SAN I JAVA NA OBRONCIMA IVANŠČICE

SAN I JAVA NA OBRONCIMA IVANŠČICE

Svaka je šuma posebna, pripovijeda drugačiju priču, otkriva se postepeno. Svaka šuma ogrnuta je drugačijim nijansama, svaka šušti vlastitim jezikom, svaka skriva svoje tajne. Svaka je različita, ali opet ista…

Bila jednom jedna druga šuma… i bili jednom oni isti šetači…

Jutro. Jesensko i hladno. Studeno. Baš tako počinje ova priča…

Neodoljivi, šumoviti zagorski brežuljci još su se prije nekoliko tjedana razmetali ljepotom okupanom suncem, a sad, zaogrnuti sivilom koje ne posustaje već danima, na prvi pogled ne obećavaju mnogo. Vlaga i studen uvlače se u kosti, umrtvljuju teško tijelo i obuzimaju dušu. Misli polako obuzima bezvoljnost odzvanjajući istom frekvencijom sivila i savršeno se uklapajući u okolinu. Ipak, sad je kasno za odustajanje i mora se naprijed, bez obzira na sve. Lijeno i mrvu preko volje počinje i ta šetnja, no već prvi koraci po travi, po lišću, po zemlji, zadivljujuće jednostavno razuvjeravaju, ruše predrasude i dokazuju da i sivilo skriva svoju draž, do sad neviđenu čaroliju!

Magla nije više samo magla, već meka oblačasta koprena koja predstavlja tek podlogu naspram koje snažnije odzvanjaju isprva tek slutnje nejasne i prigušene ljepote, a potom, s dovoljno male udaljenosti, kolaž blještavih boja. Bojazan da je studeni do sad posve ogolio krošnje pokazala se neistinitom dok su se kroz maglu probijale zagasito crvene, zlatne, narančaste, smeđe nijanse, a rijeka lišća pod nogama, duboka, meka i utješna, šušteći svjedočila da je ipak na dobrom putu. Na jednoličnoj šumskoj podlozi, paprati odudaraju utiskujući mastan trag bogate zelene boje tropa, nevjerojatno živ i sjajan, prodorno vrišteći da u prizemnom sloju još ima života. Čudesno odzvanjaju te nametljive boje naspram naizgled beživotne okoline, baš poput debelog premaza jarkom temperom po djevičanskom platnu. Razmeću se i nasrtljivo probijaju kroz paučinastu izmaglicu koja u daljim kadrovima omekšava stvarnost, briše njene oštre rubove i postupno je u potpunosti skriva. Na sličan se način ova magla obračunava i s brigama, sumnjama i strahovima koje sam neoprezno zaboravila otresti prije ulaska u šumu, a koji sad blijede i polako se pretvaraju u ništavilo.

Dok smo se tako šuljali njenim vijugavim stazama, šuma nam je šušteći šaputala, umirivala nas i tješila, nizala čudesne prizore, izazivala divljenje i mamila uzdahe oduševljenja onih koji su kao i ja prvi put (ili iznova) otkrili ovu nestvarnu studen ljepotu. Upijamo svaki prizor, pohranjujemo najsitnije detalje u sjećanja, jer nema te leće fotoaparata koja može zarobiti trenutak u maglovitoj šumi i vjerno preslikati viđeno i doživljeno u ovim okolnostima. Posve je lako je uhvatiti boju, kontraste i živost, ali nevjerojatno je teško dočarati mir i spokoj utkane u mekoću sivih tonova koji su sve samo ne jednolični i dosadni.

Uspon je blag, ali postojan, a kilometri se nižu jedan za drugim dok nam okolni prizori i povremeno neobavezno čavrljanje zaokupljaju pažnju i odvraćaju od razmišljanja o gladi, žeđi, težini ruksaka ili bolnim stopalima. I baš u pravi čas, kao nagrada za trud i upornost, na zadnjoj etapi puta do vrha, krik iskonske sreće i oduševljenja – pojavilo se i nagradilo nas – sunce! Signal da smo se popeli iznad oblaka – u sama nebesa! Pogled uokolo zahtijeva posvemašnju koncentraciju jer se odveć lako prepustiti maštariji o krilima, o slobodi, o letu, o puštanju i prepuštanju. Oblaci su pod nama tako divno jastučasti i protežu se svuda kud pogled seže i zasigurno bi bilo divno zavući se u jedan. Gore plavo, dolje bijelo, a mi mali u sredini! Teško je raspoznati stvarno od nestvarnoga, razgraničiti javu od sna i priviknuti se na dalje…

Ipak, naš put ima cilj i nastavljamo. Kroz sunčanu šumu, prometnim stazama, mimoilazeći se s brojnim šetačima, kroz veseli žamor i smijeh, stižemo i na vrh. Naizgled ne zahtjevnih 1060 m, a zapravo pravi osvajački pohod! Poklonili smo joj se! Ivanščici!

