PAPIRIĆ NA DNU RUKSAKA!

Nedavno sam bio na Facebooku objavio ovu kratku molitvu
Sutra idemo na planinu … sve će loše ostati iza nas, sve će lijepo biti ispred nas i mi ćemo to lijepo doseći s našom poniznošću u miru i ljubavi!
i privukla je veliku pažnju ljudi, upita je bilo mnogo.

Dosta davno, još za vrijeme godina kad sam bio planinarski vodič početnik, smislio sam bio ovu misao, zapisao ju na komadić papira i nosio sa sobom na planinarenje u ruksaku kao amajliju. Vrijeme je prolazilo, papirić je trpio oštećenja, bivao sve stariji sve dok jednom iz ruksaka nije nestao, sve dok ga narednog vikenda u ruksaku nisam mogao pronaći! Nije bilo vremena za pisanje novog papirića; odlučio sam svoju mudru misao, sad već provjerenu mnogo puta, nositi sa sobom u svom srcu.

Učinite nešto slično za sebe! Planinarenje nije uvijek lagano, bezbrižno, veselo, zna se dogoditi mnogo toga obeshrabrujućeg, ružnog, opasnog, neveselog. Imajte sa sobom svoju malu tajnu u obliku ovakvog papirića, privjeska, lutkice, bilo čega u što ćete se moći pouzdati, čemu ćete se moći uteći i prebroditi krizu!

Još nešto, kad na putu posustanete, kad vam je teško, obeshrabrujuće .. pomoći će vam kratka mantra, misao, stih … izgovarajte tu svoju molitvu konstantno (u mislima, mrmljajte ili vičite ako treba), usredotočite se na nju i budite sigurni da će vam pomoći. Najbolje je imati stalni moto no, mnogo će vam puta pomoći i u tom trenu smišljena rečenica, pozitivna ali i ona bijesna, npr. „neka krepa ovaj vodič!“ Izgovarajte ju u ritmu koraka, udarajte štapovima, pojačavajte ljutnju, ubrzavajte korak, tjerajte znoj iz sebe a sa njime i sve svoje negativnosti. Pomaže! Probajte!

Zdravko Bartolić

Foto: Davor Ambreković

MNOGO VIŠE OD DESET REČENICA O BJELOLASICI (za one koji su bili i za strpljive)

„10 rečenica o Bjelolasici!“ – glasila je naredba… pardon, molba… Kako, pobogu strpati cijelo to iskustvo, koje još uvijek traje, u 10 rečenica… Nikako… baš ono nikako… Pogotovo kad priča mora početi i prije samog početka uspona…

Neprestano, bez kraja i konca, prevrćem po sjećanjima, čeprkam po uspomenama, dozivam doživljene slike. Svaki put iznova, kad šuma uđe u mene i planina me osvoji, sve što se dotad činilo važnim, nestaje. Um se očisti bez truda i napora, a ujednačeni koraci i duboki udisaji postaju jedina mantra. Misli potpuno utihnu, brige iščeznu, svakodnevica se raspline. Iako vidim put pred sobom, definiran i jasan, samo je jedan korak važan, jedan trenutak. Ovaj sada i ovaj ovdje. Nestaje početak i nestaje kraj. Nema ni prošlost ni budućnost. Jednostavno jesam. Postojim. Tu i sada.

……

UPOZORENJE! Ovaj gore opisani osjećaj izaziva težak oblik ovisnosti. Bez njega više ne mogu zamisliti postojanje. Neprestano me opsjeda i okupira mi svakodnevicu. A naprosto podivlja kad stigne Najava.

Najava izleta i uputa vodiča (pa i uputa za čitanje uputa) čitaju se više puta. Svaka pripremna radnja obavlja se s posvemašnjom pažnjom. U konačnici, cilj je na put otići kao samostalna, samohodna, samodostatna jedinka koja nikome nije na teret, koja se ne šlepa i ne šverca i koja ne izaziva gnjev i brigu vodiča – generala! Ni snijeg, ni kiša, ni vjetar, pa čak ni armagedon, ne smiju biti iznenađenje tamo gore jer Planina ne prašta traljavost, aljkavost i neoprez. Planina traži apsolutno poštovanje, posvećenost i prisutnost. Koncentraciju i oprez također. Objektivnu procjenu i nadasve realnu samoprocjenu.

