Na vrh Hrvatske preko ferate Dinaridi – Ošljak

Tražim riječi za opisati neopisivo, onaj osjećaj kad ostvariš nešto za što jedva vjeruješ da je moguće, nešto za što slobodno možeš reči „Once in a life time.“

„Super ferata“, tako je zovu, ekstremno teška, težine B i C, s desetak prevjesa gdje se treba izvući na ruke i koji su okarakterizirani težinom C/D, a neki čak i čistim D.
Već neko vrijeme pratim osvrte i zapise onih koji su je prošli, pregledavam video zapise na YouTube-u i slike po FB-u, a negdje duboko u meni jedan glasić šapuće „Možda ipak jednog dana.“
Šapat je bio dovoljno glasan da nas odmah po objavi izleta PD Nad Vrhom i prijavim. Vodi nas iskusni vodič Robert Tonković, a tu je i Dragan Pejić, moj privatni HGSS-ovac, kako ga ja od milja volim zvati. „Možda ipak jednog dana.“ postalo je „Možda ipak uskoro.“
Krenuli smo po planu, ranim jutrom iz smještaja u Budišama do skloništa „Bili Cvitak“ iza kojeg je pristupni put za ulaz na našu feratu. Kombi ipak ostavljamo nekih kilometar i pol prije skloništa i nastavljamo pješice. Zagrijavamo se, stavljamo opremu i točno u 8:00 počinjemo penjati feratu: Dragan, ja, Robi, Nina, Ana, Dalibor, Nate, Manči, Mirela i Žac… svaki u svojim mislima, svaki sa željom doći do kraja…
Kako penjemo malo bržim tempom uskoro se Dragan i ja odvajamo od ostatka grupe pa nakon što smo preko ljestava prešli prvi usjek pada dogovor s vodičem da nastavimo svojim tempom i čekamo ostatak grupe kod bivka Dinaridi.
Na svakom koraku dočekuju nas novi izazovi, odmah nakon ljestvi vertikala s prevjesom na kraju, greben za kratki odmor, nova vertikala, greben i završna vertikala (bez klinova pa penjemo po stijeni) prije samog bivka Dinaridi – tu sam prvi put rekla „Ova mi je najteža.“
Izlazimo na široku stepenicu na kojoj se ističe crvena kućica bivka Dinaridi, ali i brojne crvene uniforme HGSS-ovaca koji se ovdje pripremaju za svoju vježbu. Nakon kratkog predaha te konzultacija s HGSS-ovcima i našim vodičem nastavljamo dalje po ferati „Vjetar s Dinare“. Idemo do kraja svjesni da više nigdje nema izlaska s ferate.
I naravno, odmah na početku, veliki izazov, zahtjevna vertikala s prevjesom na kraju, prvo navezivanje na uže i moje drugo: „Ova mi je najteža.“ Uživamo u „šetnjici“ po razvedenom grebenu sve do sljedeće vertikale koja nema gazišta za noge pa opet penjemo po stijeni. Na vrhu ispaljujem moje treće: „Ova mi je najteža.“ i odmah pitanje: „Koliko ću još puta reći: ova mi je najteža?“. Uz smijeh nastavljamo dalje lijepim razglednim grebenom do treće vertikale (koja nije bila najteža). Usponskim grebenom iza četvrte vertikale dolazimo do mjesta koje izgleda kao da se trebamo strmo spuštati po stijeni, a ne vidimo ni sajlu, ni gazišta???!!!
Zbunjeni smo, a onda shvaćamo da 2 metra niže s desne strane stijene počinje uska polica/prijećnica paralelna sa stijenom, dužine nekih stotinjak metara. Uživamo u adrenalinskoj šetnji prećnicom… ispod nas je okomita stijena, a gazišta su većim dijelom prećnice uže od širine stopala. Začas smo prehodali tih stotinjak metara, a na kraju nas čeka novi uspon, nova vertikala (peta), novi izazov.
Je li to zadnja?
Negdje po sredini vertikale vjetar s Dinare zaželi nam dobrodošlicu, pleše oko nas svoj divlji ples… grlim stijenu, a glavom prolaze stihovi: „Zaustavi se vjetre…“.
Pri vrhu ove vertikale opet zahtjevan prevjes, Dragan prelazi prvi, spušta uže, ja se navezujem i uz njegovu pomoć prelazim preko prevjesa. Ne, nije zadnja…
Preko police dolazimo do šeste vertikale nakon koje slijedi prijećnica po razvedenom kamenjaru, a iza nje još jedna vertikala. Čujem glasove i u prvi tren mislim da smo sustigli planinare koji su prije nas krenuli feratom, a onda shvaćam… to je to… zadnja vertikala… izlaz s ferate… stigli smo!
Gledamo na sat: 14:00h, 6 sati penjanja i hodanja: 1. dio ferata „Devet tornjeva“ dužina 650m, visinska razlika 350m; 2. dio ferata „Vjetar s Dinare“, dužina 1050m, visinska razlika 380m.

