Mnogo novih ljudi dolazi na naše izlete, učlanjuje se odmah nakon prvog izleta, prijavljuje se odmah na crno za sve nove izlete do kraja godine i onda – odmah počnu vikati na mene, ni krivog, ni dužnog, skromnog, samozatajnog, uslužnog, poniznog … predsjednika. Vi, predsjedniče; vi, Zdravko ili vi, gospon Zdravko … Vi! Vi! Vi!
Halo, ljudi! Ja sam jedan! Vidite nas dva, ili, nedajbože, tri!? Ja sam, za vas, drugo lice jednine – TI!
Sjećate li se Barbare i Jaquesa Preverta:
„Ne ljuti se što ti govorim ti
Ja kažem ti svima koje volim
Čak i onima koje sam jednom vidio
Ja kažem ti onima koji se vole
Čak i onima koje nisam upoznao“
I mi planinari! I mi imamo svoje razloge za ti, razloge protiv vi!!! Društvo je, u svojoj neracionalnosti, nametnulo konvenciju poštovanja osoba koje ne poznamo, osoba koje cijenimo, osoba koji su nam nadređene … Planinarstvo je zajednica ljudi koja se uzdiže iznad ove neracionalnosti. Da li to znači da nismo društveni!? Ma, ne, mi smo više nego društveni, mi smo u kodeks našeg djelovanja umetnuli nekoliko zaista prekrasnih obligacija: mi smo došli u planinu da joj se divimo, mi smo došli u planinu da se divimo ljudima, da s njima komuniciramo na istoj razini zaboravljajući titule, godine, zasluge … nama su Barbara i Prervert uzori – mi planinari volimo sve ljude! Nama je sasvim normalno svaku osobu na putu pozdraviti, zagrliti (ako nam tako spontano dođe), nasmijati se, upitati za zdravlje, porazgovarati o smjeru kretanja, pogledati nebo i izreći najtočniju vremensku prognozu, zapjevati, nazdraviti i – reći ti! Hej, ljudi – TI!!!
Sažetak: dobro ste došli u naše skromno planinarsko društvo no, od prvog trena, molimo vas, da ne vičete! Mi, iznad svega, volimo tišinu! Nad vrhom!
Zdravko Bartolić
