Mojstrana ferata, 11. lipnja

Paralelno s planinarskim usponom na Debelu peč, tek nekoliko kilometara dalje, održan je i uspon naših alpinista na dvije vrlo lijepe ferate: Hvadnik i teža Mojstranska na ulazu u Julijske Alpe!

Ferata Hvadnik nalazi se u divljem klancu potoka Hladnik u Gozd Martuljku. Vrlo lijepa ferata a nije zahtjevna. Dužina ferrate 500 m. Visinska razlika 250 m s težinom B/C (pretežno B). Ferata je vrlo zanimljiva zbog višestrukih prelaza s jedne strane potoka na drugu stranu, od toga tri puta žičanim mostićima. Žičani mostići izgrađeni su od tri sajle. Jedna sajla za noge i dvije za ruke na koje se kvači osiguranje.

Iznad Mojstrana (od koje se ide prema Aljaževom domu) u zidinama Grančišta nalaze se dvije atraktivne ferate. Zajedničko im je vrlo kratak pristup zidu i ulazak u smjer. Prva ferata (Aljaževa pot) je lakša i B težine, duga 300 m, pogodna za početnike. Druga ferata (Ruta majstorskih vjeverica) je teža i ocijenjena C/D težinom, duga 250m, pogodna za iskusne. Obje ferate vode na vrh Grančišta, odakle su prekrasni pogledi na obližnje Julijske Alpe i Karavanke. Mi smo penjali težu feratu.

Usponi na obje ferate trajali su oko jedan sat. Silasci su bili planinarskim stazama.

Vodič Robert Tonković, četiri sudionika.

Mala planinarska škola za početnike

Ideja je da ljude koji nemaju nikakvog planinarskog iskustva uvedemo u tu prekrasnu rekreativnu aktivnost! A mnogo vas je takvih! Mnogi od vas nisu nikada bili ni na Sljemenu a imaju 30, 40 pa i više godina! Mi vas s nestrpljenjem očekujemo!

Školi mogu pristupiti roditelji s djecom starom minimalno 10 godina pa sve do penzionera starih oko 70 godina! Kod tih rubnih godišta, naravno, posebno ćemo porazgovarati i donijeti najbolja rješenja.

Termini održavanja škole:

5.5. četvrtak,18.00 sati – upoznavanje, uvod, kratka šetnja Maksimirom
7.5. subota, 9.00 sati – spomen-park Dotrščina, trosatna šetnja
14.5. subota, 8.30 sati – Medvednica / Lipa, poludnevni izlet
21.5. subota, 7.00 sati – Zavižan / Velebit, cjelodnevni izlet
28.5. subota, 7.00 sati – Risnjak / Gorski Kotar, cjelodnevni izlet
Zavisno od vremenskih uvjete, neki od ovih izleta mogu biti održani u nedjelju.

Cijena škole – besplatno!

Obavezno je učlaniti se u naše planinarsko društvo. Upisnina za cijelu tekuću godinu: učenici, studenti i umirovljenici = 50.00 kn; ostali = 100.00 kn. Za izlete na Zavižan i Risnjak cijena prijevoza biti će oko 200.00 kn po osobi.

Važna napomena: sve do 31. 12. 2022. godine školarci su pod posebnom paskom voditelja škole: mogu dobiti bilo kakvu dodatnu informaciju i obuku. Mnogi izleti u tom razdoblju biti će posebno organizirani, tako da će i školarci moći na njima bez problema sudjelovati i usavršavati svoje vještine!

Tijekom ove jednomjesečne škole naučit ćete sve što je potrebno za sigurno kretanje u planini; upoznat ćete se s potrebnom odjećom, obućom, opremom; naučit ćete čak i što je poželjno jesti i piti!

U niti jednoj drugoj planinarskoj školi neće vas naučiti… e, o ovome ćemo kad se vidimo – velika je to tajna!

Vrlo lako, bez problema i straha, garantiramo vam, ispenjat ćete dva veličanstvena vrha u Hrvatskoj.

Minimalni broj sudionika škole je 7 osoba dok je maksimalan broj 16! Požurite zato s prijavama!

