ZA DUŠU I TIJELO, 6. veljače

Loše vrijeme u gorskom dijelu države, korona i dalje pritišće … trebalo je za odredište izleta izabrati nešto oko Zagreba, nešto lagano, nešto ne previše blatno, kratki kondicijski trening na kojem bi se naši mnogi novi članovi upoznali međusobno. Izbor je pao na obilaznicu oko Marije Bistrice zvanu „Za dušu i tijelo – Mirko Fulir“. Lijepa petosatna šetnjica koja čini puni krug oko središta u kojem se smjestila crkva Majke Božje Bistričke, top hodočasničko mjesto, legendarno mjesto posjeta Pape Pavla II.

Bilo nas je petnaest plus tri psa! Vrijeme oblačno s naznakama da nas sunce prati i podržava. Staza je malo šumska, više po asfaltu okolnih naselja; nije teško ali se je ipak prikupilo trinaestak kilometara u nogama! Zbog velikog blata nismo mogli odraditi dionicu od pete do osme kontrolne točke.
Obišli smo turistički središte Marije Bistrice, posjetili na kratko crkvu, uspeli se, kroz mjesno groblje, do parka drvenih skulptura … vratili se do prodavaonica suvenira, medenjaka i gverca! Pa doma! Lijepo provedena subota! Nitko nije rekao da nije bilo planinarski; bilo je NAD VRHOM!

Zdravko Bartolić

MAKSIMIR, od trećeg do petog izleta

Naša druženja srijedom idu svojim kontinuitetom; nađemo se pred ulazom u park, ispozdravljamo se, predstavimo ljude koji su nam se pridružili po prvi put pa krenemo u šetnju – hodanje koje traje oko devedeset minuta, oko jedanaest tisuća koraka (vrlo je popularno, u posljednje vrijeme, brojanje koraka putem mobitela). Budući da još uvijek ne rade ugostiteljski objekti zbog korone, negdje usput, gdje nam se učini zgodnim, zastanemo i popijemo kavu koju smo donijeli u termosicama.
Šetnjice sad posjećuje oko dvadeset ljudi, do nedavno nas nije bilo više od desetak! Da li je to zbog nas, organizatora, naše uspješnosti ili zbog depresije zatvorenosti u kuću po koroni pa se traži neki izlaz u društvo, odgovor na ovo pitanje ne znamo. Sretni smo! To je jedini odgovor koji nas zanima! Nad vrhom smo!

Dolazak novih ljudi shvaćamo i kao njihovu zainteresiranost za naša druga događanja, prvenstveno izlete tijekom vikenda. Evo, u subotu je četvero ljudi po prvi put išlo s nama na izlet izvan Maksimira; bili smo u Mariji Bistrici. Svidjelo im se, organizatori su zadovoljni njihovom kondicijom (ishodalo se je dvaput više koraka nego po Maksimiru, bilo je uspona, bilo je silazaka, blatnih staza …

Razgovarali smo prošle srijede, tijekom maksimirskog izleta, o mogućnosti da jednom mjesečno ne odemo na šetnju Maksimirom nego da potražimo sličnu destinaciju u Zagrebu i bližoj okolici i s njome se odemo upoznati. Ideja je načelno prihvaćena. Kada se vrijeme stabilizira, krenut ćemo u tu akciju!

