L, L, L i MI

Lokve – malo, majušno kao lokvica vode, mjesto u srcu Gorskog kotara iz 15. st

Lokvarka – špilja, velika, tamna, ukrašena maštovitim prirodnim oblicima kroz koju ponire istoimena rijeka, kroz koju ponire još neistraženo, tajno, duboko…

Lokvarsko jezero – stvoreno mladim ljudskim rukama, srcem, entuzijazmom, beskrajno lijepo i uklopljeno u goranski krajolik

Mi – Tu. Baš tu.

  • sami, neometani
  • u zagrljaju zeleno – plave ljepote
  • usred tišine i svježine
  • u jezerskom plavetnilu
  • pomilovani jutarnjim drhtajima prvih zraka sunca
  • radosni
  • nasmijani
  • začuđeni
  • zadivljeni
  • zahvalni

I kada je sve baš tako, onda znaš da si voljen, da si razmažen, darovano ti je najljepše od najljepšeg. Date su ti sve daljine, visine, svaki cvijet, miris, cvrkut…

A onda, da ljepoti nema kraja, pozvale su ti i dubine. Ulaziš u špilje, dodiruješ kamen, malen si u velikom, a ne bojiš se. Sunce je tu, probija se i omata te plaštem topline i svjetlosti.

I nastaje ples čovjeka, radosti i svjetlosti, čovjeka, radosti i svjetlosti….! Psst, ne prestani, još pleši…

Sanja Duvnjak

Ivanjska krijesnica

U suton, kada se proljeće opraštalo, a ljeto dolazilo, te posebne mirisne, kratke noći iz sićušnog jajašca u zemlji izlegla se mala krijesnica.
Ona je bila tek obična smeđa ličinka bez krila.
Zvala se Ivanjka.
Dobila je ime po Ivanjskim krijesovima, koje su ljudi po starom hrvatskom običaju palili, baš prve ljetne noći.
Na brežuljcima ili uz obalu rijeke sakupili bi puno granja i zapalili visoke vatre. Tako su slavili početak ljeta i rođendan sv. Ivana Krstitelja.

Krijesnica Ivanjka bila je opijena mirisom zemlje, cvijeća i tek niknule mlade trave.
Osluškivala je povjetarac i šum rijeke koja je u blizini mirno prolazila.
Mirisala je male cvjetove kamilice.
Divila se maslačkovim srebrnim nitima. Podsjećale su je na mrežu koju je spretno ispleo pauk.
Pohvalila je i jake rogove kornjaša koji se čvrsto držao za koru stabla.
Bogomoljke se isprva bojala, a kasnije se glasno nasmijala njenom plesu na grančici.
Vilin konjic joj se pohvalio kako je najstariji kukac na Zemlji i kako je živio još prije dinosaura.
Stidljivo je virila iza lista i gledala bubamaru kako se umiva kapljicama rose.

Mala krijesnica Ivanjka bila je zadivljena svime što je vidjela.
Po svom izduženom smeđem tijelu tražila je lijepe boje i neobične šare.
Željela je i ona lijepo izgledati i opojno mirisati. Željela je znati plesti mrežu ili skupljati pelud sa cvijeća.
Ništa od ljepote ona nije imala, niti je znala nešto korisno raditi.
Bila je tužna jer ni po čemu ona nije bila posebna.

Iznad nje proletio je mužjak. Zvao se Krijes.
„Nemoj plakati!“, rekao joj je. „Meni si ti lijepa i posebna!
Znaš se diviti ljepotama prirode. Razgovaraš sa ljetnim povjetarcem.
Osluškuješ rijeku. Upijaš oko sebe sve ljepote, pa si zato i ti lijepa. Ja te volim!“
Od tih riječi krijesnica Ivanjka osjetila je veliku toplinu u sebi.
Od Krijesove ljubavi sva je zablistala. Počela je svijetliti kao lampica u noći.
Isprva je svijetlila nježnije, a kasnije kako je njena ljubav rasla svijetlila je sve jače i jače.
Podijelila je svoju sreću sa svim ostalim krijesnicama, pa su i one dobile čaroban malen sjaj.

Jednog dana puhao je jak vjetar i padala kiša. Grane u šumi ljuljale su se na sve strane. Sijevale su munje i gromovi su glasno tresli nebo i zemlju. Krijes je izgubio krijesnicu Ivanjku. Nije znao kuda ju je otpuhao vjetar. Sakrio se u koru hrastova stabla, nadajući se i da je Ivanjka negdje na sigurnom.
Kada se nevrijeme smirilo i postalo sve opet mirno, svuda ju je tražio.
Tražio ju je kod njihove ljuljačke u parku i po puteljku koji je vodio kroz šumu.
Pitao je za nju i noćni cvijet.
U suton je pitao rijeku i sunce, jesu li vidjeli njegovu krijesnicu?!
Odletio je u najviše visine iznad Zemlje i molio Mjesec i zvijezde da mu pomognu.
Zvijezde su svojim sjajnim tragom po nebeskom svodu napisale veliko slovo I.
To je vidio i rak i školjke koji su u pijesku napisali najljepše slovo I.

Krijes je već bio jako umoran od dugih letova, traženja i čekanja. Nikada nije odustao od svoje krijesnice. Svake bi noći pitao za nju.
Odlazio je na stara mjesta za koja su ga vezale uspomene. Uvijek je iznova pitao ljuljačku u parku, puteljak u šumi i noćni cvijet.
Zvijezde su uvijek iznova pisale slovo I na nebeskom svodu.
Školjke i rak pisali su najljepše slovo I u pijesku.
Ljudi su ponovno zapalili Ivanjske krijesove.
Rijeka ju je svojim šumom uvijek iznova zvala.
Ivanjku je pronašao ljetni vjetar.
On je imao moć zaviriti i u najskrivenije dijelove prirode.
Mogao je čuti sve zvukove. Prenosio je mirise, oprašivao cvijeće, odnosio i donosio oblake. Znao je uzburkati rijeku, zanjihati ljuljačku u parku, znao je…, mogao je… Činio je velika i mala djela.
Bio je on topao, ljetni vjetar koji je osjećao toplinu velike ljubavi. Sjećao se koliko ga je Ivanjka uvijek pažljivo slušala i priznavala mu da je on nešto posebno i vrijedno.

