DJEČJA PLANINARSKA POČETNICA “PLANINA MI JE NAJDRAŽA ŠKOLA”, MATEJ PERKOV

DJEČJA PLANINARSKA POČETNICA “PLANINA MI JE NAJDRAŽA ŠKOLA”, MATEJ PERKOV

Knjiga „Planina mi je najdraža škola“ je dječja planinarska početnica, prva ovakvog tipa u Hrvatskoj. Na 160 bogato ilustriranih stranica klinci i njihovi roditelji uživat će u vrckavim tekstovima koji ih upoznaju sa poviješću planinarstva, osnovnim stvarima koje treba znati o planinarskoj opremi, te koliko nam je važna priroda koju moramo očuvati. Edukativno/zabavni karakter ove jedinstvene knjige očituje se i kroz osvrt ne samo na prirodu, već i kulturno/povijesnu baštinu Hrvatske o kojoj djeca uče (ili ne uče) u školama. Šarene stranice spominju i važnost očuvanja naših rijeka i jezera, žrtvu Domovinskog rata, te narodne legende u kojima caruju vile i vještice. Glavni cilj knjige je potaći djecu i mlade da zajedno s roditeljima krenu na izlete u planine, upoznajući našu domovinu i njeno blago putujući. Putovanje je efikasan nači učenja, a planinarenje izvrsna rekreacijska aktivnost prikladna za ljude svih dobi, jedan divan sport u kojem svatko može sudjelovati prema svojim željama i mogućnostima. Mali planinari koji jedva čekaju vikend da odu na neki izlet reći će vam da je planina njihova najdraža škola! Roditeljima i odgajateljima svakako je draže vidjeti klince kako trče po šumi, ili se pak oduševljavaju panoramama s vrhova i skupljanjem žigova, negoli da hipnotizirani bulje u male ekrane sjedeći na kauču. Planina nije samo teren za rekreaciju, već jedan svijet koji nam daje itekako mnogo, no samo ako to znamo prepoznati i vrednovati. Ona skriva svoje bogatstvo, no spremna je da ga podijeli s nama!

Uz knjigu je izdan i mali planinarski dnevnik povodom obilježavanja 11. prosinca, Međunarodnog dana planina. Dnevnik nosi naziv „Planinarske skitnje Ivice i Marice“, te sadrži tekstove prilagođene klincima 5-12 godina na temu očuvanja prirode, opreme koju moramo imati u ruksaku, priče o Ivici i Marici, te o gorskim vilama… S obzirom da klinci vole žigiće i to i je jedna važna motivacija za odlazak na izlet, potrebno je sakupiti žigove 12 bilo kojih vrhova i 12 bilo kojih planinarskih kuća, a za nagradu i uspomenu dobije se bedž na kojem su junaci ove priče, medvjedići Ivica i Marica. Ova knjiga i dnevnik oduševit će vas i vaše klince, te vas motivirati da vikendom otkrijete jedan novi svijet! Puna cijena knjige je 160 kn, no trenutna promotivna je 130 kn, a za razvedene roditelje 120. Mali dnevnik kupuje se zasebno, po cijeni od 25 kn. Knjiga se može naručiti preko Facebook profila njenog autora Mateja Perkova, ili na e-mail: matejperkov@hotmail.com, te mob 091/6055-006.

PLANINARSKI RUKSAK

PLANINARSKI RUKSAK

Planinarski ruksaci su misteriozni predmeti, kao ženske torbice, nikad ne znaš što u njima ima, što te može iznenaditi ugodno ali i neugodno – obično u njima, kad nastupi krizna situacija, nema onog što ti je prijeko potrebno!

Više od četrdeset godina, barem jednom tjedno, spremam ruksak za planinarsku avanturu pa, vjerujte, znam što u njemu treba biti – iz prve ruke! Opekao sam se često, vidao rane i učio težim putem. Budite mudriji od mene, poslušajte ove savjeta koje ću vam sada reći, poštedite se muka!

