Planinarski ruksaci su misteriozni predmeti, kao ženske torbice, nikad ne znaš što u njima ima, što te može iznenaditi ugodno ali i neugodno – obično u njima, kad nastupi krizna situacija, nema onog što ti je prijeko potrebno!

Više od četrdeset godina, barem jednom tjedno, spremam ruksak za planinarsku avanturu pa, vjerujte, znam što u njemu treba biti – iz prve ruke! Opekao sam se često, vidao rane i učio težim putem. Budite mudriji od mene, poslušajte ove savjeta koje ću vam sada reći, poštedite se muka!

Prvo, morate nabaviti pravi planinarski ruksak! Svi ostali su, u planini, smiješne i beskorisne igračke! Planinarski ruksak mora biti napravljen od nepromočive tkanine te imati vrlo koristan dodatak, navlaku kojom se cijeli ruksak prekriva u slučaju kiše, kao dodatna zaštita od prokišnjavanja. Vrlo korisna napomena: ako nemate dodatnu zaštitnu navlaku, ponesite sa sobom jednu veliku pvc vreću za smeće; u nju možete pospremiti stvari koje su u ruksaku ne bi smjele smočiti, prvenstveno rezervna odjeća. Možete u vreću ugurati i cijeli ruksak, napraviti proreze za naramenice, odnosno ruke i – uživajte u kiši!

Ruksak mora imati dvije široke naramenice (dovoljno široke da se ne zarezuju neugodno u kožu ramena) koje moraju biti podesive po dužini; mora imati u donjem dijelu remen kojim se planinar opaše oko struka (da ruksak ne plahuta lijevo, desno te da pridržava cijelu konstrukciju malo povišenu s čime preusmjerava nošenje dijela težine ruksaka s ramena na područje oko struka tijela). Vrlo je korisno da su naramenice u visini prsa povezane s jednim užim remenom vodoravno; taj remen fiksira naramenice po sredini tijela i ne dozvoljava da ruksak pada s ramena u stranu.

Poklopac ruksaka je idealan ako ga je moguće s konstrukcijom remenčića malo odići od trupa ruksaka da bi se stvorio, po potrebi, dodatni prostor u unutrašnjosti. Trup ruksaka bi trebao biti podijeljen u dva dijela u omjeru 2/3 i 1/3, trebao bi imati mogućnost podjele sadržaja ruksaka u dvije odvojene cjeline (slaganje ruksaka je posebno umijeće i o njemu ćemo drugom prilikom!).

Vrlo je bitno da je leđni dio ruksaka oblikovan, nekim sistemom odvajanja površine ruksaka od tijela nosača (svaki proizvođač ima svoj sistem), tako da se stvori mogućnost strujanja zraka radi sprečavanja znojenja. Vrlo korisno kod ljetnih višesatnih nošenje, posebno za ljude sklone znojenju.

Mnogi ruksaci imaju našivene, s prednje i bočnih strana, razne džepiće za sitne potrepštine i boce s vodom. Korisno je to, bez sumnje, no nastojte da vaš ruksak ima malo, vrlo malo tih džepova! Kod težih uspona te uspona po feratama, vrlo lako dolazi do zapinjanja o grane, stijene, žice … s tim džepovima. Može to biti vrlo neugodno ako imate malo mogućnosti okretanja oko sebe, saginjanja, protezanja; takva zapinjanja često izazivaju vrlo neugodne nesreće. Prisjetite se da je bolje spriječiti nego liječiti.

Na posljednja dva izleta desile su se dvije neugodne situacije; jednom je planinarka nezgodno pala i ozlijedila glavu (ustanovili smo da 9 od 10 sudionika nije imalo ništa od medicinskih potrepština za hitnu pomoć!); na narednom smo izletu došli pred nabujalu rijeku koju je trebalo pregaziti (ustanovili smo opet poražavajuću činjenicu da nitko nije imao ništa od opreme za takvu kriznu situaciju!).

