Jutro je. Proljetno. Sunce samo malo izviruje. Pokazuje istok. Naviješta dan.
Još jedan.
Novi.
Svjež.
Sasvim nježan.
Obojan samo svijetlim tonovima zelene boje.
Mirisan.
Okupan jutarnjom rosom.
Poklonjen Tebi.
Šuma sniva, tih, spokojan san.
Tek rođene životinjice u svojim nastambama privijaju se uz toplo krzno svoje majke. Trbuščići im se u snu spuštaju gore, dolje, a oči i njuškice pokrili su paperjastim šapicama.
Drveće miruje. U pokojoj duplji je pčelinjak, ali ni tu se još ništa ne čuje. Stari hrast tek žmirka svojim mladim pupoljcima. Važan je. Otporan, čvrst, krupan. Skroman. Zahtijeva malo. Okružuju ga visoke bukve okićene sitnim cvjetićima. Čekaju šumski vjetar da ih opraši. U daljini lipa, koja po starim vjerovanjima čuva šumu od svakoga zla. Tek malo iza je breza. Ona je posve drugačija od svih stabala. Sasvim je svoja, a opet šumska. I Tvoja. Ako prisloniš lice i tijelo uz nju, poklonit će ti nježnost i otkloniti sve tvoje brige. Ako zagrliš hrast dat će ti svoju snagu i hrabrost. Potraži što deblje deblo i jako raširi ruke. Korijenje će ti poslati sve prirodne sile iz najdubljih dubina.
Lezi u travu. Ivančice će pomilovati tvoje lice. Sunce će ti toplinom natopiti tijelo. Zatvori oči. Slušaj kako zemlja diše. Diši i Ti. Odmori se. Sanjari. Budi sretan.
Sanja Duvnjak
Foto: Vesna Sučević