Prvo, morate nabaviti pravi planinarski ruksak! Svi ostali su, u planini, smiješne i beskorisne igračke! Planinarski ruksak mora biti napravljen od nepromočive tkanine te imati vrlo koristan dodatak, navlaku kojom se cijeli ruksak prekriva u slučaju kiše, kao dodatna zaštita od prokišnjavanja. Vrlo korisna napomena: ako nemate dodatnu zaštitnu navlaku, ponesite sa sobom jednu veliku pvc vreću za smeće; u nju možete pospremiti stvari koje su u ruksaku ne bi smjele smočiti, prvenstveno rezervna odjeća. Možete u vreću ugurati i cijeli ruksak, napraviti proreze za naramenice, odnosno ruke i – uživajte u kiši!

Ruksak mora imati dvije široke naramenice (dovoljno široke da se ne zarezuju neugodno u kožu ramena) koje moraju biti podesive po dužini; mora imati u donjem dijelu remen kojim se planinar opaše oko struka (da ruksak ne plahuta lijevo, desno te da pridržava cijelu konstrukciju malo povišenu s čime preusmjerava nošenje dijela težine ruksaka s ramena na područje oko struka tijela). Vrlo je korisno da su naramenice u visini prsa povezane s jednim užim remenom vodoravno; taj remen fiksira naramenice po sredini tijela i ne dozvoljava da ruksak pada s ramena u stranu.

Poklopac ruksaka je idealan ako ga je moguće s konstrukcijom remenčića malo odići od trupa ruksaka da bi se stvorio, po potrebi, dodatni prostor u unutrašnjosti. Trup ruksaka bi trebao biti podijeljen u dva dijela u omjeru 2/3 i 1/3, trebao bi imati mogućnost podjele sadržaja ruksaka u dvije odvojene cjeline (slaganje ruksaka je posebno umijeće i o njemu ćemo drugom prilikom!).

Vrlo je bitno da je leđni dio ruksaka oblikovan, nekim sistemom odvajanja površine ruksaka od tijela nosača (svaki proizvođač ima svoj sistem), tako da se stvori mogućnost strujanja zraka radi sprečavanja znojenja. Vrlo korisno kod ljetnih višesatnih nošenje, posebno za ljude sklone znojenju.

Mnogi ruksaci imaju našivene, s prednje i bočnih strana, razne džepiće za sitne potrepštine i boce s vodom. Korisno je to, bez sumnje, no nastojte da vaš ruksak ima malo, vrlo malo tih džepova! Kod težih uspona te uspona po feratama, vrlo lako dolazi do zapinjanja o grane, stijene, žice … s tim džepovima. Može to biti vrlo neugodno ako imate malo mogućnosti okretanja oko sebe, saginjanja, protezanja; takva zapinjanja često izazivaju vrlo neugodne nesreće. Prisjetite se da je bolje spriječiti nego liječiti.

Na posljednja dva izleta desile su se dvije neugodne situacije; jednom je planinarka nezgodno pala i ozlijedila glavu (ustanovili smo da 9 od 10 sudionika nije imalo ništa od medicinskih potrepština za hitnu pomoć!); na narednom smo izletu došli pred nabujalu rijeku koju je trebalo pregaziti (ustanovili smo opet poražavajuću činjenicu da nitko nije imao ništa od opreme za takvu kriznu situaciju!).

 

Tri stvari koje trebaju biti sastavni dio ruksaka:

Komplet za hitnu pomoć, vrlo je korisna kutijica zavoja, flastera, kompresa, trokut marama … za ukazivanje prve pomoći, prvenstveno previjanje i imobiliziranje rana i prijeloma! Iskusni planinar zna sam složiti ono što je bitno, no u svakoj prodavaonici sportske opreme naći ćete već složene potrepština u malim kutijama, nisu niti skupe niti teške. Kupite jednu! Mogla bi vam spasiti život!

Zamka, u kolokvijalnom govoru planinara, je 6 – 7 metara dugo vodičko uže, s jednim ili dva karabinera pride, ispleteno u malu, lako nosivu pletenicu koja se s jednim potezom razvuče u svoju cijelu dužinu! U trgovinama planinarske opreme će vam vrlo rado složiti zamku i isplesti ju za vas!

Jedna od mogućnosti upotrebe zamke je i forsiranje rijeke, što se nama desilo na Mirni. Bilo nas je 18 na izletu, da smo svi imali sa sobom zamku, vrlo brzo bismo bili složili gelender = rukohvat s jedne na drugu obalu rijeke, učvrstili ga i jednostavno i sigurno savladali neugodnu situaciju! Zamka je vrlo korisna kod prelazaka preko nesigurnih mjesta na putu, klizišta, provalija … kao dodatna sigurnost; također je nezamjenjiva kod slaganja nosila za povrijeđenog planinara, može služiti za imobilizaciju, može se pomoću nje složiti mala nadstrešnica za bivakiranje u prirodi.