Tri stvari koje trebaju biti sastavni dio ruksaka:

Komplet za hitnu pomoć, vrlo je korisna kutijica zavoja, flastera, kompresa, trokut marama … za ukazivanje prve pomoći, prvenstveno previjanje i imobiliziranje rana i prijeloma! Iskusni planinar zna sam složiti ono što je bitno, no u svakoj prodavaonici sportske opreme naći ćete već složene potrepština u malim kutijama, nisu niti skupe niti teške. Kupite jednu! Mogla bi vam spasiti život!

Zamka, u kolokvijalnom govoru planinara, je 6 – 7 metara dugo vodičko uže, s jednim ili dva karabinera pride, ispleteno u malu, lako nosivu pletenicu koja se s jednim potezom razvuče u svoju cijelu dužinu! U trgovinama planinarske opreme će vam vrlo rado složiti zamku i isplesti ju za vas!

Jedna od mogućnosti upotrebe zamke je i forsiranje rijeke, što se nama desilo na Mirni. Bilo nas je 18 na izletu, da smo svi imali sa sobom zamku, vrlo brzo bismo bili složili gelender = rukohvat s jedne na drugu obalu rijeke, učvrstili ga i jednostavno i sigurno savladali neugodnu situaciju! Zamka je vrlo korisna kod prelazaka preko nesigurnih mjesta na putu, klizišta, provalija … kao dodatna sigurnost; također je nezamjenjiva kod slaganja nosila za povrijeđenog planinara, može služiti za imobilizaciju, može se pomoću nje složiti mala nadstrešnica za bivakiranje u prirodi.

Astro-folija – vrlo korisna sitnica u ruksaku, trebala bi biti nezaobilazni dio opreme svakog planinara. To je tanka folija premazana aluminijem koji odbija hladnoću i zadržava toplinu! Nezaobilazna je pomoć pri teškim nesrećama u ekstremnijim vremenskim uvjetima. Ali i korisna pri iznenadnim vremenskim nepogodama. Jedna strana folije je zlatne a druga srebrne boje. Ako želimo zadržati i privući toplinu zlatnu stranu okrenemo prema van, odnosno prema tijelu okrenite srebrnu stranu. Ako vam je vruće, učinite obrnuto. Astro-folija teška je 50-ak grama i velika kao jedna, dvije papirnate maramice! Astro-folija je skupa oko 20-ak kuna a život čuva! Skupo, zaista!!!

Sada ćemo stati; uzmite da je ovo prvi dio serijala o potrebnim, nezaobilaznim stvarima tijekom planinarenja! Pišemo se! Vidimo u planinama gdje ćemo vam sve rečeno vrlo zorno pokazati.

Zdravko Bartolić

Rijetko kojem planinskom lancu ime tako dobro pristaje kao što je to slučaj s Velebitom. Veleban, masivan, silan i nepregledan. Strpljivo čeka i otkriva se dostojnima. Velebit je kolaž nebrojenih pojavnosti divlje prirode pitomih namjera gdje sveprožimajuća samozatajna tišina dodatno naglašava razmetljivost geomorfoloških oblika koji se vrtoglavo uspinju da bi se potom silovito obrušili oblikujući dinamični reljef koji oduzima dah. Boje, mirisi i diskretni zvukovi ovozemaljske prisutnosti dodatno se pobrinu da ga zauvijek zapečatite u sjećanja. Sama po sebi, ova planina, sa svim svojim vrhovima, kukovima, hrptovima, udolinama, ponikvama, jamama, proplancima i livadama izravni je ostatak praiskonskog raja, otkinuta od božanskog i dana nam da je poštujemo, čuvamo i iznova joj se diveći, vraćamo. Pri svakom susretu nudi nešto posebno i još nedoživljeno, opsjeda misli budeći slutnje neistraženih ljepota. Nemoguće ga je pokoriti i nemoguće se oduprijeti njegovom ponovnom zovu. Koliko god naporan, svaki povratak nudi novu, veću nagradu.