I tako… nakon što su Mudrost i Iskustvo procijenili razinu spremnosti i opremljenosti pojedinaca u odnosu na zahtjevnost staze, definirane su grupe i svaka je krenula u svoju avanturu. Zahvalna, krenula sam pravocrtno uzbrdo, kroz šumu i snijeg, s onom grupom kojoj je cilj bila Kula – najviša nadmorska visina za taj dan (1534m). Pažljivo odmjeravajući svaki korak, sigurnost i stabilnost su imperativ. Omjer zahtjevnosti terena i tempo kojim ga svladavamo, naprosto je savršen. Svaki je korak sam po sebi cilj i svaki korak ima moju nepodijeljenu pažnju. Odmjereno, polako, gotovo tromo, napredujemo uzbrdo i izbijamo na hrbat. Kao čisti kontrast u usporedbi s lijenim usponom u miru i tišini, gore nas dočekuje ludi i nepredvidivi, zavijajući vjetar. Čini se da udara sa svih strana, a iako je južina u pitanju, ipak je veljača i ne šali se. Prsti se koče, a lice trne od hladnoće, no unatoč tome, s nevjerojatnom spretnošću, uspijevamo u tren oka navući sve one brižno spakirane dodatne slojeve i zanoseći se čas lijevo pa malo desno, osvajamo Kulu. Pravo je zadovoljstvo vidjeti da nismo sami u toj avanturi. Baš naprotiv, brojni planinari odvažili su se na isti pothvat i na vrhu se stvara prava gužva… radost, šušur, smijeh…

Vjetar i hladnoća ne dozvoljavaju duži boravak pod oblacima. Kratko zadržavanje, par fotki, okret oko svoje osi i pozdrav svijetu s vrha Gorskog kotara. Prilično promrzli, veselimo se sljedećem cilju – obližnjem planinarskom skloništu Jakob Mihelčić. Zadržavanje u planinarskom skloništu je iskustvo koje predstavlja temu za sebe. Objektivno mali prostor koji naočigled prkosi zakonima fizike i raste prilagođavajući se broju duša koje traže zaklon. Uvijek, ali baš uvijek, ima mjesta za još jednog planinara, dvoje ili za cijelu grupu. U ovo ludo vrijeme gdje neprestano odzvanja mantra socijalnog distanciranja, ovo je mjesto nespojivo s tom novom stvarnošću. Tamo nikad nije pretijesno. To je prostor gdje su izvor topline ljudi sami, gdje odzvanja smijeh i gdje nema mojeg i tvojeg. Sve je naše. U planinarskom skloništu, unatoč broju ljudi po kvadratnom metru, ne živi strah, tjeskoba ga u velikom luku zaobilazi, a ni oprez nije dobrodošao. Distancu odbijamo s gnušanjem!

Predah… gric… ćin-ćin… i onda nazad…

Opet uz krajnji oprez, korak po korak… nizbrdo je uvijek nekako zahtjevnije negoli uzbrdo. Sila teža je neumoljiva, a koljena se bespoštedno troše. To je, ukratko, fizička dimenzija silaska. Ona druga, metafizička, nekako protuslovi sama sebi. Do sad sam već više puta iskusila da silazak s planine ne označava nužno i povratak. Silazak s planine je, zanemarujući njegovu fizičku dimenziju, lepršavo i lagano iskustvo koje jamačno proizlazi iz činjenice da se tijelo osjeća čišće i lakše jer je ostalo zarobljeno gore. Gdje je dobilo krila. Silazak s planine ne označava kraj tog putovanja. Ne završava kad se spustim do njenog podnožja. Ni kad uđem u kombi. Ne. Ne završava čak niti kad se vratim u Zagreb. Ne završava ni onda kad za sobom zatvorim vrata stana pa čak niti onda kad pojedem zadnji sendvič iz ruksaka jer je šteta da propadne taj, s ljubavlju i voljom, pripremljen zalogaj. Silazak ne završava ni onda kad me usišu rutina i svakodnevica. Ne završava ni u ponedjeljak, utorak, a bogami ni u srijedu, četvrtak ili petak. Svaku stazu kojom se uspnem i kojom siđem, ponavljam beskrajno mnogo puta, svjesno je dozivajući u sjećanja, u nesvjesnim astralnim putovanjima, stvarno i metaforički. Osjećaj ne gubi na intenzitetu. Vraćam se opet i opet na iste staze, prizori se redaju, poznati osjećaj me škaklja iznutra, a osmijeh ne silazi s lica.