Astro-folija – vrlo korisna sitnica u ruksaku, trebala bi biti nezaobilazni dio opreme svakog planinara. To je tanka folija premazana aluminijem koji odbija hladnoću i zadržava toplinu! Nezaobilazna je pomoć pri teškim nesrećama u ekstremnijim vremenskim uvjetima. Ali i korisna pri iznenadnim vremenskim nepogodama. Jedna strana folije je zlatne a druga srebrne boje. Ako želimo zadržati i privući toplinu zlatnu stranu okrenemo prema van, odnosno prema tijelu okrenite srebrnu stranu. Ako vam je vruće, učinite obrnuto. Astro-folija teška je 50-ak grama i velika kao jedna, dvije papirnate maramice! Astro-folija je skupa oko 20-ak kuna a život čuva! Skupo, zaista!!!

Sada ćemo stati; uzmite da je ovo prvi dio serijala o potrebnim, nezaobilaznim stvarima tijekom planinarenja! Pišemo se! Vidimo u planinama gdje ćemo vam sve rečeno vrlo zorno pokazati.

 

Zdravko Bartolić

Foto: Natalija Vraneša – forsiranje rijeke Mirne, primjer kada bi zamke vrlo mnogo pomogle

 

NAD VRHOM, NA VELEBITU

NAD VRHOM, NA VELEBITU

Rijetko kojem planinskom lancu ime tako dobro pristaje kao što je to slučaj s Velebitom. Veleban, masivan, silan i nepregledan. Strpljivo čeka i otkriva se dostojnima. Velebit je kolaž nebrojenih pojavnosti divlje prirode pitomih namjera gdje sveprožimajuća samozatajna tišina dodatno naglašava razmetljivost geomorfoloških oblika koji se vrtoglavo uspinju da bi se potom silovito obrušili oblikujući dinamični reljef koji oduzima dah. Boje, mirisi i diskretni zvukovi ovozemaljske prisutnosti dodatno se pobrinu da ga zauvijek zapečatite u sjećanja. Sama po sebi, ova planina, sa svim svojim vrhovima, kukovima, hrptovima, udolinama, ponikvama, jamama, proplancima i livadama izravni je ostatak praiskonskog raja, otkinuta od božanskog i dana nam da je poštujemo, čuvamo i iznova joj se diveći, vraćamo. Pri svakom susretu nudi nešto posebno i još nedoživljeno, opsjeda misli budeći slutnje neistraženih ljepota. Nemoguće ga je pokoriti i nemoguće se oduprijeti njegovom ponovnom zovu. Koliko god naporan, svaki povratak nudi novu, veću nagradu.

Tako je bilo i ovaj put!

Prije zore, sneni i tromi, sakriveni pod maskama i šćućureni na svojim sjedalima, zaputili smo se put najvelebnijeg među velebnima. Ostavljajući Zagreb da spava zaogrnut jezičcima magle, prepušteni rojevima misli na prošle i nadolazeće šetnje, borili smo se sa snom sve do neminovnog buđenja jutarnjom kavom na odmorištu, da bi konačno, po silasku s autoceste, vožnja serpentinama na usponu kroz Krasno prema ulasku u Nacionalni park, konačno probudila sva osjetila.

Prvi udah svježeg planinskog zraka liječi dušu i tijelo dok miris šume i avanture polako obuzima sva osjetila.

