NEDJELJNA PROPOVIJED

NEDJELJNA PROPOVIJED

 

Sanja Polak

 

Najvažnije životne vještine ne uče se u školi. Nikad se vjerojatno direktno i nisu učile.

Jer da jesu, ako nas to životno najvažnije nisu naučili u školi, trebali su nas naučiti roditelji u našoj obitelji. A ni mama ni tata nas to nisu naučili jer nisu znali ni što ni kako, jer eto, ni njih to nitko nije naučio.

I zato se povijest stalno ponavlja. I džaba nama onda i strojeva i interneta. U konačnici, previše je nesretnih ljudi u mom gradu, mojoj državi, na mojem kontinentu, previše je nesretnih na planetu Zemlji.

A to je zato jer ne učimo i nikad ne naučimo istinski živjeti, u istinskoj ljubavi, u istinskom međusobnom uvažavanju, prihvaćanju i obzirnosti. Prema cvijetu, mravu, drugom čovjeku. I svjesni smo te nesposobnosti potpunog prihvaćanja pa se onda niti ne razotkrivamo bojeći se osuda i napuštanja.

Život nije natjecanje. Istinski nije. Pogotovo pod imperativom pobjede. Bit natjecanja je u druženju i doživljaju, a nikako u pobjedi. Jer pobjeda pretpostavlja i poražene i jako je važno kako se ponašamo kad smo gori prema onima koji su zbog naše pobjede ostali doli.

Svatko tko padne u zamku uspoređivanja s drugima vrlo rijetko ili nikad ne doživi sretne trenutke.

Umjesto da učimo malene da su posebni i jedinstveni, mi od rođenja po njima lijepimo etikete i gradimo u njihovim glavicama uvjerenja za koja mi mislimo da su vrijednost. Pri tome zaboravljamo da, ono što je nama vrijednost, nekome drugome, to vrijednost jednostavno nije.

Postoje naravno, univerzalne vrijednosti, ali čak ni njih ne razvijamo ni u našim školama, a mnogi ih ne razvijaju ni u obiteljima. A vrlo se rijetko propituje i njihova univerzalnost, a znamo da samo mijena stalna jest.

Vrlo rijetko djecu pitamo:

– Jeste li sretni?

– Što je za vas sreća?

– Što želite? O čemu sanjate?

Još im rjeđe dozvolimo da, ako i o tome govore, to ostvare.

Čim to izgovore, mi odrasli i veliki mislimo da znamo bolje. I raznoraznim postupcima gasimo izgovorene i želje i snove.

Ako ih uopće želimo i poželimo poslušati. Djeca gledajući kako ih mi odrasli ne vidimo i ne čujemo, nikad neće naučiti vidjeti i čuti drugoga. I brzo će odrasti ne znajući ni gledati ni pažljivo slušati drugoga pa ni vlastitu djecu kad ih budu imali.

I tako se vrtimo u krugu. Pretežito je isto, samo se generacije izmjenjuju.

Današnje generacije su željne da ih se vidi i da ih se čuje. Ako to ne mogu mama i tata, ako to ne mogu učitelji, ima zidova za grafite, a ima i zidova Instagrama i Fejsa za selfije.

Zato su nam posebno mili i dragi oni koji znaju mirno slušati i istinski nas vidjeti nas bez internetske veze. Vidjeti u vezi “oči u oči”.

Kad se takvi pokušaji i postupci neslušanja, nevidljivosti i zatiranja želja i snova učestalo ponavljaju, dijete se na to navikne i shvati da se ne isplati.

Tako prihvati i sve te etikete koje smo po njemu zalijepili i nastavi graditi i njegovati usađena uvjerenja ne propitujući sebe onom istinski vrijednom upitnom rečenicom:

– Hej, što mi se to događa?

– Kakav ili kakva istinski želim biti?

I mi odrasli bojimo se to sebe pitati. Bojeći se osuda i odbacivanja lakše je biti u miru s drugima nego biti u miru sa samim sobom.

I tako, kad čovjek već u odrastanju odustane od sebe i živi zbog ili za druge, upravo tako se postaje nesretan. A nesretan čovjek rijetko donosi bilo kome što dobro. Trebamo si jedni drugima sretni. I nije to ni tiranija pozitivizma ni tiranija sreće.

Naša životna dužnost je da gradimo i branimo svoj život, svoja zadovoljstva i svoju sreću ne ugrožavajući zbog toga drugoga.

Upravo to pitanje treba njegovati cijelog života.

– Hej, što mi se to događa?

