RADOST I LAKOĆA

RADOST I LAKOĆA

Što mogu. Ovisna sam o ovakvim porukama. Mogu ih primati svaki dan i nikada mi ne dosade. I volim tu riječ zauvijek. Nadam se da ću neke ljude voljeti zauvijek. I da ću zauvijek biti sretna. Što je sve luđe vrijeme, ja sam sve više bolje volje. Možda mi se pogoršalo. Ne da mi se biti ozbiljna ni zabrinuta. Jednom davno išla sam na neku zen meditaciju. I pitanje je bilo Tko sam ja? I onda sam vidjela sebe kao tužnu sveticu s koje su se skidali velovi i velovi odjeće, bijelog platna u kilometrima. I kao da je ogromna tuga nestajala. I onda sam ostala u plavoj haljini i sve brige su nestale. I odgovor na pitanje Tko sam ja bio je: Radost i lakoća.

Sanja Pilić

Foto: Davor Ambreković

UJUTRO ĆE SVE BITI DRUGAČIJE

UJUTRO ĆE SVE BITI DRUGAČIJE

Sjećam se svojih buđenja kao dijete. Nije baš bilo neko sretno djetinjstvo. Svašta se događalo, a ja bih svake noći zaspala s nadom da će ujutro sve biti drugačije. A obično ništa od toga. Tako i sad. Poželim da nema ovog cirkusa s koronom, potresima i odrubljivanjima glava po svijetu, ali ništa. Onda dan krene i ja pobrojim svoje blagoslove, a ima ih. Jučer razgovarala s unukom u Engleskoj, koji sladak tip. Nabavio jastreba i šeće po prirodi. Ovi drugi potomci živi, zdravi i duhoviti. Neki nježni prijatelji su tu. I tako. Ipak, kao da sam u hororu. Onda se ustanem i živim najbolje što mogu. I tako sve do večeri. I zaspem s nadom da će sve strahote do sutra nestati. Moje zadnje putovanje bilo je u siječnju ove godine. S avionom. Obožavam putovanja i avione. I sad ništa od toga. A zima tek dolazi. Oduvijek mi je bila antipatična. Mrzim koronu i sve što uz nju ide. Sloboda je najvažniji začin u životu. A volim i sreću. Neka je. Baš je volim. Ustvari, jedino me ona zanima i točka.

Sanja Pilić

VOLIM KADA JE SVE PO MOJEM

VOLIM KADA JE SVE PO MOJEM

Sve mi se čini da sam bila tolerantna ako mi nije stalo, a drugi razlog je bio da ne talasam jer se, možda, brod prevrne. Zapravo volim kada je sve po mojem i točka.
Tako stvari stoje. To što nisam pristala na tuđe zahtjeve i što sam zahtijevala sve ili ništa sad mi se uopće ne čini lošim izborom. Najgore sam prolazila suosjećajući iako me suosjećanje dovelo do pronalaska granica i shvaćanja čemu one služe. Sjećam se kako sam patila od svjetske i ostale boli. Sad vidim da svatko brine svoju brigu i to je u redu. Moja generacija bila je odgajana drugačije. Puno romantičnije i požrtvovnije. Da, volim kad je sve po mom. I to odmah. Zato mi ova korona ide na živce. Ljudi često misle da je, kad ti nešto ide na živce, da je to loše. Ali ja se ne želim naviknuti na koronu i briga me što na nju ne mogu utjecati, svejedno sam ljutita. I što je najbolje, to me više odmara od biti skrušena. I onda svi misle da sam i nervozna. A to je samo temperament. I ništa više.