Put prema Malom Rajincu, najvišem vrhu Sjevernog Velebita, započinje kroz šumu čije nas smireno disanje polako obuzima. Mistične velebitske šume posebno su očaravajuće upravo u ovo doba. Razmetljivo jesensko ruho krošnji u kojima se isprepliću nebrojene nijanse zlatnog i bakrenog spektra ne dozvoljava da pažnja promatrača pobjegne dalje od sada i ovdje. Sretnici kojima se na putu pridruži ranojesensko sunce, postepeno se razodijevaju, posebno oni koji su s puno opreza, odjenuvši (pre)više slojeva, nepovjerljivo krenuli u planinu. Sunčeve zrake koje prodiru kroz šareni svod u ovo doba godine sjaje posebnim sjajem dok se igraju u gornjim katovima šume. I dok je svatko sa svojim mislima, u tihoj meditaciji, razmišljam o toj utješnoj poruci punoj ljubavi – svekolika ljepota i radost života utkana je u te odlazeće listove nudeći čudesni bljesak prije konačne žrtve. Nakon razigranog proljetnog buđenja, uzvišene zrelosti ljeta i apsolutnog vrhunca pršteće jesenske ljepote, krošnje listopadnih šuma svojim umirućim listovima spektakularno najavljuju odlazak na počinak s tihim obećanjem novog ciklusa, nove nade. S ovim mislima napredujem polako uskom stazom kroz divlji krajolik, svako malo zastajkujući i upijajući neponovljive prizore. Šuma se zaustavlja na stazi, a teren se pod stazom strmo obrušava u duboku ponikvu kojoj se jedva nazire dno. Meke i podatne travnate stijenke te duboke stožaste udubine umiruju osjetila i isključuju alarme koji samo što se nisu oglasili uslijed pritajenog, ali prisutnog straha i nepovjerenja. Sve je u redu, sigurni smo i staza je pred nama, dovoljno široka, pouzdana, ustrajno vijugajući prema cilju. Preko travnjaka, kroz šumu, polako… upijajući svaki detalj, svakom neobičnom obliku dajući pažnju i nastojeći upamtiti dojam koji ostavlja, sve smo mu bliži. Konačno dolazimo pred ozbiljniji uspon sa stijenjem koje izvirući iz meke zemlje postupno preuzima krajolik… uspon je strmiji, a dah i korak su kraći. Minute prolaze sporo, a uzdasi u tišini sve su glasniji. Ni odustajanje više nije dalek pojam, ali nešto nas ipak tjera dalje, planina nas pomalo gurka, motivira i pomaže, a mi prihvaćamo, ohrabrujući jedni druge. Gazeći ustrajno korak po korak, znamo da nas Nad Vrhom čeka opet neprocjenjivo iskustvo.

Osjećaj koji obuzme dušu kad se domogne planinskog vrhunca, tako poznat i blizak svakom planinaru, nije ništa drugo doli sama spona s Izvorom. Znajući odakle je stigla i kamo ide, duša zna prepoznati Savršenstvo i Svetost trenutka sjedinjenja s Cjelinom dok je tijelo puni dojmovima putem ovozemaljskih osjetila. Pogled u nepregledna prostranstva, potpuna odsutnost ograda i prepreka, širina i osjećaj nedoživljene slobode eruptiraju zajedno u eteričnom bljesku koji razotkriva sve tajne postojanja. Ovdje i sada sve je baš onako kako treba biti, potpuno i savršeno. Sjedinjeni u tom trenutku sa sobom i međusobno, s osmjehom na licu, u potpunosti mu se predajemo. Zahvalni, ponizno i u tišini, upijamo horizonte i bilježimo još jednu pobjedu sebe nad sobom.

Ljepota trenutka Nad Vrhom obuzimajuća je, sveprožimajuća i neponovljiva. Baš svaki put.

Rasterećeno tijelo, pri silasku s vrha, prebire i katalogizira dojmove. Ne opirući se ljepoti koja nas okružuje, nameće se misao kako samo jedan jedini rano jesenski dan na Velebitu nudi nevjerojatno mnogo oprečnih različitosti koje tako jednostavno postoje u skladnoj međusobnoj harmoniji. Divlji i surovi vrhunci kukova i nagli i strmi ponori u ponikve izazivaju strahopoštovanje, a pitome i blage travnate padine i guste i meke šume umiruju i tješe. Toplina jesenskog planinskog sunca prodire u dušu, grije je i nasmijava, a oblak s tek slutnjom vjetra, trnući osjetila, najavljuje surovost nadolazeće hladnoće i poziva na oprez. Ustrajna i prkosna crnogorica tvrdoglavo se nameće i preuzima dominaciju nad nepreglednim slojem bjelogorice koja se u vatrometu boja odjavljuje uoči bespoštedne zime. Upravo u ovim kontrastima leži sva draž Velebita koji nas na svakom koraku iznenađuje svojom jedinstvenošću, a na nama je samo da te kontraste spoznamo, u tišini pomirimo i prihvatimo tu nenadmašnu ljepotu različitosti.

