Izlet na Samarske stijene

Izlet na Samarske stijene

Izlet je bio organiziran u dvije grupe: prva, jača, u kondiciji, u alpinističkom znanju išla je na Južnu skupinu stijena dok je druga grupa, ona za malo manje uvježbane, početnike, nenavikle na stijenje trebala ići samo na vrh Samarskih stijena, zatim se preseliti vozilima do „7. km“ ispod Bijelih stijena i popeti se do planinarskog doma … šetnjica!

Grupe su zajedno išle pogledati Ratkovo sklonište; rastale su se na mjestu gdje je to trebalo. Markacije, odnosno ploče sa satnicom pokazivale su da do vrha Samarskih stijena ima 35 minuta. Autor ovih redaka vodio je drugu grupu.

Uspon je počeo žestoko, uska staza, vrlo strma, nepregledna … odmah su počele nevolje. Uvjeravanja da će to proći, samo treba doći do onog vrha gore, još pet metara uspona, nisu prolazila jer nakon pet metara, istina, slijedilo je pet metara ravnog tla no, odmah je počeo još žešći i sve manje savladiv uspon! I tako jedno sat vremena u izmjenama malo vruće, malo hladno. Vodič je i sam vjerovao u priču koju je uvjerljivo pričao. Dok u jednom trenu nije uslijedio žestoki tresak podebele grane po čelu vodičevom! Prekrasni bljesak bijelog svjetla!

Daj stani! – vrisno je sam sebi i svojim konfuznim mislima! Priznaj već jednom da si pogriješio smjer i krenuo na kružnu stazu po Zapadnoj skupini stijena!!!

Ljudi su već i sami bili došli do sličnog zaključka. Što činiti? Sjelo se na kamenje, pojedeni su sendviči, ispijeno je malo vode … Osloboditi se napetosti, straha od ozljede, nemogućnosti prelaska preko slijedeće prepreke!

Kad su i prvi vicevi izgovoreni, bilo je sve u redu! Krenulo se dalje mnogo smirenije, hrabrije … Ja to mogu! – ta jednostavna istina ljudima je ušla u misli i osjećaje. I moglo se je! Moglo!

Imali smo još dva sata hoda. Susretali smo ljude, ispitivali ih o satnici, oni nas o svojoj … ispadalo je da nama ima još mnogo manje do cilja; svi smo se smijali! Sad smo imali i vremena diviti se prirodi, zaista netaknutoj prirodi (u tom strogom rezervatu prirode niti jedna čačkalica se ne smije pomaknuti!), koliko neobičnog stijenja, izvitoperenih stabala ne bi li pronašli trunku bolje mjesto za život, koliko prepoznatljivih oblika posvuda i svi su nam govorili sve! Sve, ono što smo uspjeli osjetiti!

Vrh Samarskih stijena i nije nešto posebno, mala čistina među stijenjem, nekako kao da smo otišli u obližnji park, kod kuće, na šetnjicu, tako je to izgledalo! No, tko mari za vrh! Naš put je bio ono što se pamti, put! Ne cilj! Put! Istina o kojoj ovaj vodič mnogo i inače priča, ugnijezdila se je svima u najdubljim osjećajima!

Odmarali smo se dugo, pričali! Priča je iznjedrila jedan od svih prihvaćen, bez rezerve od svih prihvaćen zaključak: da smo znali što nas na putu čeka, na izlet ne bismo bili niti pošli!

Da smo znali što nas na putu čeka, na izlet ne bismo bili niti išli!

No, sada smo presretni! Proživjeli smo mnogo teškog ali lijepog, osjetili smo da možemo, pomaknuli smo svoje planinarske granice mnogo, mnogo dalje, više, iznad, u prostor NAD VRHOM!

Pomaknuli smo se i do Ravne gore i štrudli od borovnica u „Bijeloj ruži“.