Organizator škole i glavni vodič izleta: Zdravko Bartolić
Prijave na mail: zbazzzie@gmail.com ili mobitel: 099 278 0040

Čestitika

Primijetio sam da mnogi od vas ovo ne znaju, pa se smiju, pa im je neugodno, pa još mnogo pa…

Pa jedna mala pouka iz planinarskog bontona:

Kad se grupa popne na vrh brda ili do nekog drugog cilja izleta, vodič ima dužnost ali i ugodnu privilegiju da svakome od učesnika pohoda čestita na njegovom uspjehu, da mu pruži ruku, da mu kaže jednu kratku, ali osobnu, rečenicu pohvale i ohrabrenja. Uobičajeno je da se vodič uspne prvi, da se okrene i svim ljudima, kako dolaze, jednom po jednom čestita.

Bilo bi lijepo da u tom trenutku sudionici izleta odgovore vodiču, nasmiju se, zahvale mu što ih je uspješno doveo do cilja… ili već nešto osobno, lijepo, toplo, ugodno.

Naravno, ne treba se, ako ima za to razloga, ustručavati da se vodiču i prigovori za promašaje na putu.

Eto, budimo pravi planinari; te stare regule vrlo su lijepe, morate priznati da jesu!

Na vrh Hrvatske preko ferate Dinaridi – Ošljak

Tražim riječi za opisati neopisivo, onaj osjećaj kad ostvariš nešto za što jedva vjeruješ da je moguće, nešto za što slobodno možeš reči „Once in a life time.“

„Super ferata“, tako je zovu, ekstremno teška, težine B i C, s desetak prevjesa gdje se treba izvući na ruke i koji su okarakterizirani težinom C/D, a neki čak i čistim D.
Već neko vrijeme pratim osvrte i zapise onih koji su je prošli, pregledavam video zapise na YouTube-u i slike po FB-u, a negdje duboko u meni jedan glasić šapuće „Možda ipak jednog dana.“
Šapat je bio dovoljno glasan da nas odmah po objavi izleta PD Nad Vrhom i prijavim. Vodi nas iskusni vodič Robert Tonković, a tu je i Dragan Pejić, moj privatni HGSS-ovac, kako ga ja od milja volim zvati. „Možda ipak jednog dana.“ postalo je „Možda ipak uskoro.“
Krenuli smo po planu, ranim jutrom iz smještaja u Budišama do skloništa „Bili Cvitak“ iza kojeg je pristupni put za ulaz na našu feratu. Kombi ipak ostavljamo nekih kilometar i pol prije skloništa i nastavljamo pješice. Zagrijavamo se, stavljamo opremu i točno u 8:00 počinjemo penjati feratu: Dragan, ja, Robi, Nina, Ana, Dalibor, Nate, Manči, Mirela i Žac… svaki u svojim mislima, svaki sa željom doći do kraja…
Kako penjemo malo bržim tempom uskoro se Dragan i ja odvajamo od ostatka grupe pa nakon što smo preko ljestava prešli prvi usjek pada dogovor s vodičem da nastavimo svojim tempom i čekamo ostatak grupe kod bivka Dinaridi.
Na svakom koraku dočekuju nas novi izazovi, odmah nakon ljestvi vertikala s prevjesom na kraju, greben za kratki odmor, nova vertikala, greben i završna vertikala (bez klinova pa penjemo po stijeni) prije samog bivka Dinaridi – tu sam prvi put rekla „Ova mi je najteža.“
Izlazimo na široku stepenicu na kojoj se ističe crvena kućica bivka Dinaridi, ali i brojne crvene uniforme HGSS-ovaca koji se ovdje pripremaju za svoju vježbu. Nakon kratkog predaha te konzultacija s HGSS-ovcima i našim vodičem nastavljamo dalje po ferati „Vjetar s Dinare“. Idemo do kraja svjesni da više nigdje nema izlaska s ferate.
I naravno, odmah na početku, veliki izazov, zahtjevna vertikala s prevjesom na kraju, prvo navezivanje na uže i moje drugo: „Ova mi je najteža.“ Uživamo u „šetnjici“ po razvedenom grebenu sve do sljedeće vertikale koja nema gazišta za noge pa opet penjemo po stijeni. Na vrhu ispaljujem moje treće: „Ova mi je najteža.“ i odmah pitanje: „Koliko ću još puta reći: ova mi je najteža?“. Uz smijeh nastavljamo dalje lijepim razglednim grebenom do treće vertikale (koja nije bila najteža). Usponskim grebenom iza četvrte vertikale dolazimo do mjesta koje izgleda kao da se trebamo strmo spuštati po stijeni, a ne vidimo ni sajlu, ni gazišta???!!!
Zbunjeni smo, a onda shvaćamo da 2 metra niže s desne strane stijene počinje uska polica/prijećnica paralelna sa stijenom, dužine nekih stotinjak metara. Uživamo u adrenalinskoj šetnji prećnicom… ispod nas je okomita stijena, a gazišta su većim dijelom prećnice uže od širine stopala. Začas smo prehodali tih stotinjak metara, a na kraju nas čeka novi uspon, nova vertikala (peta), novi izazov.
Je li to zadnja?
Negdje po sredini vertikale vjetar s Dinare zaželi nam dobrodošlicu, pleše oko nas svoj divlji ples… grlim stijenu, a glavom prolaze stihovi: „Zaustavi se vjetre…“.
Pri vrhu ove vertikale opet zahtjevan prevjes, Dragan prelazi prvi, spušta uže, ja se navezujem i uz njegovu pomoć prelazim preko prevjesa. Ne, nije zadnja…
Preko police dolazimo do šeste vertikale nakon koje slijedi prijećnica po razvedenom kamenjaru, a iza nje još jedna vertikala. Čujem glasove i u prvi tren mislim da smo sustigli planinare koji su prije nas krenuli feratom, a onda shvaćam… to je to… zadnja vertikala… izlaz s ferate… stigli smo!
Gledamo na sat: 14:00h, 6 sati penjanja i hodanja: 1. dio ferata „Devet tornjeva“ dužina 650m, visinska razlika 350m; 2. dio ferata „Vjetar s Dinare“, dužina 1050m, visinska razlika 380m.