Zdravko Bartolić

U ZAGRLJAJU GORŠČICE I GORSKOG ZRCALA

Iza nas je još jedan hladni zimski vikend na Medvednici. Kako su zagrebačke ulice obavijene maglom i sivilom svakodnevnih ružnih vijesti, tako smo za vikend s veseljem pobjegli u zagrljaj najdražeg nam brda.
Mjesto sastanka bilo je parkiralište u Dubravi, a zatim smo se svi zajedno uz osmijeh uputili prema Bidrovcu gdje započinje planinarska staza 25, prema Gorščici.
Okupilo nas se desetak sa Sandrom na čelu. Predsjednik je uzeo bolovanje. Ne smiješ ga ni pitati što mu je jer odmah galami da nije korona. Planinari ne smiju biti bolesni, a kamoli ne od korone.
Sandra nježno vodi svoju desetinu. Samo njeno ime to dokazuje. Uz Sandre se vežu pojmovi dosjetljivosti i nadarenosti. Osobe koje nose to ime snažne su, angažirane i radosne. Pa tako i naša Sandra, svaki čas nas pita za odmor, za gablec, za malo čaja… Dozvoljava da uživamo u prvim cvrkutima ptica stanarica, a onda opet malo požuruje da naš dolazak na vrh ipak opravda neko planinarsko vrijeme.
Na stazi susrećemo Natalije. Smiju nam se, mašu, a mi se šalimo da nas je predsjednik potajno dao pratiti. U brzom dahu ispričale su nam novosti i nastavile u ritmu dalje, a mi lakšim tempom za njima. Zastali smo na vidikovcu, pogleda uperenih u daljinu, svako sa svojim mislima.
Na vrhu pogled na snježnu livadu i djecu koja se grudaju i red pred kućicom za kuhano vino i palačinke. Nakon kraćeg ručka ubrzavamo korak nizbrdo kako bi se zagrijali. Cijelim putem prati nas šum i žuborenje nabujalog potoka. Glasno smo i zapjevali staru ljubavnu pjesmu “Potočić maleni, dolinom žubori…”
Naš izlet Sandra završava s Gorskim zrcalom. Bilo je to prekrasno iznenađenje na kraju dana.
Napunjenih baterija, zadovoljni i osvježeni šumskom energijom vratili smo se u grad.
Vidimo se uskoro!

Sanja Duvnjak

KLEK, 17. siječnja

Naš prvi „veliki“ ovogodišnji izlet odveo nas je na mističnu planinu Klek! Tko ne zna: prvi organizirani uspon, nakon kojeg je pokrenuta inicijativa za osnivanje Hrvatskog planinarsko saveza održan je daleke 1874. godine – na Kleku!

Pročitajte kako je na svom Facebook profilu ovaj izlet najavio naš predsjednik:

Sutra idemo na Klek … sve će loše ostati iza nas, sve će lijepo biti ispred nas i mi ćemo to lijepo doseći s našom poniznošću u miru i ljubavi!“

… ja zaista ne znam što ju u tom Kleku, što nas to povezuje, zašto se priče vežu jedna na drugu i tako godinama! Što se tu skriva, u toj domovini mističnih nadnaravnih biće za mene vrlo, vrlo prihvatljivih.
I ove godine, narednog vikenda, idemo na Klek!
Uvijek me s nečim iznenadi. Prošle godine poigravao se sa mnom mrseći staze … nestajale su pred mojim očima, pojavljivale se dvadesetak metara dalje gdje nikada, dobro to znam, nisu bile. Vrijeme je nestajalo, u kratkom sam koraku bio daleko naprijed, daleko iza, sa strane, tražeći ono za što ću znati da je to što tražim kad se ugledamo. Na vrhu smo susreli ljude koji su svoju zahvalnost zaštitniku planine izrazili meni nepoznatom molitvom i tajanstvenim izazovnim kretnjama … volio bih ih sresti. Znam da ću ove godine susretati ono na što je došao red da se susretne. Znam.“

Predsjednik je bio malo oštriji u svom trećem članku na Facebooku:

