Izvan zone komfora

Izvan zone komfora

Život se odvija tamo negdje na rastezljivim granicama zone komfora. Dobro je poznavati svoja ograničenja, znati dokle i što možemo i kako savladati. No, ponekad, napravimo si tolika da ih nismo ni svjesni. Zatvorimo se u ograde vlastitih limita i rijetko provirimo van.

Cijeli život sam voljela tu analizu, što je to što te ograniči i kako…i gdje počinje i završava strah. I kako se izboriti s njime. Rekla bih da imam jednu vrlo uspješnu borbu koja je još u trajanju. I jednu ne baš uspješnu, vožnju…uvjetovano pomalo i okolnostima. Jačina tih strahova je bila neusporediva.

Naravno, planinarenje je to kroz koje učim. I da, prije koji tjedan sam se zapitala da li je moj strah od visine bio stvaran…jučer sam već osjetila da…jest. Još jedan od izlet s kojeg sam se vratila sa sjajem u očima i silnim ponosom. Samarske stijene – južna skupina. Iz društva se odvojila mala skupina od nas pet optimista i krenula kroz amfiteatar i razbijeni vrh kojeg ću dobro upamtiti.

Sva veranja prolazim tako da mi se čude ovi manje iskusni. Brza sam, ljevakinja i malo biram neobične okrete, odupiranja, ponekad i korake drugima. Ali ide mi to i volim to ali baš jako. Zato i budem toliko sretna na ovim malo više penjačkim stazama. Kako me vodič zna koncentrirao se na ove manje iskusne i u jednom trenutku smo jedan planinar i ja malo zaostali. Baš pred tim razbijenim vrhom gdje se u jednom trenu skoro potrbuške i nimalo elegantno prevališ preko jednog kamena koji je kao kocka i shvatiš koliko si visoko. Kako je vodič malo zamaknuo za ugao, tu se vratio strah. Od visine, onoga što je ispred nas i pitanje mogu li. Naravno…mogli smo. Nismo se zadržali dovoljno za uživanje u pogledu kao na drugim vidikovcima. Razbio je taj razbijeni vrh i iluziju da sam sve riješila…ali i onu da je to teško ili nemoguće. Svaki se puta podsjetim da se ništa ne dogodi, smirim se i divim okruženju i nastavim dalje. E da mi je isto to primjeniti i ovdje u betonskoj đungli. Možda i to naučim kroz ovo.

Bila sam do sad svjedok par situacija gdje je kriva procjena vlastitih mogućnosti bila potencijalni veliki problem…i toj osobi i onima koji su se našli u tom društvu. Sreća pa se nađe dobrih psihologa u svemu tome i sve ispadne dobro. Bilo mi je drago i vidjeti dobru procjenu našeg vodiča kad smo krenuli težom stazom i trebali spustiti se na mjestu koje nije bilo za nas. Povratak na lakši put koji je isto bio zahtjevan, ali siguran za sve.

I ponuda za feratu koja…nije za mene. Svjesna sam da tako nešto nisam hodala, fali mi tu još sigurnosti. Biti će tu nekih manjih pa malo po malo. Ne žurim, ne želim se zateći negdje gdje će me uloviti panika. Iako to sad već izgleda kao primamljiv izazov.

Nisam jedina, čini mi se, koja vjeruje da se prava, istinska iskustva vrijedna življenja vrlo često odvijaju baš tu negdje…na granicama i preko granice zone komfora. Ne na autopilotu svakodnevice, ne u rutini. Nego tamo negdje gdje nepoznanice i uzbuđenje, djetinje veselje i znatiželja zaplešu onaj ples koji otjera strah.
Pa…zaplešimo…

 

Tekst i foto: Natalija Adain Mišić

SPOMEN PARK ŠUMA DOTRŠČINA

SPOMEN PARK ŠUMA DOTRŠČINA

Uz redovite maksimirske izlete, nastojat ćemo bar jednom mjesečno (od ovog ljeta pa dok ćemo trajati) prošetati dotrščinskim stazama, jer zaslužuju …  jer zaslužujemo mi!

 

Naš marketing je bio ustvrdio u najavi izleta: „Radosni smo što ćemo se prošetati ovim najvećim zagrebačkim parkom koji je još uvijek malo poznat i zbog toga vrlo poželjan za druženje s prirodom u miru, tišini i ljubavi“. I drago nam je što nije spomenuta prošlost; prošlost je prošlost! Naši koraci po lijepim i skrovitim dotrščinskim stazama su lagani, smjerni, radosni, obećavajući … u ovom lijepom, ljetnom zalasku dana! Naši su koraci sadašnjost, kao što je sadašnjost i pjesma:

 

Dotrščina

Aleksandar Hut Kono, 2012.