Roštati i kopati po sebi dok ne nađemo odgovor.

Ako ne znamo ništa o sebi, ako ne znamo što je za nas dobro, kako znamo što je dobro za drugu, drugačiju i potpuno jedinstvenu osobu kraj nas.

Vještinu razgovora sa samim sobom nitko nas nikad ne poučava.

Ne poučavaju nas da osjetimo gdje smo moćni, a gdje nemoćni. Ne uče nas da prestanemo putovati, tugovati i tragati po dvoranama nemoći, već da zasučemo rukave na poljima vlastite moći.

Ljutimo se kad nije po našem, kad nismo u pravu, kad nas drugi ne slušaju jer mislimo da jedino mi znamo što je dobro, a što nije.

Onog trenutka kad osjetimo nemoć, umjesto ljutnje, trebalo bi tu nemoć prihvatiti i slaviti. Jer spoznaja o nemoći otvara put prema poljima moći. A njih uvijek ima.

Ako ne mogu promijeniti nečije uvjerenje, nečiji način života, nečije razmišljanje, još uvijek mogu oprati svoje posuđe, ispeglati svoju košulju, pomesti svoje dvorište. Jer jedino to je istinski moj posao. Dati i napraviti samo ono što je u mojoj moći.

Tako se čuva sreća. Osvještavanjem granica vlastite moći i prihvaćanjem nemoći.

Jer, ta vlastita nemoć koja nas ponekad toliko žulja i boli, istinski je blagoslov i kad tad pokaže da je bila ljekovita. I za nas i za drugoga.

Djecu treba učiti slušati sebe i svoje tijelo, hrabriti da ostanu svoji i jedinstveni.

Treba ih učiti da je različitost bogatstvo koje valja čuvati i razvijati, a ne zatirati.

Treba naučiti čuvati i poštovati vlastite granice, kako bismo znali empatijom poštovati i čuvati tuđe.

Treba djecu naučiti kako pokazati drugome da je pretjerao. Kako zaustaviti ugrozu bez potrebe za bijegom ili napadom.

Treba s djecom doći doživljajem do mjesta gdje prestaju mijenjati druge i počinju mijenjati sebe.

Jer svijetu treba i mravaca i cvrčaka. Jedno bez drugog ne ide.

Možda sam u pravu, a možda i nisam. Neki će misliti da jesam, neki da nisam. I to je bit svega. Različiti smo i dobro je da tako ostane.

I sviđa mi se upravo ta različitost. Ne sputava me, nego obogaćuje.

Ne želim nikada više nikome stajati na putu da ostvari što želi i bude što je sve dok time ne ugrožava moju osobnost i mene samu.

Kad osjetim ugrozu, a i tu vještinu osvještavanja ugroze treba poučavati, jer sve smo sofisticiraniji, vrijeme je da stanem, da se maknem, odem, i da oslobodim. I sebe i drugoga.

Umjesto da djecu učimo i razvijamo u njima vještine oslobađanja i slobodnog, protočnog života, mi i dalje nastavljamo kako su nas učili, lijepeći etikete, gradeći i braneći bedeme uvjerenja, možda potpuno pogrešnih, ali naših i po tome mjerilu jedino važećih.

Kad osvijestimo da je dobro što nismo uvijek u pravu, kad u miru osvijestimo i prihvatimo nemoć, odemo i potražimo u sebi moć, kad iskreno i jasno potražimo pomoć, kad sami sebi oslobođeni tuđih uvjerenja i etiketa odgovorimo na pitanje što mi istinski želimo na poljima naše moći, kad promislimo kako to ostvariti ne uznemirujući druge, mislim da smo na pravom putu.

Sve dok cekečemo, kukamo zbog drugih, sve dok naređujemo želeći ispraviti druge, umjesto da se bavimo sobom, bit ćemo nesretni, uplašeni i pomalo i previše tirani

drugima.

Ja i dalje vjerujem da mi može biti i lijepo i dobro.

I dalje vjerujem da to može biti svakome tko to istinski poželi i ostvari to što želi na poljima vlastite moći ne ugrožavajući drugoga. I ne koristeći drugog kao štaku ili stotine drugih kao stotine štaka da se stigne do željenog cilja.

Eto, velika je šteta da nas to nitko od malena ne uči. To je puno važnije od mnogih PISA istraživanja i rezultata nad kojima mudrujemo i čijim podacima lupamo u jalovim raspravama. Jer vrlo se malo toga mijenja za čovjeka nabolje.

Sva djela rađaju se u mislima. Kakve su nam misli, takva su nam djela.