Svaki je silazak samo obećanje za novi uspon.

……

I po(r)uka za kraj… planinarski štapovi su ključan, neizostavan dio opreme! Mudrost i Iskustvo su me tome poučili! A poučili su me i tome da uvijek postoji netko tko zna više, tko brine, tko te vodi i tko može i želi pomoći. Ako pitaš, dakako! I ako poslušaš! A onda ti je cijeli svijet pod nogama i sve je moguće… Hvala na Mudrosti i na Iskustvu! Za školicu otvaranja očiju!

Ivana Petrina Abreu

Foto: Natalija Vraneša

BILO BI MNOGO LJEPŠE…

Bilo bi mnogo ljepše …

… kad ne bismo morali premetati po džepovima da skupimo novac za platiti izlet u planine! Planine od nas ne traže ništa, pružaju nam beskrajno mnogo. No, ljudi su, nažalost, već vrlo davno naučili kako živjeti bez ravnoteže prirode – smislili su novac i sve ringišpile života vrte oko njega, oko novca!

Polako se vraćamo u normalu, planinarski izleti kreću prema udaljenijim destinacijama do kojih vode auto-ceste koje traže svoju cestarinu, vozila traže svoju hranu, bez nje ne mogu, slično je s vozačima, davanjima, amortizacijama… a joj, prije nego dođemo do pod planinu sve ovo trebamo namiriti. Organizatori izleta sve zbroje i kažu vam cifru! Ljudi skupe novac, predbilježe se, vozila se napune i onda, doslovno pet minuta prije polaska, neki od nas vide oblačak na kraju neba i odluče od izleta odustati jer će – kiša!
Financijska se konstrukcija urušava, ubogi organizator ljudima treba reći da izlet poskupljuje za dvadesetpet kuna ili …od izleta ćemo odustati! Vrlo neugodno za sve. Osim za onog koji je odustao pet minuta prije polaska!

U najavnim plakatima za izlete počet će se pojavljivati jedna rečenica, molimo, molimo, molimo da ju ne preskačete: Otkaz sudjelovanja na izletu moguće je izvršiti do četvrtka navečer; kasnije otkazivanje donosi sa sobom i plaćanje troškova izleta.“

Dakle, ako odjavljuješ izlet (često bez objašnjenja ili zbog vrlo smiješnih razloga) neposredno prije polaska, svoju obvezu moraš platiti! Mislimo da je to pošteno! Svi to rade, turističke agencije, hoteli ali i sva planinarska društva.

Ako se na izlet ide u subotu, izlet se mora otkazati do četvrtka navečer. Ako se na izlet ide u nedjelju, izlet se mora otkazati do petka navečer. Onaj koji odustaje može naći adekvatnu zamjenu i tada ne mora platiti, platiti će zamjena. Ako Društvo ima ljude na čekanju slobodnog mjesta, ni tada se ne mora platiti cijena izleta, Društvo će to umjesto vas srediti.
Ako imate vrlo opravdan razlog za odustajanje od izleta, npr. iznenadna bolest ili smrtni slučaj u obitelji, Društvo će vaše odustajanje smatrati opravdanim i osloboditi vas plaćanja cijene izleta. Manjak novca podmirit će se iz blagajne Društva.
U najavnim plakatima za izlete postoji još jedna rečenica: „Donacija od deset kuna za rad našeg društva sa zahvalnošću će biti prihvaćena.“ Tih deset malih kuna upotrebljava se, između ostalog, i za ovakve situacije.

Zahvaljujemo vam na razumijevanju.

Zdravko Bartolić

U PLANINE SVJESNO!