Uspjeli smo!!!

Presretni, uživamo u pogledu, fotkamo se na izlazu s ferate te kod klina s karabinom postavljenog ovdje u čast svih penjača – alpinista koji su prije više od pedeset godina počeli penjati stijene Ošljaka. Kod skloništa Drago Grubać radimo dužu pauzu, okrijepa i odmor. Odgovaramo na brojna pitanja planinara koje smo zatekli kod skloništa: Kakva je ferata? Koliko vam je trebalo? Bi li išli opet?
Mobitelom pokušavam dobiti našeg vodiča da mu javim da smo stigli… ne uspjevam, nema signala. No nalazim poruku da za povratak koristimo stazu prema Glavašu.
U 15:00h krećemo prema Sinjalu (1831m), krovu Hrvatske, u tišini, čuju se samo odjeci naših koraka i vjetar onaj moćni, dinarski koji nas prati vjerno još od ferate. Nailazimo u zonu signala i čujemo se s našima, sad znaju da smo stigli i da smo dobro.

Nebo i zemlja spajaju se u ovoj surovoj divljini, osjećam kako se stapam s njima, s kamenom, vjetrom i drevnim silama koje su oblikovale sve ovo… preplavljuje me osjećaj ganuća i zahvalnosti… osjećam val kako me preplavljuje i izbija u obliku suza radosnica.
Do vrha nam je trebalo nekih 50tak minuta, fotkamo se, upisujemo u knjigu, ja naravno uzimam žig… prvi puta na krovu Hrvatske…
Ne zadržavamo se dugo, što zbog vjetra, što zbog činjenice da nas čeka još dobrih 3 i pol do 4 sata hodanja.
Iako umorni, laka koraka, u pratnji vjetra, kročimo prema našem krajnjem odredištu.
Hvala ti Dinaro što si nas primila u svoje skute, što si nas pustila da prođemo… vidimo se opet.

Natalija Domjanović

Nije više važno

Nije više važno na kojoj smo geografskoj širini ni dužini… Nije važno ni kojim vrhovima stremimo… Niti koliko kilometara ili koraka skupimo… Jer, onog trena kad se izgubimo među stablima, kočnice nestanu, rašire se krila i srcu prepušta vodstvo. Bez tereta, bez utega, slobodni od spona, kročimo ususret polju beskrajnih mogućnosti, gdje nema nemogućeg, neprikladnog ni neprihvatljivog. Gdje smo ono što smo bili prije rođenja i prije odvajanja. Jedno sa svime i jedno u Jednom.

(zapis u jednom dahu – nastao nakon naše nedjeljne jutarnje šetnje po Spomen parku Dotrščina, 25. travnja 2021. by I.)

Papirić na dnu ruksaka!

Nedavno sam bio na Facebooku objavio ovu kratku molitvu
Sutra idemo na planinu … sve će loše ostati iza nas, sve će lijepo biti ispred nas i mi ćemo to lijepo doseći s našom poniznošću u miru i ljubavi!
i privukla je veliku pažnju ljudi, upita je bilo mnogo.

Dosta davno, još za vrijeme godina kad sam bio planinarski vodič početnik, smislio sam bio ovu misao, zapisao ju na komadić papira i nosio sa sobom na planinarenje u ruksaku kao amajliju. Vrijeme je prolazilo, papirić je trpio oštećenja, bivao sve stariji sve dok jednom iz ruksaka nije nestao, sve dok ga narednog vikenda u ruksaku nisam mogao pronaći! Nije bilo vremena za pisanje novog papirića; odlučio sam svoju mudru misao, sad već provjerenu mnogo puta, nositi sa sobom u svom srcu.