A mi?

Uvijek isto….

Nemjerljivo mali i uvijek ponizni pred zadivljujućim prostranstvima netaknute prirode, otvorena srca i iskreni, pri dolasku molimo planinu da nas prihvati, da nas zaštiti i da nam se otkrije.

Napredujući po utabanim stazama nastojeći je što manje ometati mimo njih, molimo je da nas nauči, da nas osnaži, da nam pomogne, i konačno, da nas, bogatije za jedno neprocjenjivo iskustvo, u miru, isprati.

Dajemo joj potom obećanje da ćemo naučeno zapamtiti i živjeti, zahvaljujemo joj na gostoprimstvu i ispod glasa šapnemo da se uskoro vidimo opet.

Do sljedećeg puta!

 

Ivana Petrina Abreu

Foto: Zrinka Jerković

ŽUBORENJE NA ČAKAVŠTINI

ŽUBORENJE NA ČAKAVŠTINI

Za prvi jesenski izlet odabrali smo planinarski jednostavnu „Stazu sedam jezera rijeke Mirne“, kraj Buzeta. Prekrasan dan, nakon vrlo kišne noći, staza otvorena za naše korake … svi su tijekom dana upili mnogo pozitivne energije, radosti i ljubavi. Sanja Duvnjak, naša draga članica, pisac, svoje je doživljaje zapisala, pretočila u vrlo lijep putopis – pročitajte ga, uživajte!!!

 

Nedjeljno je, rano, jesensko, maglovito jutro. Zagrebački stanovi tamni su i tihi. Nitko ne ometa gradski nedjeljni san. Naš polazak je iza dvorane Lisinski. Vatroslav je u svoje doba bio ludo opčaran slobodom, ljubavlju, ljepotom, glazbom, domovinom. Ni planinari nisu ništa bolji. I oni su ludi za …

U još pospanim mislima prebiremo imamo li sve potrebne stvari u ruksaku. Uvijek nosimo sve, jer moramo biti spremni na sve. Nosimo i za druge. Za sanjare, umjetnike, za zaljubljene, za one koji tuguju, za neposlušne, za svaki slučaj. Pozdravljamo se mačevajući se planinarskim štapovima. To su naše produžene ruke koje sada služe za zagrljaj i prijateljsko tapšanje, za bravo što se nisi okrenuo u krevetu i nastavio spavati.

Krećemo. Istarski ipsilon i savršeno izgrađene ceste A 8 i A 9 , Tunel Učka vode nas prema Buzetu i dolini rijeke Mirne. U kombiju je tišina koja priča istu zajedničku priču i spaja jednake misli koje putuju u daljine, u visine. Brzo stižemo. Ipak idemo prema Grobniku i prema gradu u kojem su se rodili najbrži od najbržih i obilježili povijest auto sporta.

Na brežuljku još iz prapovijesnog, brončanog doba stoji gradić Buzet. To je grad tartufa i hrvatskog automobilizma. Ima on mnogo svojih priča iz davnih vremena o Ilirima, Rimljanima, Francima, Mlečanima, Habsburgovcima i Napoleonovoj Francuskoj. Gledamo prema brežuljku i zidinama drevnog grada ali nemiran žubor rijeke pozivnica je koju planinari znaju pročitati.. U noći je padala kiša, pa Mirna sada nemirno poskakuje preko stijenja i sivog kamenja. Ovdje ima karakter kanjonske rijeke. Krećemo za njom prateći krivudavi tok. Bijelo je sive boje. Gotovo srebrna. Priča priču o mjestu svoga rođenja, o Ćićariji iz čijeg vapnenačkog vijenca izvire.

Kada ne bi ništa znao o vapnencu i boksitu koji se u dolini rijeke vadio još prije 400 godina bio bi siguran da srebrni vodopadi su vilinske duge kose koje padaju u slapovima.