 

Imala sam tri želje:

unatoč svemu ipak svirati violinu,

vratiti se u Peštu prije ili kasnije

i voditi samo smislene razgovore.

Nije se ostvarila ni jedna.

No zato se dogodilo više nego što sam mogla zamisliti.

Na primjer –

završila sam u zajedničkoj grobnici.

 

Došli su po nas iz ovog ili onog razloga.

Uglavnom,

po stoti put je ispalo

da se ne isplati biti Židov.

Biti Srbin.

Jednostavno biti.

Došli su po nas usred bijelog dana

i tako prekršili književne konvencije.

 

Dok su nas požurivali u koloni

moja šestomjesečna kćer je zaplakala.

Mladić s puškom zapovijedio je da je ušutkam.

Znala sam da je to nemoguće

i spustila sam bebu u snijeg.

Poslije,

kad je ondje pronađe neka žena,

odnese je kući

i odgoji pod drugim imenom,

mislit će se da sam je ostavila da je spasim.

Međutim, ispustila sam dijete

da me ne upucaju na licu mjesta

i tako kupila dodatnih deset minuta života –

odgodila sam susret sa smrću koji me prestravio.

Ali što se tu uopće ima odgađati

pa smrt ionako traje cijelu vječnost.

 

Svi mi pogubljeni

pretvorili smo se u šest kristala

i sad lebdimo poništeni.

Čekamo da prođe vječnost

i jedni s drugima nikad ne razgovaramo.

Ali zato promatramo one koji šeću šumom.

Najdraži su mi ljubavni parovi –

sva stratišta svijeta treba poništiti vaginalnom sluzi i spermom.

Volim i jelene

zato što ih mrtva mogu promatrati izbliza:

ponekad ih pomazim po glavi.

Ono što ne volim,

to su obljetnice

i vijenci.

Pogotovo vijenci –

žive uopće ne zabrinjava što je cvijeće

mnogo duže uvenulo nego svježe.

Osim toga mrzim kad drže govore pobožno tihim glasom.

Svi se oni,

sa živima to je jasno,

okupljaju radi sebe

i zanimljivo je promatrati ih koliko su napeti dok se slikaju.

I kako ih rastuži kad ne dođe predsjednik skupštine općine,

bivši saborski zastupnik,

dogradonačelnik,

bilo tko tko nije nitko.

Poslije dok odlaze

slušam ih kako se ponovo zatvaraju u kalupe svoje sudbine,

a njihovim razgovorima

ne volim biti pozadina.

Smatram to,

bez daljnjeg,

kršenjem ljudskih prava

pravo na koje

polažu i mrtvi.

 

Vidi: http://www.dotrscina.hr

Virtualni muzej Dotrščina

 

Tekst i foto: Zdravko Bartolić

 

Viči, viči – TI!

Viči, viči – TI!

 

Mnogo novih ljudi dolazi na naše izlete, učlanjuje se odmah nakon prvog izleta, prijavljuje se odmah na crno za sve nove izlete do kraja godine i onda – odmah počnu vikati na mene, ni krivog, ni dužnog, skromnog, samozatajnog, uslužnog, poniznog … predsjednika. Vi, predsjedniče; vi, Zdravko ili vi, gospon Zdravko … Vi! Vi! Vi!
          Halo, ljudi! Ja sam jedan! Vidite nas dva, ili, nedajbože, tri!? Ja sam, za vas, drugo lice jednine – TI!

 

          Sjećate li se Barbare i Jaquesa Preverta:

„Ne ljuti se što ti govorim ti
Ja kažem ti svima koje volim
Čak i onima koje sam jednom vidio
Ja kažem ti onima koji se vole
Čak i onima koje nisam upoznao“

 

         I mi planinari! I mi imamo svoje razloge za ti, razloge protiv vi!!! Društvo je, u svojoj neracionalnosti, nametnulo konvenciju poštovanja osoba koje ne poznamo, osoba koje cijenimo, osoba koji su nam nadređene … Planinarstvo je zajednica ljudi koja se uzdiže iznad ove neracionalnosti. Da li to znači da nismo društveni!? Ma, ne, mi smo više nego društveni, mi smo u kodeks našeg djelovanja umetnuli nekoliko zaista prekrasnih obligacija: mi smo došli u planinu da joj se divimo, mi smo došli u planinu da se divimo ljudima, da s njima komuniciramo na istoj razini zaboravljajući titule, godine, zasluge … nama su Barbara i Prervert uzori – mi planinari volimo sve ljude! Nama je sasvim normalno svaku osobu na putu pozdraviti, zagrliti (ako nam tako spontano dođe), nasmijati se, upitati za zdravlje, porazgovarati o smjeru kretanja, pogledati nebo i izreći najtočniju vremensku prognozu, zapjevati, nazdraviti i – reći ti! Hej, ljudi – TI!!!

