium u prijevodu s latinskog znači “tisuću listova”, što se odnosi na sitne mnogobrojne listiće ove biljke. Stolisnik susrećemo na livadama, proplancima, voćnjacima, kamenjarima, uz putove i staze pa čak i u zapuštenim dvorištima. Ova izrazito rasprostranjena samonikla biljka je otporna na hladnoću, vrućinu, sušu i vlagu te raste u prirodi bez velikih zahtjeva. Cvijeta od početka lipnja pa sve do kasne jeseni a naraste od 8 do 70 cm a može i više.
Nanošenje stolisnika na svježu ranu uspješno zaustavlja krvarenje i ubrzava proces zgrušavanja a ima i protuupalno djelovanje te je odličan kod oteklina i upala. Upotrebljava se i za liječenje infekcija usne šupljine, konjunktivitisa, ekcema, potiče znojenje i uspješno snižava povišenu tjelesnu temperaturu uzrokovanu gripom i prehladom. Stolisnik se obično rabi za smirivanje probavnih smetnji ima stimulirajući učinak na proizvodnju žuči i funkciju jetre te djeluje i kao diuretik.
Cvjetove stolisnika najbolje je brati za vrijeme jakog sunca jer je tada najveća koncentracija eteričnih ulja pa je i ljekovitost snažnija. Ako se beru za sušenje tada je savršeno vrijeme za berbu kraj ljeta i početak jeseni.

 

Tekst i foto: Natalija Vraneša

S gojzericama do ljekovitog bilja  4

S gojzericama do ljekovitog bilja 4

VRIJESAK i ERIKA

lat. Calluna vulgaris i lat. Erica herbacea

Dvije ljekovite i medonosne biljke iz porodice vrijesova često zabunom poistovjećivane slične izgledom ali ipak različite. To su višegodišnji zimzeleni otporni grmovi sa razgranatim i polegnutim stabljikama. Stabljike su u donjem dijelu odrvenjele a u gornjem dijelu obrasle uspravnim zelenim grančicama te sa dobro razvijenim korijenskim sustavom koji čuvaju tlo od ispiranja.

Vrijesak ima manje listiće 2-3 mm i sitnije zvonolike cvjetove od ružičaste do ljubičasto crvene, rjeđe bijele boje te cvjetne krune odvojenih latica skupljenih na vrškovima grančica a cvjeta ljeti i najesen. Zaštićena je biljka.
Sa vrijeskom ćemo se susresti u nižem planinskom dijelu primorja naročito sa južne strane, na području Like pogotovo Velebita. Čitava polja vrijeska karakteristična su za vrištine nastale uništavanjem šuma i degradacijom šumskoga zemljišta.
Livade s vrijeskom osobito cijene pčelari zbog dobre ispaše za pčele i dobivanja visokovrijednog i ljekovitošću dodatno oplemenjenog meda.

Erika ima listiće 2-15 mm, zvonaste cvjetove bijele, ružičaste ili crvene su boje koji vise prema tlu a u punom su cvatu tokom hladnijih dana zimi i na proljeće pa je zato i nazivaju zimskim ili proljetnim vrijeskom. Raste na travnjacima brda, u listopadnim, zimzelenim ili mješovitim šumama na sjenovitim i vlažnim mjestima od nizina do 2000 m nadmorske visine, često u većim skupinama. Vrlo je česta u hortikulturi te postoji velik broj kultivara koji se razlikuju po obliku i boji listova i cvjetova.
Vrijesak se od davnina koristi u narodnoj herbalnoj medicini za liječenje čitavog niza bolesti. Najrašireniju primjenu je našao u liječenju reume i gihta i u sastavu čajeva sa diuretskim i antiseptičkim efektima te kao začinski dodatak jelima.

 

Tekst i foto: Natalija Vraneša

PROMJENA IZ TEMELJA

PROMJENA IZ TEMELJA

Da bi došlo do promjene, svi moramo osvijestiti svoj konzumerizam. Proizvodi se ogromna količina hrane, ali ogromna količina hrane se i baca; u supermarketima i tržnicama, u našim domovima, restoranima itd.
Sustav na kojem se temelji današnja proizvodnja hrane apsolutno je neodrživ; farme monokulture, pesticidi, herbicidi, zatrovano tlo, zatrovane rijeke, mora, zatrovani ljudi, zatrovane životinje, nepotrebni transport itd.
Koliko se hrane proizvodi, koje kvalitete, po kojoj cijeni i koliko je zapravo hrane potrebno proizvesti?
Mnogo je pitanja, no postoje odgovori i postoje rješenja.
Morati ćemo ih naći i poduzeti neke odlučne korake ukoliko želimo i dalje imati hranu dostojnu jedenja i planet dostojan življenja.

 

*****

 

Na fotografiji su radovi Mariane Wasp s izložbe Trapper održane u Centru za zaštitu životinja i prirode – Key. Svojim radovima Mariana nas poziva na promišljanje o životinjama koje svuda oko nas žive zarobljene i u stravičnim uvjetima, od Zooloških vrtova, zabavnih parkova, šuma, mora, farmi do labaratorija.
Idući put kad pomislite da ste nesretni u karanteni od dva mjeseca, sjetite se životinja koje tako žive od rođenja ili su pak nasilno ukradene iz prirode i zatočene zbog zabave za široke mase i ostalih ljudskih sebičnih pobuda

 

Ana Stuparić, za AVOKADO

Majčina dušica i Timijan

Majčina dušica i Timijan

Majčina dušica i Timijan

lat. Thymus serpyllum i lat. Thymus vulgaris

Evo nam dvije ljekovite biljke koje nas svojim sličnim aromatičnim mirisima iz rascvjetanih skupina prate od svibnja do rujna na okupanim sunčanim obroncima livada i pašnjaka, uz rubove šuma i puteva kao i po stjenovitim terenima do 1700m nadmorske visine. Zbog sličnosti, česta je zabuna kako se radi o istoj biljci. Jednostavan način na koji ih možemo razlikovati je po načinu rasta: majčina dušica je puzavica, a timijan raste uspravno sa užim listićima povinutim prema dolje. Osim toga, timijan cvijeta bijelim ili lagano ružičastim cvjetićima, a majčina dušica ima cvjetiće u tamnijoj nijansi ružičaste.
Timijan je mala biljka intenzivnog okusa i mirisa, koristi se kao začinsko bilje i kao lijek. Kao ljekovita biljka koristan je kod probavnih tegoba, kao pomoć za
tretiranje kašlja, kod infekcija usne šupljine i dišnog sustava ali dobrodošao je i kao tonik za cijeli organizam. Ova biljka ima nevjerojatna antiseptička svojstva
pa je na glasu kao jedan od najvažnijih prirodnih sredstava za dezinfekciju. Zaštićena je biljka.
Majčina dušica začinska je biljka nešto intenzivnijeg i gorčeg okusa od timijana te dobro pristaje uz ribu i razne vrste mesa, kojima daje snažan, pikantan okus. Nije samo poznata kao nezaobilazni začin u kulinarstvu, nego i kao omiljeni lijek u narodnoj medicini. Ublažava kašalj, te djeluje antiseptički, pa je često sastojak zubnih pasta i vodica za ispiranje. Kod nas se majčina dušica upotrebljava i kao lijek za liječenje probavnih tegoba. Nadzemni dio biljke se tijekom cijele godine može koristiti za pripremanje čajeva i napitaka.