Sve misli rođene iz straha, ne rađaju ni na lijepo ni na dobro.

Zato je djecu najvažnije učiti rađati i njegovati lijepe i dobre misli i misli oslobođene svih strahova.

Jer prvo je misao, a onda djelo.

 

Fotografija: Nataša Ninić

 

Postavljam ograničenja!

Postavljam ograničenja!

Sve mi se čini da je život napravljen tako da što preciznije otkrivaš što ne želiš. Ali ono, preciznoooo, zbilja. I to otkrivanje ide u nedogled, barem u mom slučaju. I što sam preciznija u znanju što ne želim, to mi je bolje. I postavljanje granica je divno. Prostor slobode povećava se postavljanjem ograničenja, tko bi rekao. I svako malo polaže se ispit koji se zove Želiš li to ili ne? Događaji, slučajni susreti, obiteljski odnosi, kreacija, slobodno vrijeme, sve to je u znaku pitanja Želiš li to? Nejasni odgovori se ne uvažavaju i zato se pitanje ponavlja dok ne odlučiš iz dubine svoje duše što ne želiš. Onda se to što ne želiš sve manje ponavlja u tvojoj svakodnevici. Dok ne nestane.

 

(Maksimir ljetuje u Rovinju … evo zašto donosimo fotografija tog prekrasnog gradića)

 

Tekst i foto: Sanja Pilić

Čuda ovise o nama

Čuda ovise o nama

Već dugo postoje i vidim znakove pored puta koji upućuju na loša događanja. Istina, ne znam pobjeći od njih, okrenuti ih u svoju korist. Ne odnose se samo na mene, već na svijet u cjelini. Ali neke države i neki ljudi će zbilja nastradati. I to pošteno. Jaki će samo oslabiti, ali slabi… Ti znakovi propasti su često suptilni, gotovo nevidljivi, a opet jasni. Poput starenja npr. ne osjećaš baš bitne promjene, ali malo po malo… Uopće nisam optimist iako je to nemoderno. Istina je da prema svemu i svakome imam dozu skepse. Svemu i svakome. A opet, naivno vjerovanje u čuda me drži. Baš u čuda. Ali i čuda ovise o nama. Kao da igramo utakmicu u kojoj stalno gubimo, pa onda zabijemo kakav gol, malo odahnemo u nadi, i onda opet gubimo. Ne znam što treba raditi. Voljela bih da sam pametnija, eto. I da me sve ovo manje pogađa. A što se tiče znakova pored puta oni se mogu vidjeti u običnoj šetnji šumom, Ilicom, u novinama, zapravo svugdje, svakog dana. Čudna vremena u svakom slučaju.

 

Tekst i foto Sanja Pilić

Bršljan

Bršljan

Poveo se razgovor, tijekom jedne maksimirske šetnjice srijedom, o tome kako je svako drugo stablo u maksimirskoj šumi obgrljeno bršljanom. Da li je to u redu, ako nije zašto se ne čisti … zašto, zašto, kako, ja bih … trajalo je to predugo i ništa zaključili nismo. Sanji Pilić nije bilo teško da uputi na nekoliko relevantnih adresa upite o ovom našem kamenu smutnje; u nastavku su odgovori koje je dobila. (ZB)

 

Prvi:

Poštovana,

Bršljan (Hedera helix) je vrsta široko rasprostranjena u našem području. On je zimzelena drvenasta biljka koja se svojim korjenčićima samo pridržava za deblo stabla kako bi se uspravio te došao do svjetlosti i kako bi njegovi zeleni listovi mogli vršiti fotosintzezu. Znači da on nije parazit te ne crpi hranjive sokove iz stabla kako mnogi misle (ukorijenjen je u tlo baš kao i stablo).

Stablu koje je vitalno i zdravo bršljan ne nanosi štetu, već nasuprot on može i u nekim slučajevima i štititi samo deblo (od hladnoće i sunca) poput zelenog omotača.

Bobice bršljana su izrazito važne za mnoge autohtone vrste ptica koje se njima hrane, pogotovo u hladnom dijelu godine kada je izvor hrane oskudniji (crnokapa grmuša – Sylvia atricapilla, crvendač – Erithacus rubecula, drozd – Turdus philomelos, kos-Turdus merula, čvorak – Sturnus vulgaris). Sjemenkama bršljana pak hrane se šumski golubovi (golubovi grivnjaši-Columba palumbus). Mnoge vrste gore navedenih ptica također koriste bršljan kao zaklon i mjesto za izradu gnijezda, a važno je i skrovište šumskim vrstama šišmiša (npr. velikouhi šišmiš – Myotis bechsteinii). Također bršljan je stanište i mnogih kukaca kojima se šumski šišmiši hrane.