 

  1. S. Važna poduka za novajlije u našem društvu: kad u najavi izleta piše da je izlet LAGAN, ponesite alpinističku opremu, lagano je samo ako imate kod sebe klasična pomagala za preživljavanje! Eto, ponosan sam što se o meni tako priča! Ponosan sam što mi se vjeruje i što sa mnom na izlete – ide!

 

Zdravko Bartolić

Foto: Natalija Vraneša

 

Kada planinarski izlet završava?

Kada planinarski izlet završava?

 Izlet nije završen kad se na večer vratimo do mjesta jutarnjeg okupljanja, još dugo stižu reakcije sudionika i taj drugi čin zna biti vrlo uzbudljiv.

          Desetak dana nakon izleta na Premužićevu stazu stigao mi je mail sudionice izleta koja je u svojoj četrdesetidrugoj godini po prvi put okusila čari velike planine; prijavljuje se za naredni izlet i završava rečenicom: „I samo kao osvrt, želim Vam reći kako je izlet Premužićevom stazom za mene bio doživljaj bez premca, nešto što nikad neću zaboraviti, osjećaj na kojem ću se uvijek hraniti. I hvala Vam što ste me poveli!“

          Često me ljudi pitaju kako mi se da, zašto se maltretiram s vođenjem izleta; ova prekrasna rečenica jedan je od mogućih odgovora na to pitanje.

          No, prve reakcije na izlet nekih naših starih članova bile su sasvim oprečne! Zašto sam vodio toliko ljudi na izlet (dvadesetdvoje), zašto toliko novih i nepoznatih ljudi (sedam), bila je prevelika buka, mnogi su neprekidno govorili, neki su zaostajali a mogli su brže, zašto sam dozvolio neprekidno naslikavanje …

          Reakcije sedmero novih sudionika izleta bile su slične citiranoj rečenici iz maila; četvoro ih se odmah upisalo u društvo! Od petnaest starih članova osmero ih je po prvi put bilo zakoračilo na Premužićku! Njihove su zahvale i oduševljenja bili izgovoreni malo tiše (zbog bukača) ali vrlo uvjerljivo, da nije bilo sumnje u njihovu iskrenost.

          Kao organizator i vodič izleta, kad sve zbrojim i oduzmem, presretan sam dobro odrađenim poslom! Drugi odgovor na pitanje zašto vodim izlete proizlazi iz reakcije bukača, pohvale tih ljudi su mi vrlo ugodne! Pohvale!? Da, pohvale! Ljude sam, mnogim prethodnim odlično odvođenim izletima, razmazio i naučio na perfekciju pa sad na manje ne pristaju!!!

 

Zdravko Bartolić

Foto: Davor Ambreković

Premužićevom stazom od Zavižana do Alana, 6. lipnja 2020.

Premužićevom stazom od Zavižana do Alana, 6. lipnja 2020.

U naše planinarsko društvo iz dana u dan dolaze novi članovi; mnogi su od njih ljudi starijih godina koji su se tek sada odlučili za svoje prve planinarske korake. Tu nam se stvara problem: ti novaci bi na klasična mjesta planinarstva (da nadoknade zaostatke), stalno nas potiču da radimo izlete na, recimo, Risnjak, Biokovo, Sveto brdo, Bijele stijene … Opet, stari članovi i ljudi s mnogo planinarskog iskustva, sve su to već obišli i htjeli bi na nove destinacije (kojih u posljednje vrijeme ima sve više i više, od kada je planinarstvo postalo vrlo popularno).

Odlučivši se da prohodamo početnu trećinu Premužićeve staze od Zavižana do Alana, pomirili smo ova dva oprečna stava: novi su bili oduševljeni ljepotom staze i relativno laganom hodnjom, dok su drugi, ukočena tijela, nakon stanke izazvane korona virusom, išli steći malo kondicije, podružiti se, upoznati pridošlice!