Uspjeli smo!!!

Presretni, uživamo u pogledu, fotkamo se na izlazu s ferate te kod klina s karabinom postavljenog ovdje u čast svih penjača – alpinista koji su prije više od pedeset godina počeli penjati stijene Ošljaka. Kod skloništa Drago Grubać radimo dužu pauzu, okrijepa i odmor. Odgovaramo na brojna pitanja planinara koje smo zatekli kod skloništa: Kakva je ferata? Koliko vam je trebalo? Bi li išli opet?
Mobitelom pokušavam dobiti našeg vodiča da mu javim da smo stigli… ne uspjevam, nema signala. No nalazim poruku da za povratak koristimo stazu prema Glavašu.
U 15:00h krećemo prema Sinjalu (1831m), krovu Hrvatske, u tišini, čuju se samo odjeci naših koraka i vjetar onaj moćni, dinarski koji nas prati vjerno još od ferate. Nailazimo u zonu signala i čujemo se s našima, sad znaju da smo stigli i da smo dobro.

Nebo i zemlja spajaju se u ovoj surovoj divljini, osjećam kako se stapam s njima, s kamenom, vjetrom i drevnim silama koje su oblikovale sve ovo… preplavljuje me osjećaj ganuća i zahvalnosti… osjećam val kako me preplavljuje i izbija u obliku suza radosnica.
Do vrha nam je trebalo nekih 50tak minuta, fotkamo se, upisujemo u knjigu, ja naravno uzimam žig… prvi puta na krovu Hrvatske…
Ne zadržavamo se dugo, što zbog vjetra, što zbog činjenice da nas čeka još dobrih 3 i pol do 4 sata hodanja.
Iako umorni, laka koraka, u pratnji vjetra, kročimo prema našem krajnjem odredištu.
Hvala ti Dinaro što si nas primila u svoje skute, što si nas pustila da prođemo… vidimo se opet.

Natalija Domjanović

Papirić na dnu ruksaka!

Nedavno sam bio na Facebooku objavio ovu kratku molitvu
Sutra idemo na planinu … sve će loše ostati iza nas, sve će lijepo biti ispred nas i mi ćemo to lijepo doseći s našom poniznošću u miru i ljubavi!
i privukla je veliku pažnju ljudi, upita je bilo mnogo.

Dosta davno, još za vrijeme godina kad sam bio planinarski vodič početnik, smislio sam bio ovu misao, zapisao ju na komadić papira i nosio sa sobom na planinarenje u ruksaku kao amajliju. Vrijeme je prolazilo, papirić je trpio oštećenja, bivao sve stariji sve dok jednom iz ruksaka nije nestao, sve dok ga narednog vikenda u ruksaku nisam mogao pronaći! Nije bilo vremena za pisanje novog papirića; odlučio sam svoju mudru misao, sad već provjerenu mnogo puta, nositi sa sobom u svom srcu.

