Ivanjska krijesnica

U suton, kada se proljeće opraštalo, a ljeto dolazilo, te posebne mirisne, kratke noći iz sićušnog jajašca u zemlji izlegla se mala krijesnica.
Ona je bila tek obična smeđa ličinka bez krila.
Zvala se Ivanjka.
Dobila je ime po Ivanjskim krijesovima, koje su ljudi po starom hrvatskom običaju palili, baš prve ljetne noći.
Na brežuljcima ili uz obalu rijeke sakupili bi puno granja i zapalili visoke vatre. Tako su slavili početak ljeta i rođendan sv. Ivana Krstitelja.

Krijesnica Ivanjka bila je opijena mirisom zemlje, cvijeća i tek niknule mlade trave.
Osluškivala je povjetarac i šum rijeke koja je u blizini mirno prolazila.
Mirisala je male cvjetove kamilice.
Divila se maslačkovim srebrnim nitima. Podsjećale su je na mrežu koju je spretno ispleo pauk.
Pohvalila je i jake rogove kornjaša koji se čvrsto držao za koru stabla.
Bogomoljke se isprva bojala, a kasnije se glasno nasmijala njenom plesu na grančici.
Vilin konjic joj se pohvalio kako je najstariji kukac na Zemlji i kako je živio još prije dinosaura.
Stidljivo je virila iza lista i gledala bubamaru kako se umiva kapljicama rose.

Mala krijesnica Ivanjka bila je zadivljena svime što je vidjela.
Po svom izduženom smeđem tijelu tražila je lijepe boje i neobične šare.
Željela je i ona lijepo izgledati i opojno mirisati. Željela je znati plesti mrežu ili skupljati pelud sa cvijeća.
Ništa od ljepote ona nije imala, niti je znala nešto korisno raditi.
Bila je tužna jer ni po čemu ona nije bila posebna.

Iznad nje proletio je mužjak. Zvao se Krijes.
„Nemoj plakati!“, rekao joj je. „Meni si ti lijepa i posebna!
Znaš se diviti ljepotama prirode. Razgovaraš sa ljetnim povjetarcem.
Osluškuješ rijeku. Upijaš oko sebe sve ljepote, pa si zato i ti lijepa. Ja te volim!“
Od tih riječi krijesnica Ivanjka osjetila je veliku toplinu u sebi.
Od Krijesove ljubavi sva je zablistala. Počela je svijetliti kao lampica u noći.
Isprva je svijetlila nježnije, a kasnije kako je njena ljubav rasla svijetlila je sve jače i jače.
Podijelila je svoju sreću sa svim ostalim krijesnicama, pa su i one dobile čaroban malen sjaj.

Jednog dana puhao je jak vjetar i padala kiša. Grane u šumi ljuljale su se na sve strane. Sijevale su munje i gromovi su glasno tresli nebo i zemlju. Krijes je izgubio krijesnicu Ivanjku. Nije znao kuda ju je otpuhao vjetar. Sakrio se u koru hrastova stabla, nadajući se i da je Ivanjka negdje na sigurnom.
Kada se nevrijeme smirilo i postalo sve opet mirno, svuda ju je tražio.
Tražio ju je kod njihove ljuljačke u parku i po puteljku koji je vodio kroz šumu.
Pitao je za nju i noćni cvijet.
U suton je pitao rijeku i sunce, jesu li vidjeli njegovu krijesnicu?!
Odletio je u najviše visine iznad Zemlje i molio Mjesec i zvijezde da mu pomognu.
Zvijezde su svojim sjajnim tragom po nebeskom svodu napisale veliko slovo I.
To je vidio i rak i školjke koji su u pijesku napisali najljepše slovo I.

Krijes je već bio jako umoran od dugih letova, traženja i čekanja. Nikada nije odustao od svoje krijesnice. Svake bi noći pitao za nju.
Odlazio je na stara mjesta za koja su ga vezale uspomene. Uvijek je iznova pitao ljuljačku u parku, puteljak u šumi i noćni cvijet.
Zvijezde su uvijek iznova pisale slovo I na nebeskom svodu.
Školjke i rak pisali su najljepše slovo I u pijesku.
Ljudi su ponovno zapalili Ivanjske krijesove.
Rijeka ju je svojim šumom uvijek iznova zvala.
Ivanjku je pronašao ljetni vjetar.
On je imao moć zaviriti i u najskrivenije dijelove prirode.
Mogao je čuti sve zvukove. Prenosio je mirise, oprašivao cvijeće, odnosio i donosio oblake. Znao je uzburkati rijeku, zanjihati ljuljačku u parku, znao je…, mogao je… Činio je velika i mala djela.
Bio je on topao, ljetni vjetar koji je osjećao toplinu velike ljubavi. Sjećao se koliko ga je Ivanjka uvijek pažljivo slušala i priznavala mu da je on nešto posebno i vrijedno.

