Mala breza s Papuka

Kasna je jesen. Ujutro, ranom, još mračnom zorom krećemo na svoj put. Moramo krenuti što ranije da dođemo do Papuka. Tihi jutarnji pozdrav, prijateljski zagrljaj i stisak promrzlih ruku na parkiralištu iza Lisinskog. Kao da se iskradamo iz Zagreba kojeg ne želimo uvrijediti jer idemo na jedno ljepše, uzvišenije i sasvim posebno mjesto.
Brežuljkasti zavičaj mijenjamo nizinskim. Čudno je kroz prozor automobila vidjeti pumpe za naftu. Raspravljamo, ima li nafte u Hrvatskoj? Nabrajamo  hrvatska prirodna bogatstva, ljepote… Veselimo se šumi, njenim bojama, pa i magli koja miriši na kišu. Papuk nas dočekuje. Miran, tih, već sasvim ogoljelih grana, bez cvrkuta. Sivo jutarnje nebo iznad nas. Ulazimo u šumu i odmah strmina koja nas upozorava da ovdje ništa nije lako. Šuštanje lišća miješa se sa vlastitim disanjem. Korak po korak, tišina po tišina, disanje, teže, pa lakše, otkucaji srca, tiši, pa glasniji, pokoja riječ, poticaj, šala i tjeranje vlastitih izmiješanih misli. I onda dobiješ ono zašto si i došao. Šumski mir ulazi u sve nas i tada smo spremni upiti sve ljepote i priče koje svaka planina ima.
Zidine starog grada iz 14. st. pričaju povijesnu priču o životu u davna vremena. Ako počinješ uspoređivati njihov život sa svojim, bolje nemoj.
Pogled na prekrasnu daleku ravnicu koja je prije nekoliko milijuna godina bila prekrivena morem. Potrebno je zamisliti nevjerojatne slike jer je Papuk u to vrijeme bio otok, čije je obale zapljuskivalo more. U moru su živjele nemani i vrsta morskog psa dvostruko većeg od najvećih danas živućih, bijelih psina. Tadašnja psina bila je dugačka čak 20 metara. Nevjerojatne priče ali sasvim istinite i dokazane. Osim kostura velikih riba, pronađeni su tragovi koralja, morskih ježinaca, spužvi, puževa, školjki, morskih algi…
Papukom su u to vrijeme šetali golemi nosorozi.
I tako, razgovarajući o svemu tome, već sasvim uspuhani, u priče o prošlosti uplićemo današnje vrijeme, pravde i nepravde.
U lijepom Planinarskom domu Jankovac nastavljamo druženje. Pijemo čaj, grijemo ruke i svatko od nas ima pomalo umoran ali zadovoljan osmijeh na licu.
Na povratku, grad Požega iznenađuje svojom ljepotom, baroknim šarmom, uređenošću. Sigurna u svojem gnijezdu, u svojoj kotlini; mirna, bajkovita, sa velikim trgom u središtu grada, srednjevjekovnim prekrasnim crkvama i najstarijom gimnazijom u Slavoniji.
I tako, punih pluća i punih dojmova stižemo u Zagreb. Kao da smo se ušuljali po mraku u njega jer mu ne želimo priznati da smo upoznali još jednu ljepoticu osim Zagrebačke gore.
Drugi dan je radni. U Zagrebu veliki učiteljski prosvjed. Gradom voze prepuni autobusi koji pokušavaju pronaći parkirališta. Traži se i bori se za bolje sutra. Svi fućkaju, viču, podižu transparente što više, da se bolje vide. I onda, tek da malo pobjegneš od stvarnosti, otvoriš stranicu Nad vrhom i vidiš fotografiju breze. Malo, tanko, nježno stablo na vrhu Papuka, na kamenom tlu. Nasmiješiš joj se. U mislima joj kažeš da je prekrasna. Poželiš joj još jesenjih sunčanih zraka koje će joj dati snagu da prezimi zimu i vjetrove i kiše i sve teške i loše dane. U mislima zahvališ dragoj osobi koja ju je slikala i donijela malu brezu u današnji dan.