Cvijetovi bršljana pak izrazito privlače pčele koje sakupljaju dosta nektara i cvjetnog praha.

Kako je RH potpisnica Direktive o očuvanju divljih ptica (2009/147/EC), a koja govori o očuvanju svih divljih vrsta ptica pritom vodeći računa i o njihovom staništu, izvoru hrane, mjestu za gniježđenje i dr., dužni smo očuvati i bršljan.

Lana Jelić dipl. ing. biol.

Čuvar prirode

Odjel poslova neposrednog nadzora parka Maksimir

Javna Ustanova -Maksimir za upravljanje zaštićenim područjima Grada Zagreba

 

 

Drugi:

Poštovana,
bršljan nije toliko štetan za drveće, ono njemu prvenstveno služi kao oslonac.
Zato ga i možete vidjeti kako se penje čak i po zidovima.
Svojom težinom i bujnim rastom doduše može konkurirati krošnji stabala, ali danas ga ne smatramo tako štetnim kao nekada dok su lugari imali zadaću da ga presijecaju čim ga vide.
Inače bršljan ima lijepu dekorativnu ulogu zelenila u listopadnoj šumi zimi.
Nije planirano njegovo uklanjanje osim kod pojedinačnih stabala.

Zahvaljujemo na razumijevanju.

Tatjana Đuričić Kuric

Stručna suradnica za odnose s javnošću, Hrvatske šume

 

 

Nikad nisi sam

Nikad nisi sam

U danima najveće nemoći, samoće, tjeskobe, straha, ljutnje, razočaranja i osjećaja napuštenosti važno je znati da nikad, baš nikad nisi sam.

S tobom žive svi lijepi doživljaji, sve sitnice kojima si darivao mnoge i koje si primao od drugih.

Sve su one duboko urezane u sva živa bića kojima si udijelio radost, ljudskost, dobrotu, ljubav, prihvaćanje, razumijevanje, trpljenje…

Postoji neizmjerna ljepota i dobrota svega što svakodnevno činimo po ovom svijetu i nebu što ga natkriva. Svega što svakodnevno mislimo, a ne uspijemo učiniti.

Sve situacije za koje mislimo da nismo činili dobro, da smo griješili nebo briše brže od najbržeg poteza učiteljske spužve pod kojom nestaju kredom napisana slova i brojke.

U danima najveće izolacije i razdvojenosti nebom najbrže plove lijepe i dobre misli svakog od nas svakom od nas. Vjerovati baš tako najveći je životni dar.

Neizmjeran je broj dobroga koje mislimo ili smo mislili, a nismo izrekli ili pokazali.

Nije važno. Sve naše lijepe i dobre misli nebo vidi i čuje i žuri ih isporučiti kome su potrebne.

Nikad nemoj pomisliti:
– Nitko ne misli na mene.

Svi smo zajedno velika ljubav koja uvijek pronađe put. Put sreće ili put suza. Svejedno je.

Put ljubavi nikad nema granica, nema ni početak ni kraj.
Za ljubav ne postoje porušeni mostovi.

Ljubav je sve.
Zaogrni se ljubavlju koju si životom svojim istkao i budi siguran:
-Nikad nisi sam.

Volim te.
Dvije najljepše riječi putuju bez prestanka i stižu svake sekunde do tebe.

Da ti prošire i ugriju plašt ljubavi kojim si ogrnut u trenucima kad je najvažnije čuti i osjetiti šapat i nježnost velikog neba i mene malene:

– Nikad nisi sam.

 

Sanja Polak, tekst i duša fotografije

Ljubav za neravnine

Ljubav za neravnine

A što ako je dovoljno voljeti nekoga tko je od vas drukčiji i vi ste zapravo kao dan i noć u mnogočemu? Što ako je ljubav dovoljna kad se spojite s nekim drukčijim po mnogim pitanjima, što ako izgled nije važan, godine, ni status, što ako je to moguće? Da ste dva svijeta, a opet negdje slični. Što ako ljubav ne vidi i ne želi vidjeti ono što vas razdvaja, već samo ono što vas spaja. I kakve veze imaju drugi s tim? Katkad mislim da je život jednostavan, ali mi iz raznih razloga to ne želimo. Volimo komplicirati, muljati, natjecati se, žaliti se. A možda je ljubav ipak dovoljna da ispravi sve neravnine?

 

Tekst i foto Sanja Pilić