U planine svjesno! Pozivamo sve drage ljude koji vjeruju u tišinu, mir i ljubav da nam se pridruže i podrže našu želju za planinarstvom na novoj razini.“

Vi, koji pažljivo čitate naše objave izleta, vjerujem da ste na kraju tekstova uočili, zapamtili, prigrlili (i sad je već svaki put očekujete) ovu lijepu, radosnu, inspirativnu i obećavajuću izjavu.
Nastala je prije tri godine, na samom početku našeg djelovanja, u trenucima velikog entuzijazma, želje za novim, boljim, bližim novoj razini! O novoj se razini energije, transformaciji sve više govori i piše, sve je bliža svakom čovjeku. Na put se je krenulo i zaustavljanja nema! Radosni smo zbog toga!
Mi želimo svoj prilog procesu dati kroz organiziranje izleta u srce šuma, planina, divljina, do mjesta koja nas već beskrajno dugo čekaju da im se vratimo, ponovo osvijestimo i postanemo dio šume, planine, divljine; u empatiji od lista i malog crvića, do medvjeda i poskoka; u jedinstvu od kamenčića i kapi rose do surih stijena i bistrih, hučnih potoka; s mudrošću i znanjem CJELINE koje smo dio, koja je u nama i oko nas.
Zato u planine svjesno!

Zdravko Bartolić

Foto: Davor Ambreković

NAJAVNI PLAKAT PLANINARSKOG IZLETA

Planinari su užurbani narod … jedva dočekaju objavu koja kaže kamo se ide narednog vikenda na izlet, pogledaju vrijeme i dan polaska i kolika je cijena i to je to – ne čitaju više ništa. A netko se je trudio i trudio da sve organizira, uprizori, napiše i objasni. Sve uvijek piše isto, reći će. U pravu su djelomično; uvijek je isto jedno upozorenje koje se nalazi na kraju teksta, ispisano je sitnijim slovima i glasi otprilike ovako:

Na izlet idete na vlastitu odgovornost. Prijavom na izlet pristajete na moguće preinake plana puta zavisno od stanja na terenu a prema odluci vodiča. Ne pridržavanje naredbi vodiča znači da PD NAD VRHOM ne prihvaća nikakvu odgovornost za eventualne nesreće i neugodne trenutke tijekom izleta proizašle iz neposluha sudionika.

Eto, nadamo se da ste sada pročitali od riječi do riječi ovaj tekst. Dajte se malo, molimo vas, i zamislite nad njime.

Na izlet idete na vlastitu odgovornost – nemojte uvijek, baš uvijek misliti da se na planinu možete popeti, da je to brdašce, krtičnjak za vas, kojeg ćete pregaziti u jednom koraku i u japankama! Nemojte se dovesti u situaciju da vam vodič kaže da ne možete ići na izlet (vodič to smije učiniti! čak, dužan je to učiniti!) jer niste kondicijski ili iskustveno ili psihički spremni za vrh na koji će se penjati! Ili vam oprema ne zadovoljava težinu uspona ili vremensku situaciju! Najbolje sami sebe poznajete, ne budite bahati! Skulirajte se i recite: potrudit ću se, sve ću učiniti da narednog puta budem spreman!

Vodič izleta je od trenutka kad se formira kolona za hodanje – general! Zapovjednik vojske kojeg se bespogovorno mora slušati! Vodič je stazu ishodao prije vas, zna o njoj uglavnom sve, zna o vama uglavnom sve; zna tko od vas može ispenjati stijene na lijevom putu, zna tko će sto puta tresnuti na dupe hodajući po blatu na desnom putu … Vodič će odrediti kuda će se ići; vodič će odrediti kada će se stati i popiti gutljaj vode a ne će se jesti sendvič jer je izuzetno zgodno mjesto za duži odmor udaljeno samo pet minuta hoda!

A kad se (ne prizivamo!) dogodi nesreća na putu – vodič zna tko će i kako unesrećenom pomoći u prvom trenutku; vodič zna da li će se zvati gorska služba spašavanja ili neće; vodič zna da li će se izlet prekinuti zbog težine nesreće ili će se skratiti ili će dalje ići samo polovica dok će drugi dio grupe ostati pomagati unesrećenom … I sve to, gospodo draga, će se (bez savjeta) u potpunosti poslušati, sve to će biti zakon! Jer je zakon koji će nesreću svesti na najmanju moguću mjeru.