Sanja Duvnjak

Foto: Jadrana Janjić

Kada planinarski izlet završava?

Izlet nije završen kad se na večer vratimo do mjesta jutarnjeg okupljanja, još dugo stižu reakcije sudionika i taj drugi čin zna biti vrlo uzbudljiv.

Desetak dana nakon izleta na Premužićevu stazu stigao mi je mail sudionice izleta koja je u svojoj četrdesetidrugoj godini po prvi put okusila čari velike planine; prijavljuje se za naredni izlet i završava rečenicom: „I samo kao osvrt, želim Vam reći kako je izlet Premužićevom stazom za mene bio doživljaj bez premca, nešto što nikad neću zaboraviti, osjećaj na kojem ću se uvijek hraniti. I hvala Vam što ste me poveli!“

Često me ljudi pitaju kako mi se da, zašto se maltretiram s vođenjem izleta; ova prekrasna rečenica jedan je od mogućih odgovora na to pitanje.

No, prve reakcije na izlet nekih naših starih članova bile su sasvim oprečne! Zašto sam vodio toliko ljudi na izlet (dvadesetdvoje), zašto toliko novih i nepoznatih ljudi (sedam), bila je prevelika buka, mnogi su neprekidno govorili, neki su zaostajali a mogli su brže, zašto sam dozvolio neprekidno naslikavanje …

Reakcije sedmero novih sudionika izleta bile su slične citiranoj rečenici iz maila; četvoro ih se odmah upisalo u društvo! Od petnaest starih članova osmero ih je po prvi put bilo zakoračilo na Premužićku! Njihove su zahvale i oduševljenja bili izgovoreni malo tiše (zbog bukača) ali vrlo uvjerljivo, da nije bilo sumnje u njihovu iskrenost.

Kao organizator i vodič izleta, kad sve zbrojim i oduzmem, presretan sam dobro odrađenim poslom! Drugi odgovor na pitanje zašto vodim izlete proizlazi iz reakcije bukača, pohvale tih ljudi su mi vrlo ugodne! Pohvale!? Da, pohvale! Ljude sam, mnogim prethodnim odlično odvođenim izletima, razmazio i naučio na perfekciju pa sad na manje ne pristaju!!!

Zdravko Bartolić

Foto: Davor Ambreković

Budi sretan

Jutro je. Proljetno. Sunce samo malo izviruje. Pokazuje istok. Naviješta dan.
Još jedan.
Novi.
Svjež.
Sasvim nježan.
Obojan samo svijetlim tonovima zelene boje.
Mirisan.
Okupan jutarnjom rosom.
Poklonjen Tebi.
Šuma sniva, tih, spokojan san.
Tek rođene životinjice u svojim nastambama privijaju se uz toplo krzno svoje majke. Trbuščići im se u snu spuštaju gore, dolje, a oči i njuškice pokrili su paperjastim šapicama.
Drveće miruje. U pokojoj duplji je pčelinjak, ali ni tu se još ništa ne čuje. Stari hrast tek žmirka svojim mladim pupoljcima. Važan je. Otporan, čvrst, krupan. Skroman. Zahtijeva malo. Okružuju ga visoke bukve okićene sitnim cvjetićima. Čekaju šumski vjetar da ih opraši. U daljini lipa, koja po starim vjerovanjima čuva šumu od svakoga zla. Tek malo iza je breza. Ona je posve drugačija od svih stabala. Sasvim je svoja, a opet šumska. I Tvoja. Ako prisloniš lice i tijelo uz nju, poklonit će ti nježnost i otkloniti sve tvoje brige. Ako zagrliš hrast dat će ti svoju snagu i hrabrost. Potraži što deblje deblo i jako raširi ruke. Korijenje će ti poslati sve prirodne sile iz najdubljih dubina.
Lezi u travu. Ivančice će pomilovati tvoje lice. Sunce će ti toplinom natopiti tijelo. Zatvori oči. Slušaj kako zemlja diše. Diši i Ti. Odmori se. Sanjari. Budi sretan.

Sanja Duvnjak

Foto: Vesna Sučević