Izlet nije završen kad se na večer vratimo do mjesta jutarnjeg okupljanja, još dugo stižu reakcije sudionika i taj drugi čin zna biti vrlo uzbudljiv.
Desetak dana nakon izleta na Premužićevu stazu stigao mi je mail sudionice izleta koja je u svojoj četrdesetidrugoj godini po prvi put okusila čari velike planine; prijavljuje se za naredni izlet i završava rečenicom: „I samo kao osvrt, želim Vam reći kako je izlet Premužićevom stazom za mene bio doživljaj bez premca, nešto što nikad neću zaboraviti, osjećaj na kojem ću se uvijek hraniti. I hvala Vam što ste me poveli!“
Često me ljudi pitaju kako mi se da, zašto se maltretiram s vođenjem izleta; ova prekrasna rečenica jedan je od mogućih odgovora na to pitanje.
No, prve reakcije na izlet nekih naših starih članova bile su sasvim oprečne! Zašto sam vodio toliko ljudi na izlet (dvadesetdvoje), zašto toliko novih i nepoznatih ljudi (sedam), bila je prevelika buka, mnogi su neprekidno govorili, neki su zaostajali a mogli su brže, zašto sam dozvolio neprekidno naslikavanje …
Reakcije sedmero novih sudionika izleta bile su slične citiranoj rečenici iz maila; četvoro ih se odmah upisalo u društvo! Od petnaest starih članova osmero ih je po prvi put bilo zakoračilo na Premužićku! Njihove su zahvale i oduševljenja bili izgovoreni malo tiše (zbog bukača) ali vrlo uvjerljivo, da nije bilo sumnje u njihovu iskrenost.
Kao organizator i vodič izleta, kad sve zbrojim i oduzmem, presretan sam dobro odrađenim poslom! Drugi odgovor na pitanje zašto vodim izlete proizlazi iz reakcije bukača, pohvale tih ljudi su mi vrlo ugodne! Pohvale!? Da, pohvale! Ljude sam, mnogim prethodnim odlično odvođenim izletima, razmazio i naučio na perfekciju pa sad na manje ne pristaju!!!
Zdravko Bartolić
Foto: Davor Ambreković