Ah, Klek, evo, opet o Kleku!
Vratimo se u prošlogodišnji siječanj. Primijetite, molim: nalazim se u domu, na ugodno toplom, znoj se suši, kavica, prava vatrica pucketa u peći. Primijetite da ste me prepoznali, sijeda neuredna bradica, isti takvi mustači, baburasta nosina, nemreš pogriješiti – el presidente! Nešto lamentira, svi ga čuju. Idila.
Ove godine, ovog siječnja idem opet na Klek. ALI, ne ću se moći grijati u domu – zatvoren je državnom naredbom! Planinarski dom, prihvatilište za promrzle ljude, ostale bez toplog pića, možda ozlijeđene, možda životno ugrožene … Država kaže da je to odvratna birtijetina, narodnjačka bljuvačnica, hotel Šeraton (kako vam volja) gdje se okupljaju protudržavni elementi koji smišljaju korona državni udar!
O, da! Ja sam korona udbaš! Ali, hvala bogu, na fotkama me se ne će moći identificirati jer ću biti blijeda amorfna masa modelirana od državnih kipara, savršena statua s maskom. Ne će se niti čuti što promrzao cvokoćem.
Drage moje vile, vještice, rugobe strašne, doći ću vam u posjete, prijatelji se u nevolji poznaju. Usprkos maskama. Kirurškim.

Eto, mi naše izlete ovako najavljujemo! Morate priznati da smo originalni!

Inače, na izlet nas je išlo dvanaest u tri auta. Na uspon smo krenuli iz Bjelskog. Na stazi je bilo snijega i dosta leda; bez dereza nije bilo moguće sigurno doći ni do doma!
Do vrha se je popelo devet najspremnijih. Bilo je odlično, zahtjevno, osobito za one koji su prvi put stavili dereze na noge i išli u pohode na ovu izazovnu planinu!
Dom nije bio otvoren; pojeli smo svoje sendviče i popili čaj/kavu te vrlo brzo krenuli u spust istim putem kojim smo se popeli. U autima smo bili već u četrnaest sati a u Zagrebu malo iza šesnaest. U Ogulinu se nismo zadržavali jer je sve bilo zatvoreno, i kulturni i ugostiteljski objekti.

Zdravko Bartolić

Foto: „Na vrhu Kleka“ Gordana Sobol (ah, dobro, Gogin fotić u rukama planinarskog prijatelja)

 

 

MAKSIMIR, 13. siječnja

Naš drugi godišnji izlet u Maksimir opet je privukao mnogo hodača, bilo nas je sedamnaest; svaki tjedan se pojavi nekoliko novih ljudi!

Mnogima je dosta korona zatvorenih vrata, željni su prirode, druženja, malo sunca ..
Mi, kao planinarsko društvo, Maksimirske šetnjice doživljavamo kao regrutiranje ljudi u prave planinarske izlete u brda i velike planine. Mnogo je ljudi tako počelo; mnogi su nakon nekoliko Maksimira završili na, recimo, Zavižanu! Nemojte pomisliti da je to nemoguće za vas; itekako je moguće – dođite, probajte! Uživat ćete!

Foto: Sanja Pilić

MAKSIMIR, 6. siječnja

Evo, što piše na facebooku o našem prvom izletiću u novog godini:

Naše prvo okupljanje u novoj godini prošlo je totalno NAD VRHOM! Naša mala maksimirska šetnjica pretvorila se u Corona party (tri Corona – piva po osobi maksimalno! Vjerujte!). Hvala svima koji su došli, hvala svima koji su donijeli slastice i kavu/čaj i (ovo niste pročitali) savršenu brlju! Corona je bila donacija uprave Parka Maksimir. Ipak smo mi njihovi stalni i vjerni promotori!

Malo istine, malo pretjerivanja i mnogo želja za budućnost. Kraj godine i godišnju skupštinu društva (uz veselicu) nismo mogli proslaviti u adekvatnom zatvorenom prostoru. Odlučili smo bili proslavu napraviti u Maksimiru, za vrijeme prvog okupljanja (6.1. Sveta tri kralja bio je u srijedu – blagdan, neradni dan – idealno!). Skupilo nas se dvadesetidvoje, prošetali smo se uz ugodno čavrljanje, na obali Četvrtog maksimirskog jezera popili smo kavicu, pojeli kolače … bilo je zaista lijepo, veselo čak razdragano! I u okvirima mjera zaštite od korona virusa.
Detaljne foto zapise s veselice pogledajte na Facebooku! (ZB)

Foto: Sanja Pilić