Postavljam ograničenja!

Postavljam ograničenja!

Sve mi se čini da je život napravljen tako da što preciznije otkrivaš što ne želiš. Ali ono, preciznoooo, zbilja. I to otkrivanje ide u nedogled, barem u mom slučaju. I što sam preciznija u znanju što ne želim, to mi je bolje. I postavljanje granica je divno. Prostor slobode povećava se postavljanjem ograničenja, tko bi rekao. I svako malo polaže se ispit koji se zove Želiš li to ili ne? Događaji, slučajni susreti, obiteljski odnosi, kreacija, slobodno vrijeme, sve to je u znaku pitanja Želiš li to? Nejasni odgovori se ne uvažavaju i zato se pitanje ponavlja dok ne odlučiš iz dubine svoje duše što ne želiš. Onda se to što ne želiš sve manje ponavlja u tvojoj svakodnevici. Dok ne nestane.

 

(Maksimir ljetuje u Rovinju … evo zašto donosimo fotografija tog prekrasnog gradića)

 

Tekst i foto: Sanja Pilić

Čuda ovise o nama

Čuda ovise o nama

Već dugo postoje i vidim znakove pored puta koji upućuju na loša događanja. Istina, ne znam pobjeći od njih, okrenuti ih u svoju korist. Ne odnose se samo na mene, već na svijet u cjelini. Ali neke države i neki ljudi će zbilja nastradati. I to pošteno. Jaki će samo oslabiti, ali slabi… Ti znakovi propasti su često suptilni, gotovo nevidljivi, a opet jasni. Poput starenja npr. ne osjećaš baš bitne promjene, ali malo po malo… Uopće nisam optimist iako je to nemoderno. Istina je da prema svemu i svakome imam dozu skepse. Svemu i svakome. A opet, naivno vjerovanje u čuda me drži. Baš u čuda. Ali i čuda ovise o nama. Kao da igramo utakmicu u kojoj stalno gubimo, pa onda zabijemo kakav gol, malo odahnemo u nadi, i onda opet gubimo. Ne znam što treba raditi. Voljela bih da sam pametnija, eto. I da me sve ovo manje pogađa. A što se tiče znakova pored puta oni se mogu vidjeti u običnoj šetnji šumom, Ilicom, u novinama, zapravo svugdje, svakog dana. Čudna vremena u svakom slučaju.

 

Tekst i foto Sanja Pilić

Bršljan

Bršljan

Poveo se razgovor, tijekom jedne maksimirske šetnjice srijedom, o tome kako je svako drugo stablo u maksimirskoj šumi obgrljeno bršljanom. Da li je to u redu, ako nije zašto se ne čisti … zašto, zašto, kako, ja bih … trajalo je to predugo i ništa zaključili nismo. Sanji Pilić nije bilo teško da uputi na nekoliko relevantnih adresa upite o ovom našem kamenu smutnje; u nastavku su odgovori koje je dobila. (ZB)

 

Prvi:

Poštovana,

Bršljan (Hedera helix) je vrsta široko rasprostranjena u našem području. On je zimzelena drvenasta biljka koja se svojim korjenčićima samo pridržava za deblo stabla kako bi se uspravio te došao do svjetlosti i kako bi njegovi zeleni listovi mogli vršiti fotosintzezu. Znači da on nije parazit te ne crpi hranjive sokove iz stabla kako mnogi misle (ukorijenjen je u tlo baš kao i stablo).

Stablu koje je vitalno i zdravo bršljan ne nanosi štetu, već nasuprot on može i u nekim slučajevima i štititi samo deblo (od hladnoće i sunca) poput zelenog omotača.

Bobice bršljana su izrazito važne za mnoge autohtone vrste ptica koje se njima hrane, pogotovo u hladnom dijelu godine kada je izvor hrane oskudniji (crnokapa grmuša – Sylvia atricapilla, crvendač – Erithacus rubecula, drozd – Turdus philomelos, kos-Turdus merula, čvorak – Sturnus vulgaris). Sjemenkama bršljana pak hrane se šumski golubovi (golubovi grivnjaši-Columba palumbus). Mnoge vrste gore navedenih ptica također koriste bršljan kao zaklon i mjesto za izradu gnijezda, a važno je i skrovište šumskim vrstama šišmiša (npr. velikouhi šišmiš – Myotis bechsteinii). Također bršljan je stanište i mnogih kukaca kojima se šumski šišmiši hrane.

Cvijetovi bršljana pak izrazito privlače pčele koje sakupljaju dosta nektara i cvjetnog praha.

Kako je RH potpisnica Direktive o očuvanju divljih ptica (2009/147/EC), a koja govori o očuvanju svih divljih vrsta ptica pritom vodeći računa i o njihovom staništu, izvoru hrane, mjestu za gniježđenje i dr., dužni smo očuvati i bršljan.

