Planinarenje po Maksimiru!

Naše je planinarsko društvo poznato po laganim šetnjicama koje održavamo svake srijede u maksimirskom parku. Okupljamo se u 10:00 sati kod jednog od ulaza u park, hodamo oko 90 minuta te uz kavicu, u našem omiljenom kafiću NK Ravnice, družimo se do oko 12:30 sati.
Okupi nas se od desetak pa sve do dvadesetak, uglavnom su to ljudi starije životne dobi, oni koji imaju slobodna jutra za uživanje u prirodi. Dobrodošli su svi ljudi, kako se kaže, dobre volje! Izlet nije rezerviran samo za članove društva. Dobrodošli su i mali socijalizirani psići!
Najave okupljanja objavljujemo na našoj Facebook stranici; isto tako i izvještaje. Obavijesti o našim aktivnostima, također, možete dobiti i putem naše mailing liste; pošaljite nam poruku i s radošću ćemo vas uključiti u našu zabavnu, ugodnu i veselu družinu!
Pogledajte i malu galeriju fotografija; sa svakog izleta od 24. veljače pa do 28. travnja stavili smo jednu fotografiju. Sve su to skupne fotografije sudionika druženja; uočite da smo veseli i razdragani! Zašto!? Pa, zato što za vrijeme snimanja umjesto sir gromoglasno vičemo SEKS!!!

Zdravko Bartolić

Ljubičasta šuma

Ako želite vidjeti sve tonove ljubičaste boje onda je Samogorsko gorje platno koje će vam pružiti najljepši užitak i najljepše slike. Kada uđete u šumu dočeka vas: erika – vrijes – crnjuša u svome punom cvatu. Tu vas obraduju, iznenade i zadive njezini cvjetovi koji se raskošno kao tepih pružaju cijelom šumom u ljubičastoj boji. Erika voli hlad i jutarnju rosu, ali i jutarnje prve zrake sunca. Baš takva, okupana u malim svjetlucavim kapljicama, između ostataka snijega dočekala nas je u svojoj potpunoj ljepoti.

Po smrznutom tlu, pogurani sjevernim zimskim vjetrom koji se nije dao otjerati od prvog dana proljeća penjali smo se prema Lipovcu.

Ljubičasta boja povezuje se s korizmom, ali i s plemstvom, pa smo tako pronašli zidine starog grada, na malome brijegu, u tišini duboke šume. Prihvatio nas je mali plemićki grad Lipovac i pružio nam prvi odmor. Ovaj burg kojeg je sagradio knez Ivan Okićki, stoji ovdje od 13. st. i zna ispričati mnogo priča o Beli IV, Frankopanima, Matiji Korvinu i mnogim drugima koji su dolazili u njegove zidine.

Dalje, strmijom stazom penjali smo se prema Oštrcu, najvišem vrhu u središtu Samoborskog gorja. S vrha se pružaju široki vidici na ostatak prelijepog Samoborskog gorja, na Plešivicu i Rude, a u daljini Zagreb i Medvednicu.

Silazak i kraj planinarskog izleta zaslađen je samoborskim kremšnitama. Glavni trg je bio zauzet ljudima željnih podnevnog sunca, pa smo sebi pronašli mjesto u predvorju lijepog hotela i kavane Livadić. Pokriveni crvenim dekicama pili smo kavu, prepričavali utiske i uživali u najposebnijim kremšnitama. Najljepše od svega bio je naš smijeh i druženje. U svemu tome bili su i ostali naši članovi koji nisu mogli ići na izlet, ali kao i da su bili jer smo ih stalno spominjali.

I kada su me neki pitali gdje sam bila za vikend, odgovorila sam: „Tamo gdje ni Tatari, ni Turci u prošlosti nisu mogli doći. Tamo gdje burgovi pričaju srednjevjekovne priče, tamo gdje su najljepši i najdalji vidici, tamo gdje je sve fino i tamo gdje je Ferdo Livadić skladao najslavniju hrvatsku budnicu: Još Hrvatska ni propala!

Hvala našoj vodičici Nataliji – Eriki Vraneša koja nas je povela u ovu ljubičastu priču.

Sanja Duvnjak

… i dobri i lijepi i dragi naš kaj!

Sve je jutros bilo tu za one koji su bili spremni za proljetnu bajku u Hrvatskom zagorju.
Svaka prava bajka mora imati i šumu i stazice, vinograde i crkvicu i drage ljude i u daljini dvorac, kuriju. A na ulazu u bajku dočekao nas je div Krapinek.
Bila je to šetnja kroz jutarnju ljepotu. Bio je to nježan zagrljaj pitomih brežuljaka koji su se rosni tek probudili. Bila je to Krapinčica, malo nabujala od otopljenih snjegova. Tu se priče pričaju u umanjenicama i kao da se tepajući i s ljubavlju izgovaraju nazivi: Strahinjčica, Ivanščica, Veternica… U suncem okupanom perivoju Crkve svetog Vida stajao je naziv: „Hrvatska je naša majka, ne smije se loše govoriti o majci“.
Vraćajući se prema Zagrebu, osjećali smo tiho zadovoljstvo. Onakvo kao kad ti mama pripremi nedjeljni ručak i zagrli te na dolasku i na odlasku. Nedjelju smo proveli nježno, proljetno, brežuljkasto, osunčano… baš nedjeljno!
Hvala piscima zagorske lijepe bajke, dragima Sandri, Andreji, Neneku, dobrim ljudima i našem dragom Krapineku, koji sve iz daljine vidi.