Učinite nešto slično za sebe! Planinarenje nije uvijek lagano, bezbrižno, veselo, zna se dogoditi mnogo toga obeshrabrujućeg, ružnog, opasnog, neveselog. Imajte sa sobom svoju malu tajnu u obliku ovakvog papirića, privjeska, lutkice, bilo čega u što ćete se moći pouzdati, čemu ćete moći uteći i prebroditi krizu!

Još nešto, kad na putu posustanete, kad vam je teško, obeshrabrujuće … pomoći će vam kratka mantra, misao, stih … izgovarajte tu svoju molitvu konstantno (u mislima, mrmljajte ili vičite ako treba), usredotočite se na nju i budite sigurni da će vam pomoći. Najbolje je imati stalni moto no, mnogo će vam puta pomoći i u tom trenu smišljena rečenica, pozitivna ali i ona bijesna, npr. „neka krepa ovaj vodič!“ Izgovarajte ju u ritmu koraka, udarajte štapovima, pojačavajte ljutnju, ubrzavajte korak, tjerajte znoj iz sebe a sa njime i sve svoje negativnosti. Pomaže! Probajte!

Zdravko Bartolić

Foto: Davor Ambreković

Mnogo više od deset rečenica o Bjelolasici (za one koji su bili i za strpljive)

„10 rečenica o Bjelolasici!“ – glasila je naredba… pardon, molba… Kako, pobogu strpati cijelo to iskustvo, koje još uvijek traje, u 10 rečenica… Nikako… baš ono nikako… Pogotovo kad priča mora početi i prije samog početka uspona…

Neprestano, bez kraja i konca, prevrćem po sjećanjima, čeprkam po uspomenama, dozivam doživljene slike. Svaki put iznova, kad šuma uđe u mene i planina me osvoji, sve što se dotad činilo važnim, nestaje. Um se očisti bez truda i napora, a ujednačeni koraci i duboki udisaji postaju jedina mantra. Misli potpuno utihnu, brige iščeznu, svakodnevica se raspline. Iako vidim put pred sobom, definiran i jasan, samo je jedan korak važan, jedan trenutak. Ovaj sada i ovaj ovdje. Nestaje početak i nestaje kraj. Nema ni prošlost ni budućnost. Jednostavno jesam. Postojim. Tu i sada.

……

UPOZORENJE! Ovaj gore opisani osjećaj izaziva težak oblik ovisnosti. Bez njega više ne mogu zamisliti postojanje. Neprestano me opsjeda i okupira mi svakodnevicu. A naprosto podivlja kad stigne Najava.

Najava izleta i uputa vodiča (pa i uputa za čitanje uputa) čitaju se više puta. Svaka pripremna radnja obavlja se s posvemašnjom pažnjom. U konačnici, cilj je na put otići kao samostalna, samohodna, samodostatna jedinka koja nikome nije na teret, koja se ne šlepa i ne šverca i koja ne izaziva gnjev i brigu vodiča – generala! Ni snijeg, ni kiša, ni vjetar, pa čak ni armagedon, ne smiju biti iznenađenje tamo gore jer Planina ne prašta traljavost, aljkavost i neoprez. Planina traži apsolutno poštovanje, posvećenost i prisutnost. Koncentraciju i oprez također. Objektivnu procjenu i nadasve realnu samoprocjenu.

I tako… nakon što su Mudrost i Iskustvo procijenili razinu spremnosti i opremljenosti pojedinaca u odnosu na zahtjevnost staze, definirane su grupe i svaka je krenula u svoju avanturu. Zahvalna, krenula sam pravocrtno uzbrdo, kroz šumu i snijeg, s onom grupom kojoj je cilj bila Kula – najviša nadmorska visina za taj dan (1534m). Pažljivo odmjeravajući svaki korak, sigurnost i stabilnost su imperativ. Omjer zahtjevnosti terena i tempo kojim ga svladavamo, naprosto je savršen. Svaki je korak sam po sebi cilj i svaki korak ima moju nepodijeljenu pažnju. Odmjereno, polako, gotovo tromo, napredujemo uzbrdo i izbijamo na hrbat. Kao čisti kontrast u usporedbi s lijenim usponom u miru i tišini, gore nas dočekuje ludi i nepredvidivi, zavijajući vjetar. Čini se da udara sa svih strana, a iako je južina u pitanju, ipak je veljača i ne šali se. Prsti se koče, a lice trne od hladnoće, no unatoč tome, s nevjerojatnom spretnošću, uspijevamo u tren oka navući sve one brižno spakirane dodatne slojeve i zanoseći se čas lijevo pa malo desno, osvajamo Kulu. Pravo je zadovoljstvo vidjeti da nismo sami u toj avanturi. Baš naprotiv, brojni planinari odvažili su se na isti pothvat i na vrhu se stvara prava gužva… radost, šušur, smijeh…

