Nakon dugo vremena, ovo je bio naš prvi posjet Srednjem Velebitu. Budući da se je išlo samo na jedan dan, izabrane rute ispale su vrlo neuobičajene ali i logične – htjelo se iz dana izvući ono najbolje!
Uspeli smo se na Velinac najkraćim putem od zaseoka Budaci. Dan je bio sunčan ali vrlo vjetrovit s udarima bure do 70 km/h! Planina i bura pustili su nas na vršni greben ali ne i da se uspnemo na sam vrh. Svi smo s postignutim bili zadovoljni. Tako jak vjetar, koji nam nije dao da se krećemo, već nas tjerao da se grčevito držimo za stijenje, gotovo je svima prisutnima bili prvo ovakvo iskustvo. Pogledi prema moru i otocima veličanstveni su!
Na Bačić kuk uspon smo započeli u Bačić dulibi. Ovo je vrlo strm uspon i rijetki ga koriste za uspon. Zaista nije lagano, posebno pred sam kraj, kad se mora svladati vrlo strmi sipar. Bura je i na vrhu Bačić kuka pokazivala svoju snagu; vrhu se je moglo prići ali ne i na njemu boraviti. Kratak pogled prema veličanstvenim Dabarskim kukovima i brzo u zavjetrinu i zaštitu magične vrtače.
U Gospiću smo upriličili kasni ručak u pizzeriji Tomislav. U Zagrebu smo bili u 22.00 sati.
Opet mnogo lijepih dojmova, sreće zbog novih iskustava sa siparom i stijenjem. Veliki jutarnji strah od bure pokazao se neopravdanim; bura je pokazala što zna ali, isto tako, uvjerila nas je da onaj koji joj u posjet dođe s ljubavlju i poštovanjem, bude isto tako dočekan i otpraćen!!
Bilo nas je trinaest. Svi smo se složili da ljepotu predjela oko Baških Oštarija dođemo ponovo istraživati još ovog ljeta.

Iz Logarske doline, od slapa Rinka preko Doma Okrešelj, uspon do doma na Kamniškom sedlu. Dan je bio vrlo vruć, sparan, težak za hodanje; od doma do vrha uspele su se dvije članice. Povratak do vozila istim putem. Na izlet nas je išlo šestero.

U nastavku pročitajte tekst kojeg je o ovom izletu napisala Katica Forko:

Bilo je ovo za mene jedno sasvim novo iskustvo. Iskusna ekipa planinara i penjača ovo pojede za doručak, ali ja nisam iskusna, a uz to sam još i ultra oprezna osoba u smislu zašto raditi nešto i ići negdje gdje mi se može dogoditi nešto. Osim toga nikad me nisu privlačile stijene. Volim šumu, planinske proplanke, potoke i potočiće, cvijeće i leptire. E sad, da ne dužim previše ovdje s ovim iskustvom i doživljajem, jer sve ovo što sam navela u prethodnoj rečenici je lijepo i krasno, ali ispenjati se na neki vrh po stijenama, makar i najlakši, je jedna skroz druga dimenzija. To je sfera uzbuđenja, osjećaj trenutka, pažnje, usmjerenosti i fokusiranosti na sebe i sada. Ono što ostaje iza toga je da želiš opet, nestrpljenje do drugog puta, nemir i uzbuđenje iščekivanja. I sad se pitam jesu li mi trebali novi nemiri kao da ih i ovako nema dovoljno. Jesu! I to baš ovakvi.  Nadam se da ovo piskaranje nije previše patetično. Imajte razumijevanja za moje emotivno stanje nakon zaista posebnog doživljava u mom životu. 

Termin izleta odabran je krivo, u tjednu kad su državni blagdani, kraj je školske godine i prvi masovni odlazak na more… na izlet je išlo samo troje ljudi.
Podkilavac, klasično je mjesto polaska pa tako i naše, hodalo se putem “uz šćape”, do vrha pa spust do doma Hahlić i putem “uz čeku” do Podkilavca. Osam satu smo bili na putu. Težak uspon zbog vrlo velike vrućine. Obruč je prekrasna planina koja zaslužuje da ju posjetimo ponovo!

Osim uspona u brda organiziramo povremeno i turističke izlete, kao što je ovaj na Kornate. Dovezli smo se do Zadra, brod nas je odveo do kornatskog arhipelaga, vidjeli smo sve zanimljivo, malo proplaninarili, više se zabavljali, kupali, jeli brodske delicije… vrlo smo ugodan dan proveli! Bar jednom u dva mjeseca možete očekivati ovakve izlete!

Novi uspjeh naše male ali vrlo agilne alpinističke sekcije! Hanzova pot na Malu Mojstrovku već je skoro sto godina stara ferata; jedna je od najtežih u slovenskim Alpama! Četiri naša člana bez problema su ju ispenjali u predviđenom trosatnom vremenu. Spust je bio po normalnom (nimalo laganom) planinarskom putu. Vodič i vozač na putu Robert Tonković; uz njega penjali su Maja Mujnović, Davor Ambreković i Dalibor Šemper.

Danas je održana zadnja šetnjica maksimirskim parkom pred ljetnu stanku. Samo smo tri puta zbog kiše odgodili susret, sve ostalo smo održali – svake srijede smo bili u Maksimiru! Maksimir je zaista prekrasno mjesto za planinarenje! Malo je ovo šala ali i nije! Mnogi se ljudi s planinarenjem, samim hodanjem, kao sportskom aktivnošću, susreću po prvi put na ovim našim okupljanjima u svojim poznijim godinama! Mnogima se ta aktivnost svidi i ostanu s nama, dolaze iz srijede u srijedu, krenu na naše druge izlete i – doguraju do uspona na respektabilne planine!

Zašto radimo stanku u održavanju druženja? Četverogodišnje iskustvo je za nama… mnogi naši članovi ljeta provode na moru, mnogi ne dolaze na druženja zbog gradske vrućine (koju ni maksimirski hlad ne može ublažiti). Često se desi da, uz vodiča, na početku hodanja bude jedan ili nijedan čovjek! Rujan će brzo doći! Krenut ćemo dalje! Pripremamo neke preinake, da privučemo nove ljude na naša hodanja, no o otme kad za to dođe vrijeme! Ugodne vam morske trenutke želimo!