Tako je bilo i ovaj put!

Prije zore, sneni i tromi, sakriveni pod maskama i šćućureni na svojim sjedalima, zaputili smo se put najvelebnijeg među velebnima. Ostavljajući Zagreb da spava zaogrnut jezičcima magle, prepušteni rojevima misli na prošle i nadolazeće šetnje, borili smo se sa snom sve do neminovnog buđenja jutarnjom kavom na odmorištu, da bi konačno, po silasku s autoceste, vožnja serpentinama na usponu kroz Krasno prema ulasku u Nacionalni park, konačno probudila sva osjetila.

Prvi udah svježeg planinskog zraka liječi dušu i tijelo dok miris šume i avanture polako obuzima sva osjetila.

Put prema Malom Rajincu, najvišem vrhu Sjevernog Velebita, započinje kroz šumu čije nas smireno disanje polako obuzima. Mistične velebitske šume posebno su očaravajuće upravo u ovo doba. Razmetljivo jesensko ruho krošnji u kojima se isprepliću nebrojene nijanse zlatnog i bakrenog spektra ne dozvoljava da pažnja promatrača pobjegne dalje od sada i ovdje. Sretnici kojima se na putu pridruži ranojesensko sunce, postepeno se razodijevaju, posebno oni koji su s puno opreza, odjenuvši (pre)više slojeva, nepovjerljivo krenuli u planinu. Sunčeve zrake koje prodiru kroz šareni svod u ovo doba godine sjaje posebnim sjajem dok se igraju u gornjim katovima šume. I dok je svatko sa svojim mislima, u tihoj meditaciji, razmišljam o toj utješnoj poruci punoj ljubavi – svekolika ljepota i radost života utkana je u te odlazeće listove nudeći čudesni bljesak prije konačne žrtve. Nakon razigranog proljetnog buđenja, uzvišene zrelosti ljeta i apsolutnog vrhunca pršteće jesenske ljepote, krošnje listopadnih šuma svojim umirućim listovima spektakularno najavljuju odlazak na počinak s tihim obećanjem novog ciklusa, nove nade. S ovim mislima napredujem polako uskom stazom kroz divlji krajolik, svako malo zastajkujući i upijajući neponovljive prizore. Šuma se zaustavlja na stazi, a teren se pod stazom strmo obrušava u duboku ponikvu kojoj se jedva nazire dno. Meke i podatne travnate stijenke te duboke stožaste udubine umiruju osjetila i isključuju alarme koji samo što se nisu oglasili uslijed pritajenog, ali prisutnog straha i nepovjerenja. Sve je u redu, sigurni smo i staza je pred nama, dovoljno široka, pouzdana, ustrajno vijugajući prema cilju. Preko travnjaka, kroz šumu, polako… upijajući svaki detalj, svakom neobičnom obliku dajući pažnju i nastojeći upamtiti dojam koji ostavlja, sve smo mu bliži. Konačno dolazimo pred ozbiljniji uspon sa stijenjem koje izvirući iz meke zemlje postupno preuzima krajolik… uspon je strmiji, a dah i korak su kraći. Minute prolaze sporo, a uzdasi u tišini sve su glasniji. Ni odustajanje više nije dalek pojam, ali nešto nas ipak tjera dalje, planina nas pomalo gurka, motivira i pomaže, a mi prihvaćamo, ohrabrujući jedni druge. Gazeći ustrajno korak po korak, znamo da nas Nad Vrhom čeka opet neprocjenjivo iskustvo.