Vjetar i hladnoća ne dozvoljavaju duži boravak pod oblacima. Kratko zadržavanje, par fotki, okret oko svoje osi i pozdrav svijetu s vrha Gorskog kotara. Prilično promrzli, veselimo se sljedećem cilju – obližnjem planinarskom skloništu Jakob Mihelčić. Zadržavanje u planinarskom skloništu je iskustvo koje predstavlja temu za sebe. Objektivno mali prostor koji naočigled prkosi zakonima fizike i raste prilagođavajući se broju duša koje traže zaklon. Uvijek, ali baš uvijek, ima mjesta za još jednog planinara, dvoje ili za cijelu grupu. U ovo ludo vrijeme gdje neprestano odzvanja mantra socijalnog distanciranja, ovo je mjesto nespojivo s tom novom stvarnošću. Tamo nikad nije pretijesno. To je prostor gdje su izvor topline ljudi sami, gdje odzvanja smijeh i gdje nema mojeg i tvojeg. Sve je naše. U planinarskom skloništu, unatoč broju ljudi po kvadratnom metru, ne živi strah, tjeskoba ga u velikom luku zaobilazi, a ni oprez nije dobrodošao. Distancu odbijamo s gnušanjem!

Predah… gric… ćin-ćin… i onda nazad…

Opet uz krajnji oprez, korak po korak… nizbrdo je uvijek nekako zahtjevnije negoli uzbrdo. Sila teža je neumoljiva, a koljena se bespoštedno troše. To je, ukratko, fizička dimenzija silaska. Ona druga, metafizička, nekako protuslovi sama sebi. Do sad sam već više puta iskusila da silazak s planine ne označava nužno i povratak. Silazak s planine je, zanemarujući njegovu fizičku dimenziju, lepršavo i lagano iskustvo koje jamačno proizlazi iz činjenice da se tijelo osjeća čišće i lakše jer je ostalo zarobljeno gore. Gdje je dobilo krila. Silazak s planine ne označava kraj tog putovanja. Ne završava kad se spustim do njenog podnožja. Ni kad uđem u kombi. Ne. Ne završava čak niti kad se vratim u Zagreb. Ne završava ni onda kad za sobom zatvorim vrata stana pa čak niti onda kad pojedem zadnji sendvič iz ruksaka jer je šteta da propadne taj, s ljubavlju i voljom, pripremljen zalogaj. Silazak ne završava ni onda kad me usišu rutina i svakodnevica. Ne završava ni u ponedjeljak, utorak, a bogami ni u srijedu, četvrtak ili petak. Svaku stazu kojom se uspnem i kojom siđem, ponavljam beskrajno mnogo puta, svjesno je dozivajući u sjećanja, u nesvjesnim astralnim putovanjima, stvarno i metaforički. Osjećaj ne gubi na intenzitetu. Vraćam se opet i opet na iste staze, prizori se redaju, poznati osjećaj me škaklja iznutra, a osmijeh ne silazi s lica.

Svaki je silazak samo obećanje za novi uspon.

……

I po(r)uka za kraj… planinarski štapovi su ključan, neizostavan dio opreme! Mudrost i Iskustvo su me tome poučili! A poučili su me i tome da uvijek postoji netko tko zna više, tko brine, tko te vodi i tko može i želi pomoći. Ako pitaš, dakako! I ako poslušaš! A onda ti je cijeli svijet pod nogama i sve je moguće… Hvala na Mudrosti i na Iskustvu! Za školicu otvaranja očiju!