Sanja Pilić

 

 

 

 

 

 

 

SRCE TREBA ČUVATI

SRCE TREBA ČUVATI

Ajme, fala ti ga Bože, što nisam slušala u drugom dijelu svog života svoje sažaljivo srce. Kako bih nadrapala. Na svu sreću uvijek su me neke okolnosti spriječile da napravim veliku gestu ili potrošim previše vremena na one na koje ne valja trošiti ni sekundu. Postavila sam granice svima, svakom njegovu. Činilo mi se da sam bezosjećajna jer sam prije toga cmoljila nad svakom sitnicom i vjerovala mnogima. Ali ipak bi me zbilja neka Viša Sila spriječila da napravim totalnu ludost ili se žrtvujem za glupost. Svatko je kovač svoje sreće u zadanim okolnostima, i gubljenje vremena na ispravljanje krivih Drina je uzaludan posao. Emocije treba kontrolirati, one su najmanipulativnije oruđe koje postoji. Volim imati pin, puk, lozinku i šifru na onom što se zove srce. Srce je velika vrijednost i zato ga treba čuvati. Blaženi fejs, on me podučio mnogo čemu. A sad naprijed u novi dan. U novo svitanje. Ovo je zanimljivo vrijeme i iako mi ide na živce, scenarij je zakukuljen i zanimljiv mi je svaki dan, kao da gledam sapunicu, kakav je nastavak?. I mogu li ja režirati kako ja hoću, a ne kako drugi žele? I koliko toga, zapravo, ovisi o meni?

Sanja Pilić

NEDJELJNA PROPOVIJED

NEDJELJNA PROPOVIJED

Najvažnije životne vještine ne uče se u školi. Nikad se vjerojatno direktno i nisu učile.

Jer da jesu, ako nas to životno najvažnije nisu naučili u školi, trebali su nas naučiti roditelji u našoj obitelji. A ni mama ni tata nas to nisu naučili jer nisu znali ni što ni kako, jer eto, ni njih to nitko nije naučio.

I zato se povijest stalno ponavlja. I džaba nama onda i strojeva i interneta. U konačnici, previše je nesretnih ljudi u mom gradu, mojoj državi, na mojem kontinentu, previše je nesretnih na planetu Zemlji.

A to je zato jer ne učimo i nikad ne naučimo istinski živjeti, u istinskoj ljubavi, u istinskom međusobnom uvažavanju, prihvaćanju i obzirnosti. Prema cvijetu, mravu, drugom čovjeku. I svjesni smo te nesposobnosti potpunog prihvaćanja pa se onda niti ne razotkrivamo bojeći se osuda i napuštanja.

Život nije natjecanje. Istinski nije. Pogotovo pod imperativom pobjede. Bit natjecanja je u druženju i doživljaju, a nikako u pobjedi. Jer pobjeda pretpostavlja i poražene i jako je važno kako se ponašamo kad smo gori prema onima koji su zbog naše pobjede ostali doli.

Svatko tko padne u zamku uspoređivanja s drugima vrlo rijetko ili nikad ne doživi sretne trenutke.

Umjesto da učimo malene da su posebni i jedinstveni, mi od rođenja po njima lijepimo etikete i gradimo u njihovim glavicama uvjerenja za koja mi mislimo da su vrijednost. Pri tome zaboravljamo da, ono što je nama vrijednost, nekome drugome, to vrijednost jednostavno nije.

Postoje naravno, univerzalne vrijednosti, ali čak ni njih ne razvijamo ni u našim školama, a mnogi ih ne razvijaju ni u obiteljima. A vrlo se rijetko propituje i njihova univerzalnost, a znamo da samo mijena stalna jest.

Vrlo rijetko djecu pitamo:

– Jeste li sretni?

– Što je za vas sreća?

– Što želite? O čemu sanjate?

Još im rjeđe dozvolimo da, ako i o tome govore, to ostvare.

Čim to izgovore, mi odrasli i veliki mislimo da znamo bolje. I raznoraznim postupcima gasimo izgovorene i želje i snove.

Ako ih uopće želimo i poželimo poslušati. Djeca gledajući kako ih mi odrasli ne vidimo i ne čujemo, nikad neće naučiti vidjeti i čuti drugoga. I brzo će odrasti ne znajući ni gledati ni pažljivo slušati drugoga pa ni vlastitu djecu kad ih budu imali.