 

         Sažetak: dobro ste došli u naše skromno planinarsko društvo no, od prvog trena, molimo vas, da ne vičete! Mi, iznad svega, volimo tišinu! Nad vrhom!

Izlet na Samarske stijene

Izlet na Samarske stijene

Izlet je bio organiziran u dvije grupe: prva, jača, u kondiciji, u alpinističkom znanju išla je na Južnu skupinu stijena dok je druga grupa, ona za malo manje uvježbane, početnike, nenavikle na stijenje trebala ići samo na vrh Samarskih stijena, zatim se preseliti vozilima do „7. km“ ispod Bijelih stijena i popeti se do planinarskog doma … šetnjica!

Grupe su zajedno išle pogledati Ratkovo sklonište; rastale su se na mjestu gdje je to trebalo. Markacije, odnosno ploče sa satnicom pokazivale su da do vrha Samarskih stijena ima 35 minuta. Autor ovih redaka vodio je drugu grupu.

Uspon je počeo žestoko, uska staza, vrlo strma, nepregledna … odmah su počele nevolje. Uvjeravanja da će to proći, samo treba doći do onog vrha gore, još pet metara uspona, nisu prolazila jer nakon pet metara, istina, slijedilo je pet metara ravnog tla no, odmah je počeo još žešći i sve manje savladiv uspon! I tako jedno sat vremena u izmjenama malo vruće, malo hladno. Vodič je i sam vjerovao u priču koju je uvjerljivo pričao. Dok u jednom trenu nije uslijedio žestoki tresak podebele grane po čelu vodičevom! Prekrasni bljesak bijelog svjetla!

Daj stani! – vrisno je sam sebi i svojim konfuznim mislima! Priznaj već jednom da si pogriješio smjer i krenuo na kružnu stazu po Zapadnoj skupini stijena!!!

Ljudi su već i sami bili došli do sličnog zaključka. Što činiti? Sjelo se na kamenje, pojedeni su sendviči, ispijeno je malo vode … Osloboditi se napetosti, straha od ozljede, nemogućnosti prelaska preko slijedeće prepreke!

Kad su i prvi vicevi izgovoreni, bilo je sve u redu! Krenulo se dalje mnogo smirenije, hrabrije … Ja to mogu! – ta jednostavna istina ljudima je ušla u misli i osjećaje. I moglo se je! Moglo!

Imali smo još dva sata hoda. Susretali smo ljude, ispitivali ih o satnici, oni nas o svojoj … ispadalo je da nama ima još mnogo manje do cilja; svi smo se smijali! Sad smo imali i vremena diviti se prirodi, zaista netaknutoj prirodi (u tom strogom rezervatu prirode niti jedna čačkalica se ne smije pomaknuti!), koliko neobičnog stijenja, izvitoperenih stabala ne bi li pronašli trunku bolje mjesto za život, koliko prepoznatljivih oblika posvuda i svi su nam govorili sve! Sve, ono što smo uspjeli osjetiti!

Vrh Samarskih stijena i nije nešto posebno, mala čistina među stijenjem, nekako kao da smo otišli u obližnji park, kod kuće, na šetnjicu, tako je to izgledalo! No, tko mari za vrh! Naš put je bio ono što se pamti, put! Ne cilj! Put! Istina o kojoj ovaj vodič mnogo i inače priča, ugnijezdila se je svima u najdubljim osjećajima!

Odmarali smo se dugo, pričali! Priča je iznjedrila jedan od svih prihvaćen, bez rezerve od svih prihvaćen zaključak: da smo znali što nas na putu čeka, na izlet ne bismo bili niti pošli!

Da smo znali što nas na putu čeka, na izlet ne bismo bili niti išli!

No, sada smo presretni! Proživjeli smo mnogo teškog ali lijepog, osjetili smo da možemo, pomaknuli smo svoje planinarske granice mnogo, mnogo dalje, više, iznad, u prostor NAD VRHOM!

Pomaknuli smo se i do Ravne gore i štrudli od borovnica u „Bijeloj ruži“.