Osjećaj koji obuzme dušu kad se domogne planinskog vrhunca, tako poznat i blizak svakom planinaru, nije ništa drugo doli sama spona s Izvorom. Znajući odakle je stigla i kamo ide, duša zna prepoznati Savršenstvo i Svetost trenutka sjedinjenja s Cjelinom dok je tijelo puni dojmovima putem ovozemaljskih osjetila. Pogled u nepregledna prostranstva, potpuna odsutnost ograda i prepreka, širina i osjećaj nedoživljene slobode eruptiraju zajedno u eteričnom bljesku koji razotkriva sve tajne postojanja. Ovdje i sada sve je baš onako kako treba biti, potpuno i savršeno. Sjedinjeni u tom trenutku sa sobom i međusobno, s osmjehom na licu, u potpunosti mu se predajemo. Zahvalni, ponizno i u tišini, upijamo horizonte i bilježimo još jednu pobjedu sebe nad sobom.

Ljepota trenutka Nad Vrhom obuzimajuća je, sveprožimajuća i neponovljiva. Baš svaki put.

Rasterećeno tijelo, pri silasku s vrha, prebire i katalogizira dojmove. Ne opirući se ljepoti koja nas okružuje, nameće se misao kako samo jedan jedini rano jesenski dan na Velebitu nudi nevjerojatno mnogo oprečnih različitosti koje tako jednostavno postoje u skladnoj međusobnoj harmoniji. Divlji i surovi vrhunci kukova i nagli i strmi ponori u ponikve izazivaju strahopoštovanje, a pitome i blage travnate padine i guste i meke šume umiruju i tješe. Toplina jesenskog planinskog sunca prodire u dušu, grije je i nasmijava, a oblak s tek slutnjom vjetra, trnući osjetila, najavljuje surovost nadolazeće hladnoće i poziva na oprez. Ustrajna i prkosna crnogorica tvrdoglavo se nameće i preuzima dominaciju nad nepreglednim slojem bjelogorice koja se u vatrometu boja odjavljuje uoči bespoštedne zime. Upravo u ovim kontrastima leži sva draž Velebita koji nas na svakom koraku iznenađuje svojom jedinstvenošću, a na nama je samo da te kontraste spoznamo, u tišini pomirimo i prihvatimo tu nenadmašnu ljepotu različitosti.

A mi?

Uvijek isto….

Nemjerljivo mali i uvijek ponizni pred zadivljujućim prostranstvima netaknute prirode, otvorena srca i iskreni, pri dolasku molimo planinu da nas prihvati, da nas zaštiti i da nam se otkrije.

Napredujući po utabanim stazama nastojeći je što manje ometati mimo njih, molimo je da nas nauči, da nas osnaži, da nam pomogne, i konačno, da nas, bogatije za jedno neprocjenjivo iskustvo, u miru, isprati.

Dajemo joj potom obećanje da ćemo naučeno zapamtiti i živjeti, zahvaljujemo joj na gostoprimstvu i ispod glasa šapnemo da se uskoro vidimo opet.

Do sljedećeg puta!

Ivana Petrina Abreu

Foto: Zrinka Jerković

Za prvi jesenski izlet odabrali smo planinarski jednostavnu „Stazu sedam jezera rijeke Mirne“, kraj Buzeta. Prekrasan dan, nakon vrlo kišne noći, staza otvorena za naše korake … svi su tijekom dana upili mnogo pozitivne energije, radosti i ljubavi. Sanja Duvnjak, naša draga članica, pisac, svoje je doživljaje zapisala, pretočila u vrlo lijep putopis – pročitajte ga, uživajte!!!

Nedjeljno je, rano, jesensko, maglovito jutro. Zagrebački stanovi tamni su i tihi. Nitko ne ometa gradski nedjeljni san. Naš polazak je iza dvorane Lisinski. Vatroslav je u svoje doba bio ludo opčaran slobodom, ljubavlju, ljepotom, glazbom, domovinom. Ni planinari nisu ništa bolji. I oni su ludi za …

U još pospanim mislima prebiremo imamo li sve potrebne stvari u ruksaku. Uvijek nosimo sve, jer moramo biti spremni na sve. Nosimo i za druge. Za sanjare, umjetnike, za zaljubljene, za one koji tuguju, za neposlušne, za svaki slučaj. Pozdravljamo se mačevajući se planinarskim štapovima. To su naše produžene ruke koje sada služe za zagrljaj i prijateljsko tapšanje, za bravo što se nisi okrenuo u krevetu i nastavio spavati.