Ivana Petrina Abreu

Foto: Natalija Vraneša

Bilo bi mnogo ljepše …

Bilo bi mnogo ljepše …

… kad ne bismo morali premetati po džepovima da skupimo novac za platiti izlet u planine! Planine od nas ne traže ništa, pružaju nam beskrajno mnogo. No, ljudi su, nažalost, već vrlo davno naučili kako živjeti bez ravnoteže prirode – smislili su novac i sve ringišpile života vrte oko njega, oko novca!

Polako se vraćamo u normalu, planinarski izleti kreću prema udaljenijim destinacijama do kojih vode auto-ceste koje traže svoju cestarinu, vozila traže svoju hranu, bez nje ne mogu, slično je s vozačima, davanjima, amortizacijama … a joj, prije nego dođemo do pod planinu sve ovo trebamo namiriti. Organizatori izleta sve zbroje i kažu vam cifru! Ljudi skupe novac, predbilježe se, vozila se napune i onda, doslovno pet minuta prije polaska, neki od nas vide oblačak na kraju neba i odluče od izleta odustati jer će – kiša!
Financijska se konstrukcija urušava, ubogi organizator ljudima treba reći da izlet poskupljuje za dvadesetpet kuna ili… od izleta ćemo odustati! Vrlo neugodno za sve. Osim za onog koji je odustao pet minuta prije polaska!

U najavnim plakatima za izlete počet će se pojavljivati jedna rečenica, molimo, molimo, molimo da ju ne preskačete: Otkaz sudjelovanja na izletu moguće je izvršiti do četvrtka navečer; kasnije otkazivanje donosi sa sobom i plaćanje troškova izleta.“

Dakle, ako odjavljuješ izlet (često bez objašnjenja ili zbog vrlo smiješnih razloga) neposredno prije polaska, svoju obvezu moraš platiti! Mislimo da je to pošteno! Svi to rade, turističke agencije, hoteli ali i sva planinarska društva.

Ako se na izlet ide u subotu, izlet se mora otkazati do četvrtka navečer. Ako se na izlet ide u nedjelju, izlet se mora otkazati do petka navečer. Onaj koji odustaje može naći adekvatnu zamjenu i tada ne mora platiti, platiti će zamjena. Ako Društvo ima ljude na čekanju slobodnog mjesta, ni tada se ne mora platiti cijena izleta, Društvo će to umjesto vas srediti.
Ako imate vrlo opravdan razlog za odustajanje od izleta, npr. iznenadna bolest ili smrtni slučaj u obitelji, Društvo će vaše odustajanje smatrati opravdanim i osloboditi vas plaćanja cijene izleta. Manjak novca podmirit će se iz blagajne Društva.
U najavnim plakatima za izlete postoji još jedna rečenica: „Donacija od deset kuna za rad našeg društva sa zahvalnošću će biti prihvaćena.“ Tih deset malih kuna upotrebljava se, između ostalog, i za ovakve situacije.

Zahvaljujemo vam na razumijevanju.

Zdravko Bartolić

U planine svjesno!

U planine svjesno! Pozivamo sve drage ljude koji vjeruju u tišinu, mir i ljubav da nam se pridruže i podrže našu želju za planinarstvom na novoj razini.“

Vi, koji pažljivo čitate naše objave izleta, vjerujem da ste na kraju tekstova uočili, zapamtili, prigrlili (i sad je već svaki put očekujete) ovu lijepu, radosnu, inspirativnu i obećavajuću izjavu.
Nastala je prije tri godine, na samom početku našeg djelovanja, u trenucima velikog entuzijazma, želje za novim, boljim, bližim novoj razini! O novoj se razini energije, transformaciji sve više govori i piše, sve je bliža svakom čovjeku. Na put se je krenulo i zaustavljanja nema! Radosni smo zbog toga!
Mi želimo svoj prilog procesu dati kroz organiziranje izleta u srce šuma, planina, divljina, do mjesta koja nas već beskrajno dugo čekaju da im se vratimo, ponovo osvijestimo i postanemo dio šume, planine, divljine; u empatiji od lista i malog crvića, do medvjeda i poskoka; u jedinstvu od kamenčića i kapi rose do surih stijena i bistrih, hučnih potoka; s mudrošću i znanjem CJELINE koje smo dio, koja je u nama i oko nas.
Zato u planine svjesno!

Zdravko Bartolić

Foto: Davor Ambreković