„10 rečenica o Bjelolasici!“ – glasila je naredba… pardon, molba… Kako, pobogu strpati cijelo to iskustvo, koje još uvijek traje, u 10 rečenica… Nikako… baš ono nikako… Pogotovo kad priča mora početi i prije samog početka uspona…
Neprestano, bez kraja i konca, prevrćem po sjećanjima, čeprkam po uspomenama, dozivam doživljene slike. Svaki put iznova, kad šuma uđe u mene i planina me osvoji, sve što se dotad činilo važnim, nestaje. Um se očisti bez truda i napora, a ujednačeni koraci i duboki udisaji postaju jedina mantra. Misli potpuno utihnu, brige iščeznu, svakodnevica se raspline. Iako vidim put pred sobom, definiran i jasan, samo je jedan korak važan, jedan trenutak. Ovaj sada i ovaj ovdje. Nestaje početak i nestaje kraj. Nema ni prošlost ni budućnost. Jednostavno jesam. Postojim. Tu i sada.
……
UPOZORENJE! Ovaj gore opisani osjećaj izaziva težak oblik ovisnosti. Bez njega više ne mogu zamisliti postojanje. Neprestano me opsjeda i okupira mi svakodnevicu. A naprosto podivlja kad stigne Najava.
Najava izleta i uputa vodiča (pa i uputa za čitanje uputa) čitaju se više puta. Svaka pripremna radnja obavlja se s posvemašnjom pažnjom. U konačnici, cilj je na put otići kao samostalna, samohodna, samodostatna jedinka koja nikome nije na teret, koja se ne šlepa i ne šverca i koja ne izaziva gnjev i brigu vodiča – generala! Ni snijeg, ni kiša, ni vjetar, pa čak ni armagedon, ne smiju biti iznenađenje tamo gore jer Planina ne prašta traljavost, aljkavost i neoprez. Planina traži apsolutno poštovanje, posvećenost i prisutnost. Koncentraciju i oprez također. Objektivnu procjenu i nadasve realnu samoprocjenu.
I tako… nakon što su Mudrost i Iskustvo procijenili razinu spremnosti i opremljenosti pojedinaca u odnosu na zahtjevnost staze, definirane su grupe i svaka je krenula u svoju avanturu. Zahvalna, krenula sam pravocrtno uzbrdo, kroz šumu i snijeg, s onom grupom kojoj je cilj bila Kula – najviša nadmorska visina za taj dan (1534m). Pažljivo odmjeravajući svaki korak, sigurnost i stabilnost su imperativ. Omjer zahtjevnosti terena i tempo kojim ga svladavamo, naprosto je savršen. Svaki je korak sam po sebi cilj i svaki korak ima moju nepodijeljenu pažnju. Odmjereno, polako, gotovo tromo, napredujemo uzbrdo i izbijamo na hrbat. Kao čisti kontrast u usporedbi s lijenim usponom u miru i tišini, gore nas dočekuje ludi i nepredvidivi, zavijajući vjetar. Čini se da udara sa svih strana, a iako je južina u pitanju, ipak je veljača i ne šali se. Prsti se koče, a lice trne od hladnoće, no unatoč tome, s nevjerojatnom spretnošću, uspijevamo u tren oka navući sve one brižno spakirane dodatne slojeve i zanoseći se čas lijevo pa malo desno, osvajamo Kulu. Pravo je zadovoljstvo vidjeti da nismo sami u toj avanturi. Baš naprotiv, brojni planinari odvažili su se na isti pothvat i na vrhu se stvara prava gužva… radost, šušur, smijeh…
Vjetar i hladnoća ne dozvoljavaju duži boravak pod oblacima. Kratko zadržavanje, par fotki, okret oko svoje osi i pozdrav svijetu s vrha Gorskog kotara. Prilično promrzli, veselimo se sljedećem cilju – obližnjem planinarskom skloništu Jakob Mihelčić. Zadržavanje u planinarskom skloništu je iskustvo koje predstavlja temu za sebe. Objektivno mali prostor koji naočigled prkosi zakonima fizike i raste prilagođavajući se broju duša koje traže zaklon. Uvijek, ali baš uvijek, ima mjesta za još jednog planinara, dvoje ili za cijelu grupu. U ovo ludo vrijeme gdje neprestano odzvanja mantra socijalnog distanciranja, ovo je mjesto nespojivo s tom novom stvarnošću. Tamo nikad nije pretijesno. To je prostor gdje su izvor topline ljudi sami, gdje odzvanja smijeh i gdje nema mojeg i tvojeg. Sve je naše. U planinarskom skloništu, unatoč broju ljudi po kvadratnom metru, ne živi strah, tjeskoba ga u velikom luku zaobilazi, a ni oprez nije dobrodošao. Distancu odbijamo s gnušanjem!
Predah… gric… ćin-ćin… i onda nazad…
Opet uz krajnji oprez, korak po korak… nizbrdo je uvijek nekako zahtjevnije negoli uzbrdo. Sila teža je neumoljiva, a koljena se bespoštedno troše. To je, ukratko, fizička dimenzija silaska. Ona druga, metafizička, nekako protuslovi sama sebi. Do sad sam već više puta iskusila da silazak s planine ne označava nužno i povratak. Silazak s planine je, zanemarujući njegovu fizičku dimenziju, lepršavo i lagano iskustvo koje jamačno proizlazi iz činjenice da se tijelo osjeća čišće i lakše jer je ostalo zarobljeno gore. Gdje je dobilo krila. Silazak s planine ne označava kraj tog putovanja. Ne završava kad se spustim do njenog podnožja. Ni kad uđem u kombi. Ne. Ne završava čak niti kad se vratim u Zagreb. Ne završava ni onda kad za sobom zatvorim vrata stana pa čak niti onda kad pojedem zadnji sendvič iz ruksaka jer je šteta da propadne taj, s ljubavlju i voljom, pripremljen zalogaj. Silazak ne završava ni onda kad me usišu rutina i svakodnevica. Ne završava ni u ponedjeljak, utorak, a bogami ni u srijedu, četvrtak ili petak. Svaku stazu kojom se uspnem i kojom siđem, ponavljam beskrajno mnogo puta, svjesno je dozivajući u sjećanja, u nesvjesnim astralnim putovanjima, stvarno i metaforički. Osjećaj ne gubi na intenzitetu. Vraćam se opet i opet na iste staze, prizori se redaju, poznati osjećaj me škaklja iznutra, a osmijeh ne silazi s lica.
Svaki je silazak samo obećanje za novi uspon.
……
I po(r)uka za kraj… planinarski štapovi su ključan, neizostavan dio opreme! Mudrost i Iskustvo su me tome poučili! A poučili su me i tome da uvijek postoji netko tko zna više, tko brine, tko te vodi i tko može i želi pomoći. Ako pitaš, dakako! I ako poslušaš! A onda ti je cijeli svijet pod nogama i sve je moguće… Hvala na Mudrosti i na Iskustvu! Za školicu otvaranja očiju!
Ivana Petrina Abreu
Foto: Natalija Vraneša