Krećemo. Istarski ipsilon i savršeno izgrađene ceste A 8 i A 9 , Tunel Učka vode nas prema Buzetu i dolini rijeke Mirne. U kombiju je tišina koja priča istu zajedničku priču i spaja jednake misli koje putuju u daljine, u visine. Brzo stižemo. Ipak idemo prema Grobniku i prema gradu u kojem su se rodili najbrži od najbržih i obilježili povijest auto sporta.

Na brežuljku još iz prapovijesnog, brončanog doba stoji gradić Buzet. To je grad tartufa i hrvatskog automobilizma. Ima on mnogo svojih priča iz davnih vremena o Ilirima, Rimljanima, Francima, Mlečanima, Habsburgovcima i Napoleonovoj Francuskoj. Gledamo prema brežuljku i zidinama drevnog grada ali nemiran žubor rijeke pozivnica je koju planinari znaju pročitati.. U noći je padala kiša, pa Mirna sada nemirno poskakuje preko stijenja i sivog kamenja. Ovdje ima karakter kanjonske rijeke. Krećemo za njom prateći krivudavi tok. Bijelo je sive boje. Gotovo srebrna. Priča priču o mjestu svoga rođenja, o Ćićariji iz čijeg vapnenačkog vijenca izvire.

Kada ne bi ništa znao o vapnencu i boksitu koji se u dolini rijeke vadio još prije 400 godina bio bi siguran da su srebrni vodopadi vilinske duge kose koje padaju u slapovima.

Prošli smo sedam njenih slapova. Svaki je bio poseban, jedinstven, neponovljiv. Svaki je bio tu za nas, nesebično i beskrajno se darujući. Hodali smo kanjonom. Hodali smo po sredini rijeke. Preskakivali smo njeno kamenje i stijene. Mirna je hodala, poskakivala, uz nas i družila se s nama. Izuli smo planinarske gojzerice i bosi prešli s jedne strane obale na drugu. Na trenutak smo postali novi, iskonski, negradski ljudi. Hvala joj. Hvala njenim mirisima, bojama, žuborima, svježini i svoj ljepoti koju nam je nesebično poklonila. Hvala joj što nas je kao prava domaćica otpratila skroz do naših kombija i nagovorila šumu da nam maše. I mi smo njoj mahali i zaželjeli joj sretan put prema moru. Postali smo prijatelji. Dogovorili smo ponovni susret.

Zagreb nas je dočekao u tišini. Grad nije dao omesti svoju nedjeljnu večer. Dočekao nas je stari Lisinski pjevušeći u svojoj dvorani Miruj, miruj srce moje. Vjerojatno je razumio da smo ponijeli u sebi najljepše trenutke koje nam je poklonila jedna posebna rijeka Lijepe naše.

Sanja Duvnjak

Foto: Natalija Vraneša

Mnogo novih ljudi dolazi na naše izlete, učlanjuje se odmah nakon prvog izleta, prijavljuje se odmah na crno za sve nove izlete do kraja godine i onda – odmah počnu vikati na mene, ni krivog, ni dužnog, skromnog, samozatajnog, uslužnog, poniznog … predsjednika. Vi, predsjedniče; vi, Zdravko ili vi, gospon Zdravko … Vi! Vi! Vi!
Halo, ljudi! Ja sam jedan! Vidite nas dva, ili, nedajbože, tri!? Ja sam, za vas, drugo lice jednine – TI!