Učinite nešto slično za sebe! Planinarenje nije uvijek lagano, bezbrižno, veselo, zna se dogoditi mnogo toga obeshrabrujućeg, ružnog, opasnog, neveselog. Imajte sa sobom svoju malu tajnu u obliku ovakvog papirića, privjeska, lutkice, bilo čega u što ćete se moći pouzdati, čemu ćete moći uteći i prebroditi krizu!

Još nešto, kad na putu posustanete, kad vam je teško, obeshrabrujuće … pomoći će vam kratka mantra, misao, stih … izgovarajte tu svoju molitvu konstantno (u mislima, mrmljajte ili vičite ako treba), usredotočite se na nju i budite sigurni da će vam pomoći. Najbolje je imati stalni moto no, mnogo će vam puta pomoći i u tom trenu smišljena rečenica, pozitivna ali i ona bijesna, npr. „neka krepa ovaj vodič!“ Izgovarajte ju u ritmu koraka, udarajte štapovima, pojačavajte ljutnju, ubrzavajte korak, tjerajte znoj iz sebe a sa njime i sve svoje negativnosti. Pomaže! Probajte!

Zdravko Bartolić

Foto: Davor Ambreković

Mnogo više od deset rečenica o Bjelolasici (za one koji su bili i za strpljive)

„10 rečenica o Bjelolasici!“ – glasila je naredba… pardon, molba… Kako, pobogu strpati cijelo to iskustvo, koje još uvijek traje, u 10 rečenica… Nikako… baš ono nikako… Pogotovo kad priča mora početi i prije samog početka uspona…

Neprestano, bez kraja i konca, prevrćem po sjećanjima, čeprkam po uspomenama, dozivam doživljene slike. Svaki put iznova, kad šuma uđe u mene i planina me osvoji, sve što se dotad činilo važnim, nestaje. Um se očisti bez truda i napora, a ujednačeni koraci i duboki udisaji postaju jedina mantra. Misli potpuno utihnu, brige iščeznu, svakodnevica se raspline. Iako vidim put pred sobom, definiran i jasan, samo je jedan korak važan, jedan trenutak. Ovaj sada i ovaj ovdje. Nestaje početak i nestaje kraj. Nema ni prošlost ni budućnost. Jednostavno jesam. Postojim. Tu i sada.

……

UPOZORENJE! Ovaj gore opisani osjećaj izaziva težak oblik ovisnosti. Bez njega više ne mogu zamisliti postojanje. Neprestano me opsjeda i okupira mi svakodnevicu. A naprosto podivlja kad stigne Najava.

Najava izleta i uputa vodiča (pa i uputa za čitanje uputa) čitaju se više puta. Svaka pripremna radnja obavlja se s posvemašnjom pažnjom. U konačnici, cilj je na put otići kao samostalna, samohodna, samodostatna jedinka koja nikome nije na teret, koja se ne šlepa i ne šverca i koja ne izaziva gnjev i brigu vodiča – generala! Ni snijeg, ni kiša, ni vjetar, pa čak ni armagedon, ne smiju biti iznenađenje tamo gore jer Planina ne prašta traljavost, aljkavost i neoprez. Planina traži apsolutno poštovanje, posvećenost i prisutnost. Koncentraciju i oprez također. Objektivnu procjenu i nadasve realnu samoprocjenu.