I tako se vrtimo u krugu. Pretežito je isto, samo se generacije izmjenjuju.

Današnje generacije su željne da ih se vidi i da ih se čuje. Ako to ne mogu mama i tata, ako to ne mogu učitelji, ima zidova za grafite, a ima i zidova Instagrama i Fejsa za selfije.

Zato su nam posebno mili i dragi oni koji znaju mirno slušati i istinski nas vidjeti nas bez internetske veze. Vidjeti u vezi “oči u oči”.

Kad se takvi pokušaji i postupci neslušanja, nevidljivosti i zatiranja želja i snova učestalo ponavljaju, dijete se na to navikne i shvati da se ne isplati.

Tako prihvati i sve te etikete koje smo po njemu zalijepili i nastavi graditi i njegovati usađena uvjerenja ne propitujući sebe onom istinski vrijednom upitnom rečenicom:

– Hej, što mi se to događa?

– Kakav ili kakva istinski želim biti?

I mi odrasli bojimo se to sebe pitati. Bojeći se osuda i odbacivanja lakše je biti u miru s drugima nego biti u miru sa samim sobom.

I tako, kad čovjek već u odrastanju odustane od sebe i živi zbog ili za druge, upravo tako se postaje nesretan. A nesretan čovjek rijetko donosi bilo kome što dobro. Trebamo si jedni drugima sretni. I nije to ni tiranija pozitivizma ni tiranija sreće.

Naša životna dužnost je da gradimo i branimo svoj život, svoja zadovoljstva i svoju sreću ne ugrožavajući zbog toga drugoga.

Upravo to pitanje treba njegovati cijelog života.

– Hej, što mi se to događa?

Roštati i kopati po sebi dok ne nađemo odgovor.

Ako ne znamo ništa o sebi, ako ne znamo što je za nas dobro, kako znamo što je dobro za drugu, drugačiju i potpuno jedinstvenu osobu kraj nas.

Vještinu razgovora sa samim sobom nitko nas nikad ne poučava.

Ne poučavaju nas da osjetimo gdje smo moćni, a gdje nemoćni. Ne uče nas da prestanemo putovati, tugovati i tragati po dvoranama nemoći, već da zasučemo rukave na poljima vlastite moći.

Ljutimo se kad nije po našem, kad nismo u pravu, kad nas drugi ne slušaju jer mislimo da jedino mi znamo što je dobro, a što nije.

Onog trenutka kad osjetimo nemoć, umjesto ljutnje, trebalo bi tu nemoć prihvatiti i slaviti. Jer spoznaja o nemoći otvara put prema poljima moći. A njih uvijek ima.

Ako ne mogu promijeniti nečije uvjerenje, nečiji način života, nečije razmišljanje, još uvijek mogu oprati svoje posuđe, ispeglati svoju košulju, pomesti svoje dvorište. Jer jedino to je istinski moj posao. Dati i napraviti samo ono što je u mojoj moći.

Tako se čuva sreća. Osvještavanjem granica vlastite moći i prihvaćanjem nemoći.

Jer, ta vlastita nemoć koja nas ponekad toliko žulja i boli, istinski je blagoslov i kad tad pokaže da je bila ljekovita. I za nas i za drugoga.

Djecu treba učiti slušati sebe i svoje tijelo, hrabriti da ostanu svoji i jedinstveni.

Treba ih učiti da je različitost bogatstvo koje valja čuvati i razvijati, a ne zatirati.

Treba naučiti čuvati i poštovati vlastite granice, kako bismo znali empatijom poštovati i čuvati tuđe.

Treba djecu naučiti kako pokazati drugome da je pretjerao. Kako zaustaviti ugrozu bez potrebe za bijegom ili napadom.

