BJELOLASICA, dvije mogućnosti, 21. veljače

Planina nas je dočekala pokrivena snijegom; mnogima je od sudionika to bilo prvo planinarenje u zimskim uvjetima. Bilo je mnogo nedoumica, ustrašenosti, pitanja da li ja to mogu, što ako, ako, ako …

Vodičima je ta nervoza na početku staze vrlo dobro poznata i znak je, u stvari, dobrog raspoloženja i adrenalina. Nakon prve trećine puta podijelili smo se u dvije grupe.

Prva je grupa, koja je išla ravno uzbrdo prema vrhu, pred sobom, pred svojim tijelima, imala zadatak propitivanja izdržljivosti, kondicije, snage pred skliskom stijenom, otpora pred jakim i hladnim vjetrom, spretnosti, snalažljivosti … Osjet snage prirode, veličanstven je, gotovo neopisiv. Trenutak kad se zakorači na vrh magija je bez premca!

Druga je grupa krenula položenijim putem izloženim suncu a u zavjetrini pred hladnoćom zračnih struja. Ljudi su se mogli opustiti, staza je bila zametena snijegom i ledom ali bez značajnijih strmina, već dobro ugažena, mogućnosti poskliznuća bile su male … Ova se je grupa mogla predati miru, tišini, staloženosti šume, cijele monumentalne planine; mogli su osjetiti ono što ljudima sve više i više u ovim vremenima nedostaje, mogli su osjetiti iskonsku povezanost sa Cjelinom prirode, postojanja.

Nikada grupe na izletima ne obilježavamo s jača i slabija, s bolja i lošija, sa spremna i nespremna, s mladi i stari …

Svaki je sudionik izleta bio od planine dočekan s ljubavlju, svakome je bilo pruženo da uživa u onome što je za njega podnošljivo, razborito, što je za njega najbolje, najsvrsishodnije te sigurno pred mogućim ozljedama. Dobro raspoloženje, razdraganost sudionika izleta, za vrijeme spusta, kada smo svi cijelu stazu ishodali zajedno, bili su znak da je izlet uspio, da smo se svi napunili pozitivnom energijom, snagom, mirom, radošću, jednom riječju – srećom! (ZB)

Foto: Gordana Sobol

MAKSIMIR U KIŠI, 17. veljače

Loše vrijeme nastavlja se, gdje mu je kraj ne zna se. Kiša koja je bila predviđena za deset sati počela je padati oko jedanaest, vrlo jako i uporno. Bilo nas se okupilo deset. Samo je vodič imamo kišobran, svi su ostali, kao pravi planinari, izvadili kišne kabanice i zaogrnuli se njima! Na vidikovcu smo popili kavu, čaj i vrlo ukusne, domaće orehnjaču i makovnjaču! Baš lijepo, NAD VRHOM. Nema šanse da izlet odgodimo!

Zdravko Bartolić

Foto: Sanja Pilić

GORSKO ZRCALO – HUNJKA, 13. veljače

Izlet je počeo na stazi ispod Gorskog zrcala; uživalo se u tom tajnovitom čudu prirode (veći dio grupe je po prvi put bio na ovoj lokaciji) pa krenulo dalje na uspon, vrlo strmi uspon, do ravnog završetka puta do Hunjke. Ovaj se put ubraja u pet-šest najtežih na Medvednici, i u ljetnim uvjetima! Dom je bio zatvoren pa se je odmah, nakon kratke okrjepe krenulo na povratak istim putem.
Veliki problem na ovom izletu bile su ekstremno niske temperature, ujutro, prilikom polaska bilo je -15 stupnjeva, do kraja izleta spustilo se na -8! Tlo je bilo djelomično smrznuto, djelomično blatno. Sunce je povremeno provirivalo između oblaka. Ekipa je bila kompaktna (devetero ljudi) pa je sve ishodano bez problema.
Izlet je bio zamišljen u dva dijela; druga grupa trebala se popeti do Hunjke autobusom ZET-a pa prošetali do Gorščice i natrag. Zbog vrlo niske temperature, osjet koje je pojačavao i srednje jak vjetar na hrptu, izlet ove grupe (većinom novi ljudi s malo planinarskog iskustva i osrednjom opremom) bio je otkazan.