Bolno svjesni umornih nogu (ali odmorene duše), ispunjeni i sretni upijamo horizonte i utapamo se u glasno mnoštvo, zadovoljno mljackajući razne poslastice i grijući se vrućim napitcima. Ipak, varljivo je to studen sunce i ne uspijeva zamaskirati vjetar koji sve jače osjećamo, koji nas mrzne i tjera s mjesta. Bilo bi divno zasjesti kraj vrućeg kamina, počastiti se polaganim pijuckanjem nekog planinarskog napitka, ali ta čudna zbilja ne dozvoljava nam takve male užitke. Primorani smo napustiti ovo veselo mjesto i krenuti put nazad jer nas čeka jednako mnogo kilometara i u drugom smjeru.

Nizbrdo je svakako lakše. Od studeni ukočeni mišići, zahvalni su za svaki novi pokret. Gotovo da se kotrljajući spuštamo, misli zaokupljenih novim iskustvima.

Sve bliže kraju puta, dok promatram te prizore koji su već samim svojim postojanjem, baš takvi kakvi jesu, nepromjenjivi i postojani kroz milenije, i čine šumu onime što ona jest, dozvoljavam mogućnost da i naša prisutnost, koliko god kratkotrajna i na prvi pogled beznačajna, unese i ostavi otisak, promjenu nakon koje ni ta šuma više neće biti ista ni za nas ni za druge promatrače. Ostavljamo u njoj trag, dijelimo s njom svoje tajne i puštamo je da nas hrani svojom energijom. Nijedna šuma ne može biti ista nakon što njome prođu mali heroji, dostojanstveni i samozatajni borci, ljudi nepokolebljivog duha, ustrajni u svojoj misiji da nauče život, nađu odgovore i opstanu. Nijedna šuma ne može biti ista nakon što je okupaju radost i vedrina njenih vjernih šetača. Taj zvonki trag odzvanja u beskonačnosti odbijajući se od bezbroj stabala dok šuma nastavlja mirno postojati. I znaš da nas pamti, da nas voli, cijeni i nagrađuje, nudeći bezrezervnu zaštitu i prihvaćanje. Odlazeći bogatiji za još jedno šumsko iskustvo, i ostavljajući je bogatiju za naše korake, uzdahe, misli, tajne, svjesni smo da ćemo si opet biti novi i drugačiji kad se nekad sretnemo opet.

U tišini, u suton, zahvaljuje nam i ispraća nas šapatom šuštećeg lišća. Dostojanstveno, ali opet, pomalo tužno.

Umorni i sjetni, sjedamo u aute.

I dok ljepljiva i gusta zagrebačka magla guta sve pred sobom, u mislima mi još jedna šuma priča sebi svojstvenim jezikom boja i jedvačujnih zvukova. Priču staru koliko i vrijeme. Još jednu uspavanku.

Ivana Petrina Abreu

 

Foto: Natalija Vraneša

PODBIOKOVSKI HAIKU

PODBIOKOVSKI HAIKU

(nastali su za vrijeme našeg planinarskog ljetovanja u rujnu ove godine)

 

za noćnom barkom

uzdigli se valovi

mjesec ih srebri

…………….

obalna lampa

razblista se uz prve

valove plime

………………

noćni valovi

morski valjaju za san

ritmove znane

………………..

u bezbroju je

kamenčića na plaži

kameno srce.

………………..

Zdravko Bartolić

Foto: Jadrana Janjić

Vlado Lovreković

Vlado Lovreković

Budite veselo, zdravo i mlado,
pozdravlja vas

Lovreković Vlado

 

Vladimir Lovreković rođen je 1961. u Pitomači, odrastao je u Križevcima i onda se preselio u Zagreb. Grafičar je po struci: u početku je slagao olovna slova (tko se toga još sjeća!?), zatim je prošao sva radna mjesta te završio u komercijali i s vlastitom grafičkom firmom.

Nazivaju ga „pučki pjesnik stvarnih životnih situacija“ što je vrlo lijepi kompliment! Pisanjem pjesama počeo se je baviti 2011. godine „ničim izazvan“! Već 2012. izdao je prvu zbirku pjesama „V. L. 2012“ kao samoizdat i cijelu je nakladu od 1.000 komada podijelio. Druga zbirka izašla je iz tiska prije nekoliko mjeseci i zove se „V. L. 2020“, opet u vlastitoj režiji i besplatnoj distribuciji ljudima željnih jednostavnog stiha i (već pomalo zaboravljene) rime!

