Tražim riječi za opisati neopisivo, onaj osjećaj kad ostvariš nešto za što jedva vjeruješ da je moguće, nešto za što slobodno možeš reči „Once in a life time.“

„Super ferata“, tako je zovu, ekstremno teška, težine B i C, s desetak prevjesa gdje se treba izvući na ruke i koji su okarakterizirani težinom C/D, a neki čak i čistim D.
Već neko vrijeme pratim osvrte i zapise onih koji su je prošli, pregledavam video zapise na YouTube-u i slike po FB-u, a negdje duboko u meni jedan glasić šapuće „Možda ipak jednog dana.“
Šapat je bio dovoljno glasan da nas odmah po objavi izleta PD Nad Vrhom i prijavim. Vodi nas iskusni vodič Robert Tonković, a tu je i Dragan Pejić, moj privatni HGSS-ovac, kako ga ja od milja volim zvati. „Možda ipak jednog dana.“ postalo je „Možda ipak uskoro.“
Krenuli smo po planu, ranim jutrom iz smještaja u Budišama do skloništa „Bili Cvitak“ iza kojeg je pristupni put za ulaz na našu feratu. Kombi ipak ostavljamo nekih kilometar i pol prije skloništa i nastavljamo pješice. Zagrijavamo se, stavljamo opremu i točno u 8:00 počinjemo penjati feratu: Dragan, ja, Robi, Nina, Ana, Dalibor, Nate, Manči, Mirela i Žac… svaki u svojim mislima, svaki sa željom doći do kraja…
Kako penjemo malo bržim tempom uskoro se Dragan i ja odvajamo od ostatka grupe pa nakon što smo preko ljestava prešli prvi usjek pada dogovor s vodičem da nastavimo svojim tempom i čekamo ostatak grupe kod bivka Dinaridi.
Na svakom koraku dočekuju nas novi izazovi, odmah nakon ljestvi vertikala s prevjesom na kraju, greben za kratki odmor, nova vertikala, greben i završna vertikala (bez klinova pa penjemo po stijeni) prije samog bivka Dinaridi – tu sam prvi put rekla „Ova mi je najteža.“
Izlazimo na široku stepenicu na kojoj se ističe crvena kućica bivka Dinaridi, ali i brojne crvene uniforme HGSS-ovaca koji se ovdje pripremaju za svoju vježbu. Nakon kratkog predaha te konzultacija s HGSS-ovcima i našim vodičem nastavljamo dalje po ferati „Vjetar s Dinare“. Idemo do kraja svjesni da više nigdje nema izlaska s ferate.
I naravno, odmah na početku, veliki izazov, zahtjevna vertikala s prevjesom na kraju, prvo navezivanje na uže i moje drugo: „Ova mi je najteža.“ Uživamo u „šetnjici“ po razvedenom grebenu sve do sljedeće vertikale koja nema gazišta za noge pa opet penjemo po stijeni. Na vrhu ispaljujem moje treće: „Ova mi je najteža.“ i odmah pitanje: „Koliko ću još puta reći: ova mi je najteža?“. Uz smijeh nastavljamo dalje lijepim razglednim grebenom do treće vertikale (koja nije bila najteža). Usponskim grebenom iza četvrte vertikale dolazimo do mjesta koje izgleda kao da se trebamo strmo spuštati po stijeni, a ne vidimo ni sajlu, ni gazišta???!!!
Zbunjeni smo, a onda shvaćamo da 2 metra niže s desne strane stijene počinje uska polica/prijećnica paralelna sa stijenom, dužine nekih stotinjak metara. Uživamo u adrenalinskoj šetnji prećnicom… ispod nas je okomita stijena, a gazišta su većim dijelom prećnice uže od širine stopala. Začas smo prehodali tih stotinjak metara, a na kraju nas čeka novi uspon, nova vertikala (peta), novi izazov.
Je li to zadnja?
Negdje po sredini vertikale vjetar s Dinare zaželi nam dobrodošlicu, pleše oko nas svoj divlji ples… grlim stijenu, a glavom prolaze stihovi: „Zaustavi se vjetre…“.
Pri vrhu ove vertikale opet zahtjevan prevjes, Dragan prelazi prvi, spušta uže, ja se navezujem i uz njegovu pomoć prelazim preko prevjesa. Ne, nije zadnja…
Preko police dolazimo do šeste vertikale nakon koje slijedi prijećnica po razvedenom kamenjaru, a iza nje još jedna vertikala. Čujem glasove i u prvi tren mislim da smo sustigli planinare koji su prije nas krenuli feratom, a onda shvaćam… to je to… zadnja vertikala… izlaz s ferate… stigli smo!
Gledamo na sat: 14:00h, 6 sati penjanja i hodanja: 1. dio ferata „Devet tornjeva“ dužina 650m, visinska razlika 350m; 2. dio ferata „Vjetar s Dinare“, dužina 1050m, visinska razlika 380m.

Uspjeli smo!!!

Presretni, uživamo u pogledu, fotkamo se na izlazu s ferate te kod klina s karabinom postavljenog ovdje u čast svih penjača – alpinista koji su prije više od pedeset godina počeli penjati stijene Ošljaka. Kod skloništa Drago Grubać radimo dužu pauzu, okrijepa i odmor. Odgovaramo na brojna pitanja planinara koje smo zatekli kod skloništa: Kakva je ferata? Koliko vam je trebalo? Bi li išli opet?
Mobitelom pokušavam dobiti našeg vodiča da mu javim da smo stigli… ne uspjevam, nema signala. No nalazim poruku da za povratak koristimo stazu prema Glavašu.
U 15:00h krećemo prema Sinjalu (1831m), krovu Hrvatske, u tišini, čuju se samo odjeci naših koraka i vjetar onaj moćni, dinarski koji nas prati vjerno još od ferate. Nailazimo u zonu signala i čujemo se s našima, sad znaju da smo stigli i da smo dobro.

Nebo i zemlja spajaju se u ovoj surovoj divljini, osjećam kako se stapam s njima, s kamenom, vjetrom i drevnim silama koje su oblikovale sve ovo… preplavljuje me osjećaj ganuća i zahvalnosti… osjećam val kako me preplavljuje i izbija u obliku suza radosnica.
Do vrha nam je trebalo nekih 50tak minuta, fotkamo se, upisujemo u knjigu, ja naravno uzimam žig… prvi puta na krovu Hrvatske…
Ne zadržavamo se dugo, što zbog vjetra, što zbog činjenice da nas čeka još dobrih 3 i pol do 4 sata hodanja.
Iako umorni, laka koraka, u pratnji vjetra, kročimo prema našem krajnjem odredištu.
Hvala ti Dinaro što si nas primila u svoje skute, što si nas pustila da prođemo… vidimo se opet.

Natalija Domjanović