 

  1. S. Važna poduka za novajlije u našem društvu: kad u najavi izleta piše da je izlet LAGAN, ponesite alpinističku opremu, lagano je samo ako imate kod sebe klasična pomagala za preživljavanje! Eto, ponosan sam što se o meni tako priča! Ponosan sam što mi se vjeruje i što sa mnom na izlete – ide!

 

Zdravko Bartolić

Foto: Natalija Vraneša

 

Kada planinarski izlet završava?

Kada planinarski izlet završava?

 Izlet nije završen kad se na večer vratimo do mjesta jutarnjeg okupljanja, još dugo stižu reakcije sudionika i taj drugi čin zna biti vrlo uzbudljiv.

          Desetak dana nakon izleta na Premužićevu stazu stigao mi je mail sudionice izleta koja je u svojoj četrdesetidrugoj godini po prvi put okusila čari velike planine; prijavljuje se za naredni izlet i završava rečenicom: „I samo kao osvrt, želim Vam reći kako je izlet Premužićevom stazom za mene bio doživljaj bez premca, nešto što nikad neću zaboraviti, osjećaj na kojem ću se uvijek hraniti. I hvala Vam što ste me poveli!“

          Često me ljudi pitaju kako mi se da, zašto se maltretiram s vođenjem izleta; ova prekrasna rečenica jedan je od mogućih odgovora na to pitanje.

          No, prve reakcije na izlet nekih naših starih članova bile su sasvim oprečne! Zašto sam vodio toliko ljudi na izlet (dvadesetdvoje), zašto toliko novih i nepoznatih ljudi (sedam), bila je prevelika buka, mnogi su neprekidno govorili, neki su zaostajali a mogli su brže, zašto sam dozvolio neprekidno naslikavanje …

          Reakcije sedmero novih sudionika izleta bile su slične citiranoj rečenici iz maila; četvoro ih se odmah upisalo u društvo! Od petnaest starih članova osmero ih je po prvi put bilo zakoračilo na Premužićku! Njihove su zahvale i oduševljenja bili izgovoreni malo tiše (zbog bukača) ali vrlo uvjerljivo, da nije bilo sumnje u njihovu iskrenost.

          Kao organizator i vodič izleta, kad sve zbrojim i oduzmem, presretan sam dobro odrađenim poslom! Drugi odgovor na pitanje zašto vodim izlete proizlazi iz reakcije bukača, pohvale tih ljudi su mi vrlo ugodne! Pohvale!? Da, pohvale! Ljude sam, mnogim prethodnim odlično odvođenim izletima, razmazio i naučio na perfekciju pa sad na manje ne pristaju!!!

 

Zdravko Bartolić

Foto: Davor Ambreković

Premužićevom stazom od Zavižana do Alana, 6. lipnja 2020.

Premužićevom stazom od Zavižana do Alana, 6. lipnja 2020.

U naše planinarsko društvo iz dana u dan dolaze novi članovi; mnogi su od njih ljudi starijih godina koji su se tek sada odlučili za svoje prve planinarske korake. Tu nam se stvara problem: ti novaci bi na klasična mjesta planinarstva (da nadoknade zaostatke), stalno nas potiču da radimo izlete na, recimo, Risnjak, Biokovo, Sveto brdo, Bijele stijene … Opet, stari članovi i ljudi s mnogo planinarskog iskustva, sve su to već obišli i htjeli bi na nove destinacije (kojih u posljednje vrijeme ima sve više i više, od kada je planinarstvo postalo vrlo popularno).

Odlučivši se da prohodamo početnu trećinu Premužićeve staze od Zavižana do Alana, pomirili smo ova dva oprečna stava: novi su bili oduševljeni ljepotom staze i relativno laganom hodnjom, dok su drugi, ukočena tijela, nakon stanke izazvane korona virusom, išli steći malo kondicije, podružiti se, upoznati pridošlice!

 

Ne ćemo ovdje govoriti kako nam je bilo na stazi. Imamo jedan odličan uradak koji bismo voljeli s vama podijeliti. Naša članica Sanja Duvnjak učiteljica je u prestižnoj osnovnoj školi pri Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu; učeći sa svojom djecom o nacionalnim parkovima u Hrvatskoj, jedan od zadataka koji im je bila zadala bio je napraviti kratku računalnu prezentaciju o jednom od nacionalnih parkova. Donosimo vam (istina, uz malu, ali malu tatinu pomoć) prekrasnu powerpoint prezentaciju Nikolete Zimonja. Pazite, govorimo o četvrtom razredu osnovne škole! Pogledajte! Neće vam biti žao!

 

Z.B.

NP Sjeverni Velebit_final_r (1)