Zdravko Bartolić

Foto: Davor Ambreković

KAO MAČKA OKO VRUĆE KAŠE… MAKSIMIR, 10. veljače

Dani i dani prepuni magle, oblaka, bez sunca, samo sivilo … slično je osvanula i naša srijeda s dodatkom „moguća kiša“.
Sretni smo što smo došli do trenutka kad nam druženje srijedom, hodanje maksimirskim stazama, postaje odrednica, čvrsta točka oko koje sve drugo u našem danu može samo obigravati (sjetimo se već izlizane i zaboravljane fraze) kao mačka oko vruće kaše! Ono, „ajmo na kavu sutra ujutro!? Si ti luda, sutra sam u Maksimiru!“
Da, sumorno jutro, baš za preokrenuti se u krevetu i nastaviti spavati. U posljednje vrijeme nas se okuplja između petnaest i dvadeset; danas nas se, uz sve navedene nedaće, okupilo trinaest! I bili smo sretni, puni entuzijazma! Nebo se nije gledalo niti komentiralo! Išlo se je sitnim kamenčićima posipanim makadamima, zaobilazilo blato. Nakon osamdesetak minuta hodanja, približili smo se „brezinoj kolibi“ na Četvrtom jezeru i tad su počele sramežljive kapi kiše raditi kolobare po mirnoj jezerskoj vodi. Sklonili smo se pod kolibin krov; tek se je tada kiša osudila, onako srdito, ispustiti svoje negodovanje! A mi smo u miru popili kavu, pojeli kolačiće i peciva iz kućnih radionica naših divnih cura! Dogovarali smo subotnje druženje na Medvednici … i odjednom, gle, sunce … nestalo je kiše, nestalo je oblaka! Maksimir nas je sa zagrljajem sunca otpratio do izlaza iz svoje čarolije.

Zdravko  Bartolić

Foto: Tonko Vulić

ZA DUŠU I TIJELO, 6. veljače

Loše vrijeme u gorskom dijelu države, korona i dalje pritišće … trebalo je za odredište izleta izabrati nešto oko Zagreba, nešto lagano, nešto ne previše blatno, kratki kondicijski trening na kojem bi se naši mnogi novi članovi upoznali međusobno. Izbor je pao na obilaznicu oko Marije Bistrice zvanu „Za dušu i tijelo – Mirko Fulir“. Lijepa petosatna šetnjica koja čini puni krug oko središta u kojem se smjestila crkva Majke Božje Bistričke, top hodočasničko mjesto, legendarno mjesto posjeta Pape Pavla II.

Bilo nas je petnaest plus tri psa! Vrijeme oblačno s naznakama da nas sunce prati i podržava. Staza je malo šumska, više po asfaltu okolnih naselja; nije teško ali se je ipak prikupilo trinaestak kilometara u nogama! Zbog velikog blata nismo mogli odraditi dionicu od pete do osme kontrolne točke.
Obišli smo turistički središte Marije Bistrice, posjetili na kratko crkvu, uspeli se, kroz mjesno groblje, do parka drvenih skulptura … vratili se do prodavaonica suvenira, medenjaka i gverca! Pa doma! Lijepo provedena subota! Nitko nije rekao da nije bilo planinarski; bilo je NAD VRHOM!

Zdravko Bartolić

MAKSIMIR, od trećeg do petog izleta

Naša druženja srijedom idu svojim kontinuitetom; nađemo se pred ulazom u park, ispozdravljamo se, predstavimo ljude koji su nam se pridružili po prvi put pa krenemo u šetnju – hodanje koje traje oko devedeset minuta, oko jedanaest tisuća koraka (vrlo je popularno, u posljednje vrijeme, brojanje koraka putem mobitela). Budući da još uvijek ne rade ugostiteljski objekti zbog korone, negdje usput, gdje nam se učini zgodnim, zastanemo i popijemo kavu koju smo donijeli u termosicama.
Šetnjice sad posjećuje oko dvadeset ljudi, do nedavno nas nije bilo više od desetak! Da li je to zbog nas, organizatora, naše uspješnosti ili zbog depresije zatvorenosti u kuću po koroni pa se traži neki izlaz u društvo, odgovor na ovo pitanje ne znamo. Sretni smo! To je jedini odgovor koji nas zanima! Nad vrhom smo!

Dolazak novih ljudi shvaćamo i kao njihovu zainteresiranost za naša druga događanja, prvenstveno izlete tijekom vikenda. Evo, u subotu je četvero ljudi po prvi put išlo s nama na izlet izvan Maksimira; bili smo u Mariji Bistrici. Svidjelo im se, organizatori su zadovoljni njihovom kondicijom (ishodalo se je dvaput više koraka nego po Maksimiru, bilo je uspona, bilo je silazaka, blatnih staza …

Razgovarali smo prošle srijede, tijekom maksimirskog izleta, o mogućnosti da jednom mjesečno ne odemo na šetnju Maksimirom nego da potražimo sličnu destinaciju u Zagrebu i bližoj okolici i s njome se odemo upoznati. Ideja je načelno prihvaćena. Kada se vrijeme stabilizira, krenut ćemo u tu akciju!

Zdravko Bartolić