Zagrlio je Krijesa i odnio ga do rijeke. Na riječnim slapovima živjele su Vilske devke. Voda je tu šumjela i ponosila se svojom bistrinom, ali u njoj se nije ništa vidjelo, samo se mogla čuti vilinska pjesma. Mjesec je obasjavao srebrne haljine vila koje su plesale. Njihove raspletene vilinske kose ukrašavalo je livadno cvijeće. Vile su pjevale pjesme o ljubavi. Bilo je tu mnoštvo krijesnica koje su vilinski ples pretvarale u čaroliju.
Ta čarolija ljubavi prenijela je Krijesa do kućice na drvetu jednoga dječaka.
Tamo je tinjao stari fenjer, a pokraj njega čekala ga je njegova krijesnica. Ona nikada nije izgubila svoj sjaj, kao što Krijes nikada nije zaboravio svoju Ivanjku.

Oni koji opažaju ljepotu oku sebe i osjete čaroliju ljubavi, imat će toplo srce za druge.
Znati će zaželjeti najljepše želje.
Ostvarivat će samo lijepe snove.
Njihova djela uljepšat će drugima život.
Zbog njih ovaj svijet krasit će svjetleći lampioni, šareni vatrometi, male raznobojne lampice fontane…
Najbolje će znati zaštititi one kojima je najteže.
Oni će biti uvijek malo svjetlo nade koje čini život životom.

Sanja Duvnjak

Dobra odluka

Postoje li uopće loše odluke? Možda ih ne treba dijeliti na dobre i loše… ispravne i neispravne? Što bi to trebalo značiti? Potrebno je odabrati između dobrog i lošeg, crnog i bijelog…
Volim crno-bijele filmove. I crno-bijele fotografije. Pokazuju mi čistoću zabilježenog trenutka, dopuštaju da prizovem svo bogatstvo vlastitog šarenila utisaka i sjećanja. Pozivaju moju maštu da raširi krila i kroz trenutak zabilježen u vremenu prizove osjećaj koji u meni budi viđena tema.
Moj svijet postaje igralište zaigranih emocija: sreća trči na ljuljačku i ljulja se nebu pod oblake, praćena mojim ushićenim pogledom. Ljutnja razbacuje igračke po pješčaniku i traži moju pažnju; idem k njoj da zajedno gradimo kule od pijeska.
Stojim uz Strah, hrabrim ga da se popne sve do vrha penjalice i plješćem njegovom uspješnom pothvatu. Tuga se spotiče, pada na koljena, sjeda na klupicu plače. Sjedam kraj nje, grlim je i tješim, ljubim koljena i bol prolazi.
Nakon uživanja u igri, vrijeme je za odmor. Vrijeme je za mir u kojem nema prisutnih razigranih emocija, u kojem nema misli.
Samo disanje, zatvorene oči i tišina.

U tom prostoru su odgovori na sva pitanja, to je prostor jasnoće, čistoće i cjelovitosti. Jednostavno ih vidiš, prepoznaš, ubereš poput jabuke i nahraniš cijelo svoje biće. Kad otvoriš oči, vidiš oko sebe sklad i obilje, tebi na dohvat ruke.

Sanja Crnojevac, holistički terapeut

Bilo je čarobno

Bilo je čarobno

praiskonsko
autentično
magično i
poznato iz nekog drugog svijeta

prozor u bezvremenost
komadići edena
srce je eksplodiralo od ljepote
nježne nevine čiste kristalno bistre

ljepote

i baš prikladno
grlili smo stabla pričali s njima
i ona su grlila nas život u nama

(zabilježeno na Ivanščici, 7. ožujka 2021.)

Sunčano i slatko

Dok lukovice narcisa blistaju u punom sjaju svoje rascvjetane ljepote okupane proljetnim suncem, sunčano žuti cvjetovi čičoka još uvijek su samo zimski san, skriven u slatkoći njihovih ukusnih gomolja.
Svojim blagim i neutralnim okusom obogatiti će različite vrste salata. Danas sam ih pripremila bez drugog povrća, uz malo limunovog soka, bučinog ulja i Trikatu mješavine (dugi papar, crni papar i suhi đumbir).
Svježe povrće djeluje rashlađujuće na organizam. S obzirom da se još uvijek nalazimo u hladnom (Vata) razdoblju, potrebno je uravnotežiti tu kvalitetu odgovarajućim uljem i začinima. Bučino ulje ima zagrijavajuće djelovanje, kao i Trikatu, koji dodatno potiče razgradnju i izlučivanje sluzi iz organizma (vrijedan saveznik u protokolu proljetnog čišćenja!).
Ukusan i koristan biti će i sam crni papar ako nemate Trikatu.
Limun daje svježinu i podržava alkalno stanje organizma a njegova sunčana boja i miris juga pridružuju se cvjetnim glavicama narcisa u pozdravu divnom sunčanom danu.