Prošli smo sedam njenih slapova. Svaki je bio poseban, jedinstven, neponovljiv. Svaki je bio tu za nas, nesebično i beskrajno se darujući. Hodali smo kanjonom. Hodali smo po sredini rijeke. Preskakivali smo njeno kamenje i stijene. Mirna je hodala, poskakivala, uz nas i družila se s nama. Izuli smo planinarske gojzerice i bosi prešli s jedne strane obale na drugu. Na trenutak smo postali novi, iskonski, negradski ljudi. Hvala joj. Hvala njenim mirisima, bojama, žuborima, svježini i svoj ljepoti koju nam je nesebično poklonila. Hvala joj što nas je kao prava domaćica otpratila skroz do naših kombija i nagovorila šumu da nam maše. I mi smo njoj mahali i zaželjeli joj sretan put prema moru. Postali smo prijatelji. Dogovorili smo ponovni susret.

Zagreb nas je dočekao u tišini. Grad nije dao omesti svoju nedjeljnu večer. Dočekao nas je stari Lisinski pjevušeći u svojoj dvorani Miruj, miruj srce moje. Vjerojatno je razumio da smo ponijeli u sebi najljepše trenutke koje nam je poklonila jedna posebna rijeka Lijepe naše.

 

Sanja Duvnjak

Foto: Natalija Vraneša

IZVAN ZONE KOMFORA

IZVAN ZONE KOMFORA

Život se odvija tamo negdje na rastezljivim granicama zone komfora. Dobro je poznavati svoja ograničenja, znati dokle i što možemo i kako savladati. No, ponekad, napravimo si tolika da ih nismo ni svjesni. Zatvorimo se u ograde vlastitih limita i rijetko provirimo van.

Cijeli život sam voljela tu analizu, što je to što te ograniči i kako…i gdje počinje i završava strah. I kako se izboriti s njime. Rekla bih da imam jednu vrlo uspješnu borbu koja je još u trajanju. I jednu ne baš uspješnu, vožnju…uvjetovano pomalo i okolnostima. Jačina tih strahova je bila neusporediva.

Naravno, planinarenje je to kroz koje učim. I da, prije koji tjedan sam se zapitala da li je moj strah od visine bio stvaran…jučer sam već osjetila da…jest. Još jedan od izlet s kojeg sam se vratila sa sjajem u očima i silnim ponosom. Samarske stijene – južna skupina. Iz društva se odvojila mala skupina od nas pet optimista i krenula kroz amfiteatar i razbijeni vrh kojeg ću dobro upamtiti.

Sva veranja prolazim tako da mi se čude ovi manje iskusni. Brza sam, ljevakinja i malo biram neobične okrete, odupiranja, ponekad i korake drugima. Ali ide mi to i volim to ali baš jako. Zato i budem toliko sretna na ovim malo više penjačkim stazama. Kako me vodič zna koncentrirao se na ove manje iskusne i u jednom trenutku smo jedan planinar i ja malo zaostali. Baš pred tim razbijenim vrhom gdje se u jednom trenu skoro potrbuške i nimalo elegantno prevališ preko jednog kamena koji je kao kocka i shvatiš koliko si visoko. Kako je vodič malo zamaknuo za ugao, tu se vratio strah. Od visine, onoga što je ispred nas i pitanje mogu li. Naravno…mogli smo. Nismo se zadržali dovoljno za uživanje u pogledu kao na drugim vidikovcima. Razbio je taj razbijeni vrh i iluziju da sam sve riješila…ali i onu da je to teško ili nemoguće. Svaki se puta podsjetim da se ništa ne dogodi, smirim se i divim okruženju i nastavim dalje. E da mi je isto to primjeniti i ovdje u betonskoj đungli. Možda i to naučim kroz ovo.

Bila sam do sad svjedok par situacija gdje je kriva procjena vlastitih mogućnosti bila potencijalni veliki problem…i toj osobi i onima koji su se našli u tom društvu. Sreća pa se nađe dobrih psihologa u svemu tome i sve ispadne dobro. Bilo mi je drago i vidjeti dobru procjenu našeg vodiča kad smo krenuli težom stazom i trebali spustiti se na mjestu koje nije bilo za nas. Povratak na lakši put koji je isto bio zahtjevan, ali siguran za sve.

I ponuda za feratu koja…nije za mene. Svjesna sam da tako nešto nisam hodala, fali mi tu još sigurnosti. Biti će tu nekih manjih pa malo po malo. Ne žurim, ne želim se zateći negdje gdje će me uloviti panika. Iako to sad već izgleda kao primamljiv izazov.

