Rijetko se događa, ali, eto, dogodilo se – došlo je samo troje ljudi na šetnjicu! Izostanci su bili uglavnom opravdani neodgodivim drugim obavezama. Ne tražimo isprike! Dolazak ne treba najaviti! Sve je kod ovog našeg druženja dobrovoljno, ispunjeno radošću. Probajte to – dođite naredne srijede u 10.00 sati!

Današnji izlet u Samoborsko gorje održan je po pravom zimskom vremenu, veći dio dana padao je snijeg uz vrlo jak vjetar. Ishodano je 15-ak kilometara: od Šoićeve kuće, preko Lipovca do Oštrca pa dalje preko Stražnika i Velikih vrata do Japetića. Nakon odmora, spustili smo se klasičnom stazom do Šoićeve kuće.
Osam sudionika, od kojih dvoje početnici, vrlo je dobro, bez problema odradilo ovu, i po ljetnim uvjetima, zahtjevnu rutu.
Izlet smo nazvali kondicionim, kao pripremu za zahtjevne ture koje pripremamo za proljetnu sezonu.
Glavni izlet ove je nedjelje trebao biti uspon na Veliki Risnjak u Gorskim kotaru. Odgodili smo ga zbog vrlo loše vremenske prognoze, uz snježne padaline, vjetar je bio jači od sto km na sat.

Sve po starom; deset ljudi je, tražeći staze bez blata, prehodalo oko pet kilometar i odmorilo se na kraju, uz vrlo dobru kavu, u našem kafiću, uz već blistavo zeleno nogometno igralište.

Kružna staza Strahinj, dom, vrh, dom, Podgora Krapinska. Na putu smo bili 5 sati. Sudionika 10. I jedan pas!

Sanja Duvnjak:  Zagorje – bajka na dlanu

I gdje smo danas išli tražiti svoje vrhove?!
Upravo tamo gdje vrha nema.
Zove se Sušec i najviši je vrh Strahinjčice. Nalazi se u šumi, označen samo natpisom na debeloj staroj bukvi.
Ono što je Medvednica Zagrebu, to je otprilike Strahinjčica Krapini. Dobila je ime po selu Strahinje koje se nalazi u njenom podnožju. A zašto ga zovu Strahinje? Možda po strašnim vulkanskim erupcijama u predhistorijsko vrijeme.
Vulkana u Strahinju više nema, ali su nam ostale termalne vode u kojima smo mogli uživati da nas šuma nije zvala. Zaobišli smo Sutinske Toplice i penjali se po strmim serpentinama, koje su nam pročistile pluća. Dobili smo i rumenu boju kao prave zagorske jabučice. Dobro, pili smo i kuhano vino. Piše da je Strahinjčica stanište mnogim zaštićenim rijetkim biljkama, kao što su razne vrste orhideja, ljiljana, hrvatski karanfil, perunika… Mi ih nismo vidjeli, ali dočekale su nas prelijepe bijele visibabe, tek niknuli jaglaci, procvjetali grmovi drijenka i mala princeza šume bijela ljubičica. Sva ta tek začeta proljetna ljepota bila je obavijena plavičastom maglom. U jednom trenutku padali su po nama mali kristalići leda. Jedan svjetlucavi našao se u mojoj ruci. Sjetila sam se lijepe rečenice: „ Moj dlan je dovoljno mali za sva čuda ovoga svijeta“.
A onda je zasjalo sunce i bilo je toplo i otvorio se pogled u dolinu rječice Krapinice, prema Krapini i Medvednici u daljini i bilo je lijepo i nježno i brežuljkasto, bilo je čudesno bajkovito.

Oblačan dan s nekoliko kapljica kiše nije omeo desetero odvažnih da dođu na šetnju. Odrađena je standardna staza i vrlo veselo druženje u kafiću.

Planirani izlet kružnom stazom od Skrada nije održan zbog premalo prijavljenih sudionika.