Lana Jelić dipl. ing. biol.

Čuvar prirode

Odjel poslova neposrednog nadzora parka Maksimir

Javna Ustanova -Maksimir za upravljanje zaštićenim područjima Grada Zagreba

 

 

Drugi:

Poštovana,
bršljan nije toliko štetan za drveće, ono njemu prvenstveno služi kao oslonac.
Zato ga i možete vidjeti kako se penje čak i po zidovima.
Svojom težinom i bujnim rastom doduše može konkurirati krošnji stabala, ali danas ga ne smatramo tako štetnim kao nekada dok su lugari imali zadaću da ga presijecaju čim ga vide.
Inače bršljan ima lijepu dekorativnu ulogu zelenila u listopadnoj šumi zimi.
Nije planirano njegovo uklanjanje osim kod pojedinačnih stabala.

Zahvaljujemo na razumijevanju.

Tatjana Đuričić Kuric

Stručna suradnica za odnose s javnošću, Hrvatske šume

 

 

Nikad nisi sam

Nikad nisi sam

U danima najveće nemoći, samoće, tjeskobe, straha, ljutnje, razočaranja i osjećaja napuštenosti važno je znati da nikad, baš nikad nisi sam.

S tobom žive svi lijepi doživljaji, sve sitnice kojima si darivao mnoge i koje si primao od drugih.

Sve su one duboko urezane u sva živa bića kojima si udijelio radost, ljudskost, dobrotu, ljubav, prihvaćanje, razumijevanje, trpljenje…

Postoji neizmjerna ljepota i dobrota svega što svakodnevno činimo po ovom svijetu i nebu što ga natkriva. Svega što svakodnevno mislimo, a ne uspijemo učiniti.

Sve situacije za koje mislimo da nismo činili dobro, da smo griješili nebo briše brže od najbržeg poteza učiteljske spužve pod kojom nestaju kredom napisana slova i brojke.

U danima najveće izolacije i razdvojenosti nebom najbrže plove lijepe i dobre misli svakog od nas svakom od nas. Vjerovati baš tako najveći je životni dar.

Neizmjeran je broj dobroga koje mislimo ili smo mislili, a nismo izrekli ili pokazali.

Nije važno. Sve naše lijepe i dobre misli nebo vidi i čuje i žuri ih isporučiti kome su potrebne.

Nikad nemoj pomisliti:
– Nitko ne misli na mene.

Svi smo zajedno velika ljubav koja uvijek pronađe put. Put sreće ili put suza. Svejedno je.

Put ljubavi nikad nema granica, nema ni početak ni kraj.
Za ljubav ne postoje porušeni mostovi.

Ljubav je sve.
Zaogrni se ljubavlju koju si životom svojim istkao i budi siguran:
-Nikad nisi sam.

Volim te.
Dvije najljepše riječi putuju bez prestanka i stižu svake sekunde do tebe.

Da ti prošire i ugriju plašt ljubavi kojim si ogrnut u trenucima kad je najvažnije čuti i osjetiti šapat i nježnost velikog neba i mene malene:

– Nikad nisi sam.

 

Sanja Polak, tekst i duša fotografije

Ljubav za neravnine

Ljubav za neravnine

A što ako je dovoljno voljeti nekoga tko je od vas drukčiji i vi ste zapravo kao dan i noć u mnogočemu? Što ako je ljubav dovoljna kad se spojite s nekim drukčijim po mnogim pitanjima, što ako izgled nije važan, godine, ni status, što ako je to moguće? Da ste dva svijeta, a opet negdje slični. Što ako ljubav ne vidi i ne želi vidjeti ono što vas razdvaja, već samo ono što vas spaja. I kakve veze imaju drugi s tim? Katkad mislim da je život jednostavan, ali mi iz raznih razloga to ne želimo. Volimo komplicirati, muljati, natjecati se, žaliti se. A možda je ljubav ipak dovoljna da ispravi sve neravnine?

 

Tekst i foto Sanja Pilić

VELIKODUŠNOST

VELIKODUŠNOST

Mala duša treba mnogo kiša, munja i oluja za put prema velikoj.

Treba puno prostora i sunca da se širi, raste, cvjeta.

Treba vremena i mira za sva svoja sanjarenja.

Treba samoću za suze i ljude za radost.

Treba tisuće i tisuće sitnih i krupnih odricanja kojima bezvrijednosti daruje vrijednost.

Mala duša snivanjem i davanjem raste do neslućenih visina i nedodirnutih dubina.

Mislim da tako nekako nastaje velikodušnost.

Bezuvjetnim davanjem, jednostavnim bivanjem
i slobodnim snivanjem.

Mala duša raste na krilima velikih ljubavi.
Stvarnih ili onih koje beskonačno sanja.

 

Sanja Polak