Treba s djecom doći doživljajem do mjesta gdje prestaju mijenjati druge i počinju mijenjati sebe.

Jer svijetu treba i mravaca i cvrčaka. Jedno bez drugog ne ide.

Možda sam u pravu, a možda i nisam. Neki će misliti da jesam, neki da nisam. I to je bit svega. Različiti smo i dobro je da tako ostane.

I sviđa mi se upravo ta različitost. Ne sputava me, nego obogaćuje.

Ne želim nikada više nikome stajati na putu da ostvari što želi i bude što je sve dok time ne ugrožava moju osobnost i mene samu.

Kad osjetim ugrozu, a i tu vještinu osvještavanja ugroze treba poučavati, jer sve smo sofisticiraniji, vrijeme je da stanem, da se maknem, odem, i da oslobodim. I sebe i drugoga.

Umjesto da djecu učimo i razvijamo u njima vještine oslobađanja i slobodnog, protočnog života, mi i dalje nastavljamo kako su nas učili, lijepeći etikete, gradeći i braneći bedeme uvjerenja, možda potpuno pogrešnih, ali naših i po tome mjerilu jedino važećih.

Kad osvijestimo da je dobro što nismo uvijek u pravu, kad u miru osvijestimo i prihvatimo nemoć, odemo i potražimo u sebi moć, kad iskreno i jasno potražimo pomoć, kad sami sebi oslobođeni tuđih uvjerenja i etiketa odgovorimo na pitanje što mi istinski želimo na poljima naše moći, kad promislimo kako to ostvariti ne uznemirujući druge, mislim da smo na pravom putu.

Sve dok cekečemo, kukamo zbog drugih, sve dok naređujemo želeći ispraviti druge, umjesto da se bavimo sobom, bit ćemo nesretni, uplašeni i pomalo i previše tirani

drugima.

Ja i dalje vjerujem da mi može biti i lijepo i dobro.

I dalje vjerujem da to može biti svakome tko to istinski poželi i ostvari to što želi na poljima vlastite moći ne ugrožavajući drugoga. I ne koristeći drugog kao štaku ili stotine drugih kao stotine štaka da se stigne do željenog cilja.

Eto, velika je šteta da nas to nitko od malena ne uči. To je puno važnije od mnogih PISA istraživanja i rezultata nad kojima mudrujemo i čijim podacima lupamo u jalovim raspravama. Jer vrlo se malo toga mijenja za čovjeka nabolje.

Sva djela rađaju se u mislima. Kakve su nam misli, takva su nam djela.

Sve misli rođene iz straha, ne rađaju ni na lijepo ni na dobro.

Zato je djecu najvažnije učiti rađati i njegovati lijepe i dobre misli i misli oslobođene svih strahova.

Jer prvo je misao, a onda djelo.

 

Sanja Polak

Foto: Nataša Ninić

POSTAVLJAM OGRANIČENJA!

POSTAVLJAM OGRANIČENJA!

Sve mi se čini da je život napravljen tako da što preciznije otkrivaš što ne želiš. Ali ono, preciznoooo, zbilja. I to otkrivanje ide u nedogled, barem u mom slučaju. I što sam preciznija u znanju što ne želim, to mi je bolje. I postavljanje granica je divno. Prostor slobode povećava se postavljanjem ograničenja, tko bi rekao. I svako malo polaže se ispit koji se zove Želiš li to ili ne? Događaji, slučajni susreti, obiteljski odnosi, kreacija, slobodno vrijeme, sve to je u znaku pitanja Želiš li to? Nejasni odgovori se ne uvažavaju i zato se pitanje ponavlja dok ne odlučiš iz dubine svoje duše što ne želiš. Onda se to što ne želiš sve manje ponavlja u tvojoj svakodnevici. Dok ne nestane.

 

Tekst i foto: Sanja Pilić

(Maksimir ljetuje u Rovinju … evo zašto donosimo fotografiju tog prekrasnog gradića)