SVOJ NA SVOME

 

Prolazi mi vrijeme
Dan za danom pomalo gmiže
Ujutro sam na poslu
A popodne oko svoje hiže

Stalno si razmišljam kamo sutra
Kaj mi se u budućnosti sprema
No kak sam među planinare došel
Takva me više ne opterećuje tema

Svi su dobro raspoloženi
Drugačije se tu odvijaju stvari
Jednostavno nema toga
Da ti raspoloženje pokvari

I stvarno, uživam u prirodi
Sve drugačije, život mi se smije
Mrmljam sam sebi u bradu
Gdje sam ja to bio prije

Ali valjda je tako, ustvari
Sve je tako moralo biti
Ipak sad sam svoj na svome
Više nigdje neću kriti

SLJEME

 

krenul sam u nedjelju na sljeme
držeći se poštapalice stare
ako želiš dobro biti
trebaš ići među planinare

vremena je prošlo kak sam si
prve cipele za hodanje kupil
a ovih sam dana
i za majicu i jaknu skupil

hlače samterice mi susjeda skratila
obzirom je planinarskog duha
nije mi puno naplatila

normalno da sam del i ruksak na pleća
i pljosku vu žep
i već sam na dvoru počel pjevušiti
kak je život lep

ali evo ti početnih problema
prvi brežuljak i malo drugačija tema
srce se čuje, koljena klecaju više nego prije
a sa čela se kapljica za kapljicom znoja lije

nisam ja ni mislil da bu išlo ko po loju
obzirom na kondiciju i kilažu moju
no korak po korak, malo sam se već zagrijal
nakon pola sata pak sam se pomalo smijal

pa me sve više prema vrhu vukla želja
pojesti grah s kobasicom
i doživjeti planinarskog veselja

i zaista što se više penješ, manje stenješ
što više ideš prema vrhu vidiš u tome svrhu
a onda kada taj vrh osvojiš
sljedećih se izazova manje bojiš

Sanja Polak

Sanja Polak

TEBI 

 

Tebi putuju najljepše misli
I skidaju se najsjajnije zvijezde.
Tebi se sklapaju ruke u molitvi
I blagoslivlja nebo što dišeš.
Tebi se moje oči sjaje i smiju
I puste suze da ponekad klize.
Za Tebe srce navija
I Tebi pjeva
sve svoje
neispjevane pjesme.
Samo Tebi.
Tebi se moja duša zahvaljuje
i strpljivo čeka vatromet
duše Tvoje.

TAMO

 

Molim te,
odvedi me tamo
gdje mir
umiri sve nemire,
gdje ljepota zagrli
svaki drhtaj duše.
Odvedi me tamo
gdje blagost sunca
odnosi svaku nesigurnost,
gdje snaga stijene
razbija sve strahove.
Odvedi me tamo
gdje kamen mrvi
sva očekivanja,
gdje istinsko plavetnilo
potopi svaku laž.
Molim te,
svaki dan iznova,
vodi me tamo
gdje tama daruje tvom licu jedinstveni sjaj.
Molim te,
odvedi me
na mjesto tvojih najvećih i najsjajnijih zvijezda.
Molim te,
svaki dan iznova
odvedi me tamo.
Sjest ću na ljuljačku
i znat ću da
istinski vrijedi.

 

GDJE NASTAJE ZELENA BOJA?

GDJE NASTAJE ZELENA BOJA?

GDJE NASTAJE ZELENA BOJA?

 

Sanja Duvnjak

 

 

Koju boju najviše voliš? – upitao me je otac dok smo šetali gradom.

Zelenu! – spremno sam odgovorio.

Zašto zelenu? – upitao je iznenađeno otac?

Jer volim nogomet i velika travnata nogometna igrališta.

Znaš li gdje nastaje zelena boja?

Gdje? – upitao sam znatiželjno.

Tamo gdje su pluća Zemlje, u dalekoj Amazoni – odgovorio je otac.

Što je to Amazona i zašto je ona „pluća“ našega planeta? –nastavio sam propitivati oca.

Amazona je veeliiko, najvećee šumsko čudo. Jako je stara, pa kažemo da je praaaašuma.Tamo ti rastu najveća, najviša, najgušća i najzelenija stabla svijeta – pričao je otac zaneseno.

Zamahivao je  rukama kako bi mi dočarao veličanstvenu zelenu priču.