Budite vodiču na usluzi, na pomoći, učinite da odlazak u planinu bude užitak a ne beskonačna gomila problema! Ako vam se vodič ne sviđa – nemojte ići na izlet kojeg on organizira. I točka!

Zdravko Bartolić

PLANINARSKA PRAVILA koja nitko nije propisao ali ih se svi istinski planinari pridržavaju

Planina se ne osvaja; planini se zahvaljuje što ti je dozvolila da ju pohodiš!
Prije polaska u planinu dobro promisli: da li sam ja sposoban za izazove na putu? Ako se pojavi i mala sumnja – odustani jer za tu planinu još nisi spreman. Planina će tvoje sumnje i strahove prepoznati i neće te pustiti pod svoje okrilje!
Planine su postojane; biti će na istom mjestu, čekat će nas i sljedeće godine!

U planinama nema titula, nema profesora, doktora, predsjednika … svi su planinari i svatko svakome mora reći TI – nema vi, to je svetogrđe!
Planinare s kojima se u planini susrećeš moraš pozdraviti (onaj koji se penje prvi pozdravlja onog koji silazi i time mu odaje priznanje za uspješan uspon na vrh), nakratko s njima popričati i saopćiti smjerove kretanja (u slučaju nesreće da spasioci lakše odrede smjer potrage), treba ukazati i na probleme na terenu kojim si prošao i time putnicima u suprotnom smjeru olakšati hodanje.

U planinarstvu nema natjecanja, ne broje se prva mjesta, nema rekorda ….
zato: brzinu hoda grupe treba prilagoditi najslabijem hodaču; jači planinar ima čast pomoći slabijem; ne smiješ se odvajati od grupe hodača bez odobrenja vodiča; nedopustivo je ostaviti unesrećenog člana samog u planini; u slučaju nesreće na putu, po zapovijedi vodiča, planinarenje se prekida i svi pomažu u saniranju nesreće; nije preporučljivo u planinu ići sam, pogotovo ne u opasna područja.

Dozvoli prirodi da živi u svom tisućljetnom miru.
Ne budi preglasan u planini; ne ubiri niti uništavaj bilje, osobito ono zaštićeno; ne uznemiravaj životinje; psa voditi na uzici; ako baš moraš pušiti, opuške gasiti temeljito; budi oprezan s paljenjem vatre: ne smije se ložiti ispod drveća, oganj treba ograditi kamenjem, prilikom odlaska vatru se mora pažljivo ugasiti, najbolje s vodom.

U planini ostavi samo svoje tragove!
Vlastito smeće iz planine ponesi sa sobom do prvog odlagališta; planinarski put kojim prolaziš, u okviru mogućnosti, čisti od smeća, kamenja, napadalog granja; pri odlasku s vrha pažljivo pospremi žigove i upisne knjige jer njihovo postojanje može nekome spasiti život: čuvaj vodu u planinskim izvorima, bunarima i sl., uzmi samo onoliko koliko ti je potrebno za piće i pripremu hrane.

U planinarskom objektu poštuj kućni red:
budi skroman, ne zauzimati suviše mjesta, ne budi preglasan, ne ulaziti u spavaonice u gojzericama; zabranjeno je pušenje; pse se ne smije uvoditi u dom; pri dodjeli kreveta za spavanje prednost imaju djeca i žene. Otiđi na počinak u 22.00 sata s mišlju da se oni koji sutra još prije izlaska sunca kreću na uspone imaju pravo odmoriti.
Planinarsko sklonište (prostor bez domara) prilikom odlaska očisti, opskrbi gorivom te ostavi nešto hrane za slijedeće namjernike koji će možda biti u nevolji.

(Ovaj je tekst napisao Zdravko Bartolić za veliku izložbu o planinarstvu i HPD LIPA SESVETE održanu u Muzeju Prigorja u Sesvetama tijekom 2017. godine.
Tekst je nastao u svega nekih pola sata, u trenutku kad su rokovi bili pritisnuli autore izložbe. Autor smatra da je tekst nedovršen! Donosimo ga stoga ovdje da ga dopunite i preradite svojim sugestijama i prijedlozima!)

Foto: Davor Ambreković