 

Ne ćemo ovdje govoriti kako nam je bilo na stazi. Imamo jedan odličan uradak koji bismo voljeli s vama podijeliti. Naša članica Sanja Duvnjak učiteljica je u prestižnoj osnovnoj školi pri Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu; učeći sa svojom djecom o nacionalnim parkovima u Hrvatskoj, jedan od zadataka koji im je bila zadala bio je napraviti kratku računalnu prezentaciju o jednom od nacionalnih parkova. Donosimo vam (istina, uz malu, ali malu tatinu pomoć) prekrasnu powerpoint prezentaciju Nikolete Zimonja. Pazite, govorimo o četvrtom razredu osnovne škole! Pogledajte! Neće vam biti žao!

 

Z.B.

NP Sjeverni Velebit_final_r (1)

 

Hahlići, 30. svibnja 2020.

Hahlići, 30. svibnja 2020.

Prvi konkretniji izlet kojeg smo organizirali nakon dvomjesečnog korona-prekida, s namjerom je bio organiziran na Grobničke Alpe! Nije previše daleko od Zagreba a ishodište uspona lako je dostupno, splet vrhova je pravi planinarski biser, mnogo dobro uređivanih staza vodi prema vrhovima, odabrali smo dvije – kroz Mudnu dol, stazu za vrlo dobre i spremne planinare, i jednu zaobilaznu prema Obruču za one malo slabije kondicije. Svim je članovima društva izlet ovime bio dostupan!

 

Uspon do planinarskog doma na Hahlićima preko Mudne doli ilustriran je velikom galerijom fotografija našeg stalnog fotografa Davora Ambrekovića i može se pogledati na Facebook stranici našeg društva.

 

Veći dio sudionika izletnika odlučio se je za lakši pristup domu, putem lagane, široke staze kroz mladu šumu te u vršnom dijelu preko strmih livada, pašnjaka. Ipak i za ovaj je uspon trebalo tri sata hoda! Galerija fotografija Jadrane Janjić, s ovog uspona, također je dostupna na Facebooku.

 

Nakon dugog, dugog odmora u domu, obje grupe zajedno su se, prema polaznoj točci izleta u Podkilavcu, spustile po srednjoj vrlo strmoj stazi. Prijetila nam je obilna kiša iz tmastih oblaka; no, još jednom je potvrđeno pravilo da nas koji smo Nad vrhom kiša zaobilazi! Robert Tonković je, ponesen oblacima i prijetnjom kiše napisao kratki poetski zapis kojeg vam ovdje vrlo sretni, razdragani donosimo! (ZB)

 

ONAJ TRENUTAK

 

Pri spuštanju sa Hahlića,

crni nas je oblak pratio u stopu

i u nekoliko navrata

krupne kapi kiše spustile su se

na moj obraz i ruke.

Zastao sam

i uživao u prizoru ispred sebe;

bio je to onaj dobro znani trenutak

kojeg zovemo NAD VRHOM.

Medvednica  23. svibnja 2020. – Zeleno

Medvednica 23. svibnja 2020. – Zeleno

ZELENO

Glavna misao vodilja organizatora našeg subotnjeg izleta na istočne padine Medvednice bila je da nas, na tajnoj livadi prošaranoj stijenjem, razgali pogledom na prekrasno plavetnilo rascvjetalih divljih irisa.  No, na livadu smo došli tjedan dana prerano, tek je prvih nekoliko najhrabrijih cjetova bilo pokazalo svu svoju ljepotu.

Plavetnilo u zelenilu, plavetnilo koje se pretače u ljubičastocrvene nijanse … u bliještećem okruženju nijansi zelene boje! Božanski besprijekorno! Zeleno! Nekako se podrazumijeva da su planine zelene, to je postojana činjenica kojoj ne treba pridodavati dodatnu pažnju. Kako pogrešno!