Nisam jedina, čini mi se, koja vjeruje da se prava, istinska iskustva vrijedna življenja vrlo često odvijaju baš tu negdje…na granicama i preko granice zone komfora. Ne na autopilotu svakodnevice, ne u rutini. Nego tamo negdje gdje nepoznanice i uzbuđenje, djetinje veselje i znatiželja zaplešu onaj ples koji otjera strah.
Pa…zaplešimo…

 

Tekst i foto: Natalija Adain Mišić

SPOMEN PARK ŠUMA DOTRŠČINA

SPOMEN PARK ŠUMA DOTRŠČINA

Uz redovite maksimirske izlete, nastojat ćemo bar jednom mjesečno (od ovog ljeta pa dok ćemo trajati) prošetati dotrščinskim stazama, jer zaslužuju …  jer zaslužujemo mi!

 

Naš marketing je bio ustvrdio u najavi izleta: „Radosni smo što ćemo se prošetati ovim najvećim zagrebačkim parkom koji je još uvijek malo poznat i zbog toga vrlo poželjan za druženje s prirodom u miru, tišini i ljubavi“. I drago nam je što nije spomenuta prošlost; prošlost je prošlost! Naši koraci po lijepim i skrovitim dotrščinskim stazama su lagani, smjerni, radosni, obećavajući … u ovom lijepom, ljetnom zalasku dana! Naši su koraci sadašnjost, kao što je sadašnjost i pjesma:

 

Dotrščina

Aleksandar Hut Kono, 2012.

 

Imala sam tri želje:

unatoč svemu ipak svirati violinu,

vratiti se u Peštu prije ili kasnije

i voditi samo smislene razgovore.

Nije se ostvarila ni jedna.

No zato se dogodilo više nego što sam mogla zamisliti.

Na primjer –

završila sam u zajedničkoj grobnici.

 

Došli su po nas iz ovog ili onog razloga.

Uglavnom,

po stoti put je ispalo

da se ne isplati biti Židov.

Biti Srbin.

Jednostavno biti.

Došli su po nas usred bijelog dana

i tako prekršili književne konvencije.

 

Dok su nas požurivali u koloni

moja šestomjesečna kćer je zaplakala.

Mladić s puškom zapovijedio je da je ušutkam.

Znala sam da je to nemoguće

i spustila sam bebu u snijeg.

Poslije,

kad je ondje pronađe neka žena,

odnese je kući

i odgoji pod drugim imenom,

mislit će se da sam je ostavila da je spasim.

Međutim, ispustila sam dijete

da me ne upucaju na licu mjesta

i tako kupila dodatnih deset minuta života –

odgodila sam susret sa smrću koji me prestravio.

Ali što se tu uopće ima odgađati

pa smrt ionako traje cijelu vječnost.

 

Svi mi pogubljeni

pretvorili smo se u šest kristala

i sad lebdimo poništeni.

Čekamo da prođe vječnost

i jedni s drugima nikad ne razgovaramo.

Ali zato promatramo one koji šeću šumom.

Najdraži su mi ljubavni parovi –

sva stratišta svijeta treba poništiti vaginalnom sluzi i spermom.

Volim i jelene

zato što ih mrtva mogu promatrati izbliza:

ponekad ih pomazim po glavi.

Ono što ne volim,

to su obljetnice

i vijenci.

Pogotovo vijenci –

žive uopće ne zabrinjava što je cvijeće

mnogo duže uvenulo nego svježe.

Osim toga mrzim kad drže govore pobožno tihim glasom.

Svi se oni,

sa živima to je jasno,

okupljaju radi sebe

i zanimljivo je promatrati ih koliko su napeti dok se slikaju.

I kako ih rastuži kad ne dođe predsjednik skupštine općine,

bivši saborski zastupnik,

dogradonačelnik,

bilo tko tko nije nitko.

Poslije dok odlaze

slušam ih kako se ponovo zatvaraju u kalupe svoje sudbine,

a njihovim razgovorima

ne volim biti pozadina.

Smatram to,

bez daljnjeg,

kršenjem ljudskih prava

pravo na koje

polažu i mrtvi.

 

Vidi: http://www.dotrscina.hr

Virtualni muzej Dotrščina

 

Tekst i foto: Zdravko Bartolić