Stabla su tako visoka da u njih zapinju oblaci. I zato što su tako velika, treba im puno kiše i puno sunca. Tako proizvode mnogo kisika i podijele ga svim ljudima na Zemlji. U njoj ima puno najraznovrsnijeg voća. Mi poznajemo samo banane i kokose, ali još su tamo mnoge vrste koje mi nikada nismo ni vidjeli, ni okusili.

To je i najglasnija šuma jer se u njoj nadglasavaju brojne ptice. Kreštave papige i tukani.

Tukani? – prvi put čujem to ime. Kakve su to ptice?

Tukan je „kul“ ptica. Ima jako veliki kljun. A papige su šarene i pametne. Neke možeš naučiti govoriti.

A i životinje prave veliku buku.

Jesu li te životinje opasne? – pitao sam u pola glasa.

Ima jako opasnih jaguara i puma, a divovske zmije skrivaju se u krošnjama stabala. Najbučniji su majmuni.

Kroz prašumu protječe i velika rijeka. Ona je potpuno zelena jer se šuma ogleda u njoj. Kako se zove ta rijeka? – pitao sam i već joj u mašti smišljao ime. Zove se kao i prašuma. One jedna bez druge ne mogu, pa se i jednako zovu  U njoj se skrivaju krokodili. Ima i riječnih dupina. Uočljivi su jer su roze boje. – pričao je otac zagrlivši me oko ramena.

Ima li tamo i dobrih životinja? – pitao sam u nadi da ću čuti neku običnu dobru šumsku priču.

Ljenivci su dobri. I smiješni. I lijeni, kako samo ime kaže. Provode svoj život ovješeni o granu stabla s leđima prema tlu i puno spavaju. Imaju samo tri prsta. Danima ne silaze iz krošnje drveća. Čak i kada padaju velike kiše to im ne smeta u njihovoj lijenosti.

Znači, kada bi ja bio u Amazoni, mogao bih podragati ljenivca?! –uzviknuo sam.

Da, mogao bi ga i zagrliti, a on bi danima visio oko tvoga vrata ako bi ga hranio lišćem.

U toj šumi sigurno nema ljudi. – zaključio sam.

Ima! Tamo žive domorodačka plemena. O njima se jako malo zna. Žive skriveni od nas. Oni  se ne žele miješati sa  ljudima današnjice.

Zašto?! – čudio sam se i dalekoj prašumi i njenim skrivenim stanovnicima.

Domoroci žele živjeti u skladu sa šumom i njenim zakonima. Domoroci ne priznaju velike gradove, automobile i tvornice. Ne žele živjeti u kućama i stanovima. Ne žele se oblačiti kao mi. Ne zarađuju novac. Oni iznad svega vole šumu i žive u skladu s njom.

Oče, ako je Amazona pluća našeg planeta, gdje je onda srce Zemlje? – pitao sam željno iščekujući odgovor.

Srce Zemlje smo svi mi! Ljudi. Oni trebaju voljeti ovu planetu i čuvati je kao najveće blago – sa velikim žarom odgovorio je otac.

Onda mi trebamo znati voljeti kao domoroci. Šteta što ih ne poznajemo! – zaključio sam.

 

 

Foto: Natalija Vraneša

Larisa Mravunac

Larisa Mravunac

LABIRINT TIŠINE

 

U krošnjama vjetar plete

sunčane niti

u podne

 

Trava miriše

topotom divljih životinja

u galopu

 

Kamen po kamen

gradimo tišinu

 

 

 

SAMO KORAK

 

Samo korak treba

Bogu

da planine pomakne

svjetove promijeni

živote okrene

 

Samo korak treba

meni

da koraknem

korak

prije toga

 

 

 

LJUBAV ZAPRAVO NE POSTOJI

 

Ljubav zapravo ne postoji

kažem

okrenem se na drugu stranu

i zaplivam

 

Kao riba

uronjena u vodu

koju ne vidi

 

 

Larisa Mravunac (1971.) prevoditeljica je s francuskog, piše slikovnice i knjige za djecu, vrlo je plodna pjesnikinja za odrasle, u posljednje je tri godine objavila tri vrlo uspješne zbirke poezije: Ulica Mirabel Bel, Južni čvor i Tisuću godina prerano. Donosimo vam ovdje tri kratke pjesme, da vas ponesu, da vas razgale, da vas zaintrigiraju da pročitate sve tri zbirke – u jednom dahu! Larisine se pjesme čitaju – da, u jednome dahu!!! (ZB)

 

 

Fotografije Marija Krizmanić i Brankica Lozić