Sjećate li se Barbare i Jaquesa Preverta:

„Ne ljuti se što ti govorim ti
Ja kažem ti svima koje volim
Čak i onima koje sam jednom vidio
Ja kažem ti onima koji se vole
Čak i onima koje nisam upoznao“

I mi planinari! I mi imamo svoje razloge za ti, razloge protiv vi!!! Društvo je, u svojoj neracionalnosti, nametnulo konvenciju poštovanja osoba koje ne poznamo, osoba koje cijenimo, osoba koji su nam nadređene … Planinarstvo je zajednica ljudi koja se uzdiže iznad ove neracionalnosti. Da li to znači da nismo društveni!? Ma, ne, mi smo više nego društveni, mi smo u kodeks našeg djelovanja umetnuli nekoliko zaista prekrasnih obligacija: mi smo došli u planinu da joj se divimo, mi smo došli u planinu da se divimo ljudima, da s njima komuniciramo na istoj razini zaboravljajući titule, godine, zasluge … nama su Barbara i Prervert uzori – mi planinari volimo sve ljude! Nama je sasvim normalno svaku osobu na putu pozdraviti, zagrliti (ako nam tako spontano dođe), nasmijati se, upitati za zdravlje, porazgovarati o smjeru kretanja, pogledati nebo i izreći najtočniju vremensku prognozu, zapjevati, nazdraviti i – reći ti! Hej, ljudi – TI!!!

Sažetak: dobro ste došli u naše skromno planinarsko društvo no, od prvog trena, molimo vas, da ne vičete! Mi, iznad svega, volimo tišinu! Nad vrhom!

Zdravko Bartolić

Izlet je bio organiziran u dvije grupe: prva, jača, u kondiciji, u alpinističkom znanju išla je na Južnu skupinu stijena dok je druga grupa, ona za malo manje uvježbane, početnike, nenavikle na stijenje trebala ići samo na vrh Samarskih stijena, zatim se preseliti vozilima do „7. km“ ispod Bijelih stijena i popeti se do planinarskog doma … šetnjica!

Grupe su zajedno išle pogledati Ratkovo sklonište; rastale su se na mjestu gdje je to trebalo. Markacije, odnosno ploče sa satnicom pokazivale su da do vrha Samarskih stijena ima 35 minuta. Autor ovih redaka vodio je drugu grupu.

Uspon je počeo žestoko, uska staza, vrlo strma, nepregledna … odmah su počele nevolje. Uvjeravanja da će to proći, samo treba doći do onog vrha gore, još pet metara uspona, nisu prolazila jer nakon pet metara, istina, slijedilo je pet metara ravnog tla no, odmah je počeo još žešći i sve manje savladiv uspon! I tako jedno sat vremena u izmjenama malo vruće, malo hladno. Vodič je i sam vjerovao u priču koju je uvjerljivo pričao. Dok u jednom trenu nije uslijedio žestoki tresak podebele grane po čelu vodičevom! Prekrasni bljesak bijelog svjetla!

Daj stani! – vrisnuo je sam sebi i svojim konfuznim mislima! Priznaj već jednom da si pogriješio smjer i krenuo na kružnu stazu po Zapadnoj skupini stijena!!!

Ljudi su već i sami bili došli do sličnog zaključka. Što činiti? Sjelo se na kamenje, pojedeni su sendviči, ispijeno je malo vode … Osloboditi se napetosti, straha od ozljede, nemogućnosti prelaska preko slijedeće prepreke!

Kad su i prvi vicevi izgovoreni, bilo je sve u redu! Krenulo se dalje mnogo smirenije, hrabrije … Ja to mogu! – ta jednostavna istina ljudima je ušla u misli i osjećaje. I moglo se je! Moglo!

Imali smo još dva sata hoda. Susretali smo ljude, ispitivali ih o satnici, oni nas o svojoj … ispadalo je da nama ima još mnogo manje do cilja; svi smo se smijali! Sad smo imali i vremena diviti se prirodi, zaista netaknutoj prirodi (u tom strogom rezervatu prirode niti jedna čačkalica se ne smije pomaknuti!), koliko neobičnog stijenja, izvitoperenih stabala ne bi li pronašli trunku bolje mjesto za život, koliko prepoznatljivih oblika posvuda i svi su nam govorili sve! Sve, ono što smo uspjeli osjetiti!

