Lokve – malo, majušno kao lokvica vode, mjesto u srcu Gorskog kotara iz 15. st
Lokvarka – špilja, velika, tamna, ukrašena maštovitim prirodnim oblicima kroz koju ponire istoimena rijeka, kroz koju ponire još neistraženo, tajno, duboko…
Lokvarsko jezero – stvoreno mladim ljudskim rukama, srcem, entuzijazmom, beskrajno lijepo i uklopljeno u goranski krajolik
Mi – Tu. Baš tu.
- sami, neometani
- u zagrljaju zeleno – plave ljepote
- usred tišine i svježine
- u jezerskom plavetnilu
- pomilovani jutarnjim drhtajima prvih zraka sunca
- radosni
- nasmijani
- začuđeni
- zadivljeni
- zahvalni
I kada je sve baš tako, onda znaš da si voljen, da si razmažen, darovano ti je najljepše od najljepšeg. Date su ti sve daljine, visine, svaki cvijet, miris, cvrkut…
A onda, da ljepoti nema kraja, pozvale su ti i dubine. Ulaziš u špilje, dodiruješ kamen, malen si u velikom, a ne bojiš se. Sunce je tu, probija se i omata te plaštem topline i svjetlosti.
I nastaje ples čovjeka, radosti i svjetlosti, čovjeka, radosti i svjetlosti….! Psst, ne prestani, još pleši…
Sanja Duvnjak