Sanja Duvnjak

7. ožujka održan je izlet „Šetnja po zagorskim bregima“; učestvovalo je sedamnaest planinara. Bili su to uglavnom ljudi koji srijedom posjećuju naše maksimirske šetnjice. Nije ovo bio planinarski izlet, zaista se šetalo po brežuljcima oko Svetog Križa Začretja no, mnogi od tih ljudi po prvi su put krenuli u ovakav izlet, po prvi su put obukli gojzerice, stavili ruksak na leđa i – hodali pet sati i propješačili petnaest kilometara, malo se oznojili, umorili koljena, sunce ih je opalilo, čisti zrak uspavao … Oduševljenju nije bilo kraja!
Ovakve ćemo izlete održavati, od sada, jednom mjesečno! (ZB)

Bjelolasica, dvije mogućnosti, 21. veljače

Planina nas je dočekala pokrivena snijegom; mnogima je od sudionika to bilo prvo planinarenje u zimskim uvjetima. Bilo je mnogo nedoumica, ustrašenosti, pitanja da li ja to mogu, što ako, ako, ako …

Vodičima je ta nervoza na početku staze vrlo dobro poznata i znak je, u stvari, dobrog raspoloženja i adrenalina. Nakon prve trećine puta podijelili smo se u dvije grupe.

Prva je grupa, koja je išla ravno uzbrdo prema vrhu, pred sobom, pred svojim tijelima, imala zadatak propitivanja izdržljivosti, kondicije, snage pred skliskom stijenom, otpora pred jakim i hladnim vjetrom, spretnosti, snalažljivosti … Osjet snage prirode, veličanstven je, gotovo neopisiv. Trenutak kad se zakorači na vrh magija je bez premca!

Druga je grupa krenula položenijim putem izloženim suncu a u zavjetrini pred hladnoćom zračnih struja. Ljudi su se mogli opustiti, staza je bila zametena snijegom i ledom ali bez značajnijih strmina, već dobro ugažena, mogućnosti poskliznuća bile su male … Ova se je grupa mogla predati miru, tišini, staloženosti šume, cijele monumentalne planine; mogli su osjetiti ono što ljudima sve više i više u ovim vremenima nedostaje, mogli su osjetiti iskonsku povezanost sa Cjelinom prirode, postojanja.

Nikada grupe na izletima ne obilježavamo s jača i slabija, s bolja i lošija, sa spremna i nespremna, s mladi i stari …

Svaki je sudionik izleta bio od planine dočekan s ljubavlju, svakome je bilo pruženo da uživa u onome što je za njega podnošljivo, razborito, što je za njega najbolje, najsvrsishodnije te sigurno pred mogućim ozljedama. Dobro raspoloženje, razdraganost sudionika izleta, za vrijeme spusta, kada smo svi cijelu stazu ishodali zajedno, bili su znak da je izlet uspio, da smo se svi napunili pozitivnom energijom, snagom, mirom, radošću, jednom riječju – srećom!

Zdravko Bartolić

Foto: Gordana Sobol

Maksimir u kiši, 17. veljače

Loše vrijeme nastavlja se, gdje mu je kraj ne zna se. Kiša koja je bila predviđena za deset sati počela je padati oko jedanaest, vrlo jako i uporno. Bilo nas se okupilo deset. Samo je vodič imamo kišobran, svi su ostali, kao pravi planinari, izvadili kišne kabanice i zaogrnuli se njima! Na vidikovcu smo popili kavu, čaj i vrlo ukusne, domaće orehnjaču i makovnjaču! Baš lijepo, NAD VRHOM. Nema šanse da izlet odgodimo!

Zdravko Bartolić

Foto: Sanja Pilić

Gorsko zrcalo – Hunjka, 13. veljače

Izlet je počeo na stazi ispod Gorskog zrcala; uživalo se u tom tajnovitom čudu prirode (veći dio grupe je po prvi put bio na ovoj lokaciji) pa krenulo dalje na uspon, vrlo strmi uspon, do ravnog završetka puta do Hunjke. Ovaj se put ubraja u pet-šest najtežih na Medvednici, i u ljetnim uvjetima! Dom je bio zatvoren pa se je odmah, nakon kratke okrjepe krenulo na povratak istim putem.
Veliki problem na ovom izletu bile su ekstremno niske temperature, ujutro, prilikom polaska bilo je -15 stupnjeva, do kraja izleta spustilo se na -8! Tlo je bilo djelomično smrznuto, djelomično blatno. Sunce je povremeno provirivalo između oblaka. Ekipa je bila kompaktna (devetero ljudi) pa je sve ishodano bez problema.
Izlet je bio zamišljen u dva dijela; druga grupa trebala se popeti do Hunjke autobusom ZET-a pa prošetali do Gorščice i natrag. Zbog vrlo niske temperature, osjet koje je pojačavao i srednje jak vjetar na hrptu, izlet ove grupe (većinom novi ljudi s malo planinarskog iskustva i osrednjom opremom) bio je otkazan.

Zdravko Bartolić

Foto: Davor Ambreković