Vrh Samarskih stijena i nije nešto posebno, mala čistina među stijenjem, nekako kao da smo otišli u obližnji park, kod kuće, na šetnjicu, tako je to izgledalo! No, tko mari za vrh! Naš put je bio ono što se pamti, put! Ne cilj! Put! Istina o kojoj ovaj vodič mnogo i inače priča, ugnijezdila se je svima u najdubljim osjećajima!

Odmarali smo se dugo, pričali! Priča je iznjedrila jedan od svih prihvaćen, bez rezerve od svih prihvaćen zaključak: da smo znali što nas na putu čeka, na izlet ne bismo bili niti pošli!

Da smo znali što nas na putu čeka, na izlet ne bismo bili niti išli!

No, sada smo presretni! Proživjeli smo mnogo teškog ali lijepog, osjetili smo da možemo, pomaknuli smo svoje planinarske granice mnogo, mnogo dalje, više, iznad, u prostor NAD VRHOM!

Pomaknuli smo se i do Ravne gore i štrudli od borovnica u „Bijeloj ruži“

P.S. Važna poduka za novajlije u našem društvu: kad u najavi izleta piše da je izlet LAGAN, ponesite alpinističku opremu, lagano je samo ako imate kod sebe klasična pomagala za preživljavanje! Eto, ponosan sam što se o meni tako priča! Ponosan sam što mi se vjeruje i što sa mnom na izlete – ide!

Zdravko Bartolić

Foto: Natalija Vraneša

Izlet nije završen kad se na večer vratimo do mjesta jutarnjeg okupljanja, još dugo stižu reakcije sudionika i taj drugi čin zna biti vrlo uzbudljiv.

Desetak dana nakon izleta na Premužićevu stazu stigao mi je mail sudionice izleta koja je u svojoj četrdesetidrugoj godini po prvi put okusila čari velike planine; prijavljuje se za naredni izlet i završava rečenicom: „I samo kao osvrt, želim Vam reći kako je izlet Premužićevom stazom za mene bio doživljaj bez premca, nešto što nikad neću zaboraviti, osjećaj na kojem ću se uvijek hraniti. I hvala Vam što ste me poveli!“

Često me ljudi pitaju kako mi se da, zašto se maltretiram s vođenjem izleta; ova prekrasna rečenica jedan je od mogućih odgovora na to pitanje.

No, prve reakcije na izlet nekih naših starih članova bile su sasvim oprečne! Zašto sam vodio toliko ljudi na izlet (dvadesetdvoje), zašto toliko novih i nepoznatih ljudi (sedam), bila je prevelika buka, mnogi su neprekidno govorili, neki su zaostajali a mogli su brže, zašto sam dozvolio neprekidno naslikavanje …

Reakcije sedmero novih sudionika izleta bile su slične citiranoj rečenici iz maila; četvoro ih se odmah upisalo u društvo! Od petnaest starih članova osmero ih je po prvi put bilo zakoračilo na Premužićku! Njihove su zahvale i oduševljenja bili izgovoreni malo tiše (zbog bukača) ali vrlo uvjerljivo, da nije bilo sumnje u njihovu iskrenost.

Kao organizator i vodič izleta, kad sve zbrojim i oduzmem, presretan sam dobro odrađenim poslom! Drugi odgovor na pitanje zašto vodim izlete proizlazi iz reakcije bukača, pohvale tih ljudi su mi vrlo ugodne! Pohvale!? Da, pohvale! Ljude sam, mnogim prethodnim odlično odvođenim izletima, razmazio i naučio na perfekciju pa sad na manje ne pristaju!!!

Zdravko Bartolić

Foto: Davor Ambreković