Dan je postao praznik zelene boje! Hodali smo dalje neoznačenim (nepokorenim) stazama kroz stoljetnu bukovu, djelomični hrastovu šumu. Pod paskom sigurnog vodiča, bezbrižni, lutali smo pogledima i osjećajima od krošanja do korijenja, od grmlja do debala stabala, koja su posebno privlačila pažnju, visoka do neba, široka u zagrljaj dvoje pa i troje ljudi, neka na izdisaju, samo s nešto snage uz koru, pa bljesak života u nekoliko zdravih jedinki, pa odakle im potrebna hrana, snaga!? Naravno, imali smo sa sobom znalca o elementarnim bićima, duhovima prirode, našu novu članicu (ponosni smo što je u nama prepoznala iskonsku planinarsku nit) Gordanu B., koja je vrlo tiho, mirno, skromno, sabrano pokazivala, tumačila … mističnost pretvorila u istinu.

 

Ovdje ćemo napraviti rez i pomaknuti se daleko naprijed, u danas, u pravi (ali i zadnji, sve je izvjesnije) trenutak u kojem trebamo početi živjeti iz SRCA a prestati živjeti iz UMA.

 

Tekst: Zdravko Bartolić

Fotografije: Sanja Duvnjak

Medvednica – 16. svibnja 2020.

Medvednica – 16. svibnja 2020.

bila je subota u kojoj smo organizirali dva izleta na Medvednicu; prvi „Liječničkom stazom“ do Brezovca i Sljemena te drugi, magistralom po Medvednici od Vugrovca do Lipe i Planine Donje. Izleti su bili posjećeni, bilo je lijepo, ugodno, za zapamtiti! Nad vrhom!

 

*******************

Trideset sam godina bio član HPD Lipa Sesvete; 2017. su nam se putevi razišli i vrlo sam rijetko u posljednje tri godine dolazio na Lipu. Poveo se, ove subote, tijekom uspona prema planinarskom domu na Lipi, razgovor oko imena našeg planinarskog društva, onda je spomenuto i ime lipine sekcije „NIZgore!“. Povukle su se neke sličnosti. Uspomene su odmah navrle. To sam ime smislio već davne 2011. kad sam, nezadovoljan strategijom vođenja izleta u Lipi, krenuo u svoje izlete, krenuo organizirati izlete sam za sebe i prijatelje i istomišljenike. Od nas nekoliko, za tri, četiri mjeseca došli smo do preko sto imena na mailing listi; izleti su bili posjećeni, dobri, traženi, inspirativni.

NIZgore! Up! Skraćenica je od „nekamo iz Zagreba, gore, u planine!“. Postoji i nastavak koji kaže: „sekcija za lutanje s planinama pri HPD Lipa Sesvete“. Vrlo dugo, mnogima nerazumljivo, besmisleno, smiješno … kako prvo dolje pa tek onda gore, kako lutati!

U tim, sad desetak godina udaljenim vremenima, sve više sam se udaljavao od klasičnog poimanja planinarstva, ono: osvojimo vrh u što kraćem roku, popijmo ljutu, pojedimo špek i luk, popijmo pivu, sjurimo se do doma na tulum … da, zaboravih, i polupajmo žigove u sve moguće knjižice, svoje a i tuđe! Gdje si bio, što si radio … eh, da, dobro sam se oblokao! Sve više sam se približavao prirodi, sve više sam u njoj pronalazio ugodnog, mudrog i pozitivnog domaćina na planinarskom putu. Planinarski mi je put postajao okosnica životnog puta, osobito nakon povratka s Himalaje na kojoj sam bio 2012. Okosnica duhovnosti, boljitka za život.

Odlazak iz grada, gore, u planinu da bi se lutalo s planinom, da, lutalo zajedno s planinom … pa do stasalog, odraslog, novog imena novog planinarskog društva NAD VRHOM, prošlo je sedam, osam godina. Sada smo tu, nastojimo sve više ljudi upoznati s planinom, s prijateljskim bićem, sukreatorom drugačijeg planinarstva. Sve nas više ljudi prepoznaje, prepoznaje sebe uz nas, na dobrom smo putu!

 

Zdravko Bartolić

Foto: Natalija Vraneša, Gordana Sobol, Davor Ambreković