Debela peč, 11. lipnja

Ova prekrasna planina visoka 2014 metara najistočniji je dvotisućnjak Julijskih Alpa.

Smjestila se između doline Krme na sjeverozapadu i prostrane visoravni Pokljuka na jugoistoku. Sa sjeverne strane, prema dolini Krmi, obrušava se izrazito strmo te je vrlo omiljena za alpiniste. Na jugu, prema Pokljuki je pitomo zaobljena i omiljena za planinare svih starosnih skupina i sposobnosti. Na planini Lipanci nalazi se Blejska koča, vrlo privlačna, postojana i gostoljubiva kao ishodište večine puteva do vrha. Visoku u planinu su provedene šumske ceste koje olakšavaju pristup do kuće. Debela peč je vrlo razgledna planina zbog svojeg travnatog vrha… Krma je na dlanu; Triglav je veleban; tu su Rž, Rjavina, Škrlatica… Tko se ne naježi po cijelome tijelu od ljepote razgleda, taj nikada neće shvatiti što je planina, koliko je surova, koliko je pitoma, koliko je blaga i prijateljska a koliko okrutna!

S glavne ceste na Pokljuku skrenuli smo na makadam do početka vrlo kratkog (cca 40 minuta) uspona do Blejske koče. Mjesto je poznato po opisu: „kod spomenika iz NOB-a“. Od planinarskog doma do vrha Debele peči trebalo nam je oko dva sata laganog, mjestimice težeg, hoda. Dan je bio lijep, idealan – malo oblačan. S vrha, na žalost, nismo vidjeli sve planine (niti Triglav) jer ih je skrivala niska naoblaka. Silazak do doma istim putem. Dugi odmor u domu, ručak: jota, grah s kobasicom, palačinke! Sandri je bio rođendan i častila je!

Pri povratku smo zalutali, nije to bio težak problem; morali smo samo hodati malo duže, nekih dvadesetak minuta. Da je bilo Internet signala i to bismo hodanje bili izbjegli.

Visoke su planine problem: interneta ipak na njima još uvijek nema. Imati u ruksaku papirnatu kartu i isprintane upute za vodiča je zakon! Plus (što smo i mi učinili), posavjetovati se usput s ljudima koje sretneš, domaćine … njihovi su savjeti i upute zlata vrijedni!

Bilo nas je trinaest, kombi i jedan auto. Odličan izlet, pravi alpski!

Gradiška tura, dvije ferate: Furlanova i Otmarjeva pot, 4. lipnja

Destinacija od koje počinje naš uspon na feratu ovog vikenda je Vipava i mjesta Gradišče uz planinu Nanos u Sloveniji. Izgrađena je 1969. godine i to je najstarija slovenska ferata. Furlanova pot ferata je umjerene težine B/C sa težim detaljima u drugom dijelu puta i traje 1 sat i 30 min. U nastavku je Otmarjeva pot, također osigurani klinčani put težine C 1 i traje također 1 sat i 30 min. Silazak je obavljen ugodnom planinarskom stazom.

Za uspone po feratama potrebna je posebna penjačka oprema: penjački pojas, Y-komplet, 2 – 3 karabinera, najlonska gurtna 60 ili 80 cm dužine, rukavice za ferate, kaciga.

Vodič i vozač je bio Robert Tonković; četveročlana ekipa se je penjala.

Medvednica malo znanim stazama, 4. lipnja

Sandra je postala veliki znanac medvedničkih staza; još jednom nas je povela na izlet prema vrhovima Zagrebačke gore, ovog puta od Markuševca do Hunjke, točnije, stazom broj 20 – od crkve u Markuševcu do planinarskog doma na Hunjki.

Duži odmor je bio kod doma. Povratak kružnom, slabo markiranom stazom do polazišta u Markuševec. Izlet je trajao sedam sati.

Ovi su medvednički izlet vrlo popularni među članovima koji, sa svojom trenutnom kondicijom, ne mogu sudjelovati na žešćim usponima u visoke gore. Izlet im je prilika za druženje a i za stjecanje kondicije.

Anića kuk, Paklenica, 28. svibnja

Naše malo planinarsko društvo (ali, naravno, veliko po svojim planinarskim htijenjima, učenju, pomicanju svojih granica prema iskonskoj prirodi) jučer je krenulo još jednu stepenicu gore, prema našem NAD VRHOM mjestu!

Otkazali smo bili izlet na Debelu peč u Sloveniji zbog lošeg vremena i odmah donijeli odluku da idemo na jedino mjesto koje je za subotu trebalo biti bez kiše, u Paklenicu!

Svima prisutnima (osam), osim predsjednika, ovo je bio prvi susret s veličanstvenošću Paklenice!

Od glavnog ulaza krenuli smo stazom uz Veliku Paklenicu do Anića Luke gdje smo skrenuli (preko rječice) na uspon do napuštenog sela Jurline na platou na 700 metra visine (pazi, krenuli smo od nule!). Hodajući prekrasnom visoravni (gdje smo se susreli i s svjetskim raritetom, s mirilima!) došli smo do podnožja uspona na Anića kuk. Skupili smo svu snagu, svu hrabrost, volju i želju i krenuli na uspon. Mnogi iskusni planinari ovdje pokleknu! Od devet nas, na vrh se popelo šestero! Tri su drage članice, tijekom puta, odlučile da će zastati i odmoriti se, pustiti ostale članove grupe da brže i jednostavnije dođu do vrha! Vrh je poseban! Spust prema ishodištu naše osmosatne avanture odradili smo niz uobičajeni prilaz Anića kuku! Odmor u Paklenici i povratak u Zagreb.

Na putu smo bili 16 sati; svaka je sekunda bila lijepa i topla!

Maksimir na Medvednici, 24. svibnja

Maksimirska okupljanja svake srijede u stvari su lagane šetnjice, brbljaonice, slikaonice… Budući da je nedavno bila otvorena žičara na Sljeme, dogovorili smo se da zajedno krenemo u visine tom novom atrakcijom! Dvije grupe: jedna je i uspon i silazak odradila pješice dok je druga za svoje putovanje iskoristila žičaru. Od žičare išli smo do Lugarnice putem po skijalištima i Činovničkom livadom. Ugodan odmor na osunčanim klupama ugodnog planinarskog doma uz štrudle i kavu. Povratak je bio vrlo kratkim putem do ruševina stare žičare pa stepenicama do postrojenja nove žičare. Organizatori su bili Sandra i predsjednik.

Mjesečev plato, Krk, 21. svibnja

Opet problem s vremenom: otkazali smo izlet na Veliku Planinu u Sloveniji. Na brzinu smo dogovorili zamjenski izlet, više turistički posjet otoku Krku, Baškoj. Penjali smo se prekrasnom šetnjicom do početka mističnog Mjesečevog platoa, razgovarali, zastajkivali, divili se pogledima, fotografirali… Nakon zajedničkog ručka, bilo je i kupanja u prilično hladnoj vodi. Na povratku posjetili smo crkvu sv. Lucije u kojoj se nalazi Baščanska ploča. Bili smo i u svetištu Majke Božje Goričke, jednom od najstarijih marijanskih svetišta u državi. Izlet je organizirala i vodila Sandra; u Baškoj se grupi priključio predsjednik koji je na Krku bio na ljetovanju. Devet sudionika izleta baš je lijepo provelo na brzinu osmišljen dan!