I tako… nakon što su Mudrost i Iskustvo procijenili razinu spremnosti i opremljenosti pojedinaca u odnosu na zahtjevnost staze, definirane su grupe i svaka je krenula u svoju avanturu. Zahvalna, krenula sam pravocrtno uzbrdo, kroz šumu i snijeg, s onom grupom kojoj je cilj bila Kula – najviša nadmorska visina za taj dan (1534m). Pažljivo odmjeravajući svaki korak, sigurnost i stabilnost su imperativ. Omjer zahtjevnosti terena i tempo kojim ga svladavamo, naprosto je savršen. Svaki je korak sam po sebi cilj i svaki korak ima moju nepodijeljenu pažnju. Odmjereno, polako, gotovo tromo, napredujemo uzbrdo i izbijamo na hrbat. Kao čisti kontrast u usporedbi s lijenim usponom u miru i tišini, gore nas dočekuje ludi i nepredvidivi, zavijajući vjetar. Čini se da udara sa svih strana, a iako je južina u pitanju, ipak je veljača i ne šali se. Prsti se koče, a lice trne od hladnoće, no unatoč tome, s nevjerojatnom spretnošću, uspijevamo u tren oka navući sve one brižno spakirane dodatne slojeve i zanoseći se čas lijevo pa malo desno, osvajamo Kulu. Pravo je zadovoljstvo vidjeti da nismo sami u toj avanturi. Baš naprotiv, brojni planinari odvažili su se na isti pothvat i na vrhu se stvara prava gužva… radost, šušur, smijeh…

Vjetar i hladnoća ne dozvoljavaju duži boravak pod oblacima. Kratko zadržavanje, par fotki, okret oko svoje osi i pozdrav svijetu s vrha Gorskog kotara. Prilično promrzli, veselimo se sljedećem cilju – obližnjem planinarskom skloništu Jakob Mihelčić. Zadržavanje u planinarskom skloništu je iskustvo koje predstavlja temu za sebe. Objektivno mali prostor koji naočigled prkosi zakonima fizike i raste prilagođavajući se broju duša koje traže zaklon. Uvijek, ali baš uvijek, ima mjesta za još jednog planinara, dvoje ili za cijelu grupu. U ovo ludo vrijeme gdje neprestano odzvanja mantra socijalnog distanciranja, ovo je mjesto nespojivo s tom novom stvarnošću. Tamo nikad nije pretijesno. To je prostor gdje su izvor topline ljudi sami, gdje odzvanja smijeh i gdje nema mojeg i tvojeg. Sve je naše. U planinarskom skloništu, unatoč broju ljudi po kvadratnom metru, ne živi strah, tjeskoba ga u velikom luku zaobilazi, a ni oprez nije dobrodošao. Distancu odbijamo s gnušanjem!

Predah… gric… ćin-ćin… i onda nazad…

Opet uz krajnji oprez, korak po korak… nizbrdo je uvijek nekako zahtjevnije negoli uzbrdo. Sila teža je neumoljiva, a koljena se bespoštedno troše. To je, ukratko, fizička dimenzija silaska. Ona druga, metafizička, nekako protuslovi sama sebi. Do sad sam već više puta iskusila da silazak s planine ne označava nužno i povratak. Silazak s planine je, zanemarujući njegovu fizičku dimenziju, lepršavo i lagano iskustvo koje jamačno proizlazi iz činjenice da se tijelo osjeća čišće i lakše jer je ostalo zarobljeno gore. Gdje je dobilo krila. Silazak s planine ne označava kraj tog putovanja. Ne završava kad se spustim do njenog podnožja. Ni kad uđem u kombi. Ne. Ne završava čak niti kad se vratim u Zagreb. Ne završava ni onda kad za sobom zatvorim vrata stana pa čak niti onda kad pojedem zadnji sendvič iz ruksaka jer je šteta da propadne taj, s ljubavlju i voljom, pripremljen zalogaj. Silazak ne završava ni onda kad me usišu rutina i svakodnevica. Ne završava ni u ponedjeljak, utorak, a bogami ni u srijedu, četvrtak ili petak. Svaku stazu kojom se uspnem i kojom siđem, ponavljam beskrajno mnogo puta, svjesno je dozivajući u sjećanja, u nesvjesnim astralnim putovanjima, stvarno i metaforički. Osjećaj ne gubi na intenzitetu. Vraćam se opet i opet na iste staze, prizori se redaju, poznati osjećaj me škaklja iznutra, a osmijeh ne silazi s lica.

Svaki je silazak samo obećanje za novi uspon.

……

I po(r)uka za kraj… planinarski štapovi su ključan, neizostavan dio opreme! Mudrost i Iskustvo su me tome poučili! A poučili su me i tome da uvijek postoji netko tko zna više, tko brine, tko te vodi i tko može i želi pomoći. Ako pitaš, dakako! I ako poslušaš! A onda ti je cijeli svijet pod nogama i sve je moguće… Hvala na Mudrosti i na Iskustvu! Za školicu otvaranja očiju!

Ivana Petrina Abreu

Foto: Natalija Vraneša