Sanja Crnojevac

Sanju Crnojevac, holističku terapeuticu, pratite na:
https://www.facebook.com/crnojevacsanja/

Što je zdrava ljutnja?

“Samo budi iskrena prema meni.”, zamolila sam prijateljicu. “Radije bih da mi kažeš direktno: “Hej, ljutiš me jer to, To i to!”, nego da se između nas skuplja napetost pod površinom.”

Ljutnja sama po sebi nije štetna. Nagomilana, potisnuta ljutnja je ona koja može biti štetna. Kad ne potiskujem ljutnju, nego si priznam da je ovdje, tada ujedno lakše mogu osvijestiti njen uzrok. Što vas ljuti? Mene može razljutiti kad mi se pripisuju krivi motivi, kad nisam shvaćena, kad me netko ne vidi kao cjelinu, nego izdvaja segment mene i gleda me kroz ograničavajući okvir.

Nedavno sam postala svjesna da sam si dugo branila iskazivati ljutnju misleći da bih trebala biti “iznad” toga ako redovito meditiram i vježbam opraštanje. Mislila sam da ne mogu istovremeno osjećati ljutnju i biti otvorena srca. Uf, kako sam bila u krivu. Osvještavanje i zdravo otpuštanje ljutnje zanimljiva je tema o kojoj bi se mnogo moglo pričati.

U posljednje vrijeme uvježbavam preusmjeravati tok ljutnje kroz otvoreno srce. S obzirom na to da sam bila vrlo sklona potiskivati svoje osjećaje, s vremenom sam isprobala mnogo načina njihovog zdravog otpuštanja. Vjerujem da može biti korisno više puta otkriti toplu vodu pa sam odlučila svoje metode podijeliti i s vama.:) Prvo višak ljutnje izbacujem kroz tijelo npr. plivanjem, plesom, toptanjem nogama poput djeteta ili kao da sam u afričkom plemenu (omiljena metoda), pjevanjem ili brzom šetnjom po svježem zraku. Na taj način se ne dovedem u situaciju preplavljivanja ljutnjom, nego je mogu iskoristiti na konstruktivan način.

Naime, ljutnja u srži ima zdrave funkcije. Ona sa sobom nosi potencijal za promjenu. Pokazatelj je da se postojeće navike, odnosi i strukture preispituju (što je korisno redovito činiti). Pozitivna snaga ljutnje pomaže nam da zauzmemo stav, zaštitimo svoje granice (vremena i energije) te se pobrinemo za dobrobit sebe ili drugih.
Kako bih ljutnju pretočila u riječi iz srca, nastojim osjetiti suosjećanje prema drugoj osobi (i prema osobama s kojima će ona naknadno komunicirati :). S namjerom jasnijeg razumijevanja druge strane, trudim se saznati više informacija. Ponekad je za rastapanje ljutnje dovoljno saslušati objašnjenje. Prije izgovaranja svojih misli ponekad mentalno izgovorim “opraštam ti” kako bih si pomogla to doista i osjetiti. Posebno volim kad ljutnja prođe kroz sito razumijevanja, suosjećanja i opraštanja, jer se um otvori idejama suradnje, a ton je mekši. Tada i postupci mogu davati dobre plodove.

Riječi nose snagu, naročito kad su obojene jačim osjećajima. Svakog dana biramo hoćemo li ih koristiti na destruktivan ili na konstruktivan način. Hajdemo, iskoristimo potencijal ljutnje za pozitivne promjene u svojim životima i okolini.:)

Ivana Lujić

Foto: Sandra Poldrugač Gostrec

Čuda ovise o nama

Već dugo postoje i vidim znakove pored puta koji upućuju na loša događanja. Istina, ne znam pobjeći od njih, okrenuti ih u svoju korist. Ne odnose se samo na mene, već na svijet u cjelini. Ali neke države i neki ljudi će zbilja nastradati. I to pošteno. Jaki će samo oslabiti, ali slabi… Ti znakovi propasti su često suptilni, gotovo nevidljivi, a opet jasni. Poput starenja npr. ne osjećaš baš bitne promjene, ali malo po malo… Uopće nisam optimist iako je to nemoderno. Istina je da prema svemu i svakome imam dozu skepse. Svemu i svakome. A opet, naivno vjerovanje u čuda me drži. Baš u čuda. Ali i čuda ovise o nama. Kao da igramo utakmicu u kojoj stalno gubimo, pa onda zabijemo kakav gol, malo odahnemo u nadi, i onda opet gubimo. Ne znam što treba raditi. Voljela bih da sam pametnija, eto. I da me sve ovo manje pogađa. A što se tiče znakova pored puta oni se mogu vidjeti u običnoj šetnji šumom, Ilicom, u novinama, zapravo svugdje, svakog dana. Čudna vremena u svakom slučaju.

Sanja Pilić