Zagrlio je Krijesa i odnio ga do rijeke. Na riječnim slapovima živjele su Vilske devke. Voda je tu šumjela i ponosila se svojom bistrinom, ali u njoj se nije ništa vidjelo, samo se mogla čuti vilinska pjesma. Mjesec je obasjavao srebrne haljine vila koje su plesale. Njihove raspletene vilinske kose ukrašavalo je livadno cvijeće. Vile su pjevale pjesme o ljubavi. Bilo je tu mnoštvo krijesnica koje su vilinski ples pretvarale u čaroliju.
Ta čarolija ljubavi prenijela je Krijesa do kućice na drvetu jednoga dječaka.
Tamo je tinjao stari fenjer, a pokraj njega čekala ga je njegova krijesnica. Ona nikada nije izgubila svoj sjaj, kao što Krijes nikada nije zaboravio svoju Ivanjku.

Oni koji opažaju ljepotu oku sebe i osjete čaroliju ljubavi, imat će toplo srce za druge.
Znati će zaželjeti najljepše želje.
Ostvarivat će samo lijepe snove.
Njihova djela uljepšat će drugima život.
Zbog njih ovaj svijet krasit će svjetleći lampioni, šareni vatrometi, male raznobojne lampice fontane…
Najbolje će znati zaštititi one kojima je najteže.
Oni će biti uvijek malo svjetlo nade koje čini život životom.

Sanja Duvnjak

Bilo je čarobno

Bilo je čarobno

praiskonsko
autentično
magično i
poznato iz nekog drugog svijeta

prozor u bezvremenost
komadići edena
srce je eksplodiralo od ljepote
nježne nevine čiste kristalno bistre

ljepote

i baš prikladno
grlili smo stabla pričali s njima
i ona su grlila nas život u nama

(zabilježeno na Ivanščici, 7. ožujka 2021.)

Ljubičasta šuma

Ako želite vidjeti sve tonove ljubičaste boje onda je Samogorsko gorje platno koje će vam pružiti najljepši užitak i najljepše slike. Kada uđete u šumu dočeka vas: erika – vrijes – crnjuša u svome punom cvatu. Tu vas obraduju, iznenade i zadive njezini cvjetovi koji se raskošno kao tepih pružaju cijelom šumom u ljubičastoj boji. Erika voli hlad i jutarnju rosu, ali i jutarnje prve zrake sunca. Baš takva, okupana u malim svjetlucavim kapljicama, između ostataka snijega dočekala nas je u svojoj potpunoj ljepoti.

Po smrznutom tlu, pogurani sjevernim zimskim vjetrom koji se nije dao otjerati od prvog dana proljeća penjali smo se prema Lipovcu.

Ljubičasta boja povezuje se s korizmom, ali i s plemstvom, pa smo tako pronašli zidine starog grada, na malome brijegu, u tišini duboke šume. Prihvatio nas je mali plemićki grad Lipovac i pružio nam prvi odmor. Ovaj burg kojeg je sagradio knez Ivan Okićki, stoji ovdje od 13. st. i zna ispričati mnogo priča o Beli IV, Frankopanima, Matiji Korvinu i mnogim drugima koji su dolazili u njegove zidine.

Dalje, strmijom stazom penjali smo se prema Oštrcu, najvišem vrhu u središtu Samoborskog gorja. S vrha se pružaju široki vidici na ostatak prelijepog Samoborskog gorja, na Plešivicu i Rude, a u daljini Zagreb i Medvednicu.

Silazak i kraj planinarskog izleta zaslađen je samoborskim kremšnitama. Glavni trg je bio zauzet ljudima željnih podnevnog sunca, pa smo sebi pronašli mjesto u predvorju lijepog hotela i kavane Livadić. Pokriveni crvenim dekicama pili smo kavu, prepričavali utiske i uživali u najposebnijim kremšnitama. Najljepše od svega bio je naš smijeh i druženje. U svemu tome bili su i ostali naši članovi koji nisu mogli ići na izlet, ali kao i da su bili jer smo ih stalno spominjali.

I kada su me neki pitali gdje sam bila za vikend, odgovorila sam: „Tamo gdje ni Tatari, ni Turci u prošlosti nisu mogli doći. Tamo gdje burgovi pričaju srednjevjekovne priče, tamo gdje su najljepši i najdalji vidici, tamo gdje je sve fino i tamo gdje je Ferdo Livadić skladao najslavniju hrvatsku budnicu: Još Hrvatska ni propala!

Hvala našoj vodičici Nataliji – Eriki Vraneša koja nas je povela u ovu ljubičastu priču.

Sanja Duvnjak

… i dobri i lijepi i dragi naš kaj!

Sve je jutros bilo tu za one koji su bili spremni za proljetnu bajku u Hrvatskom zagorju.
Svaka prava bajka mora imati i šumu i stazice, vinograde i crkvicu i drage ljude i u daljini dvorac, kuriju. A na ulazu u bajku dočekao nas je div Krapinek.
Bila je to šetnja kroz jutarnju ljepotu. Bio je to nježan zagrljaj pitomih brežuljaka koji su se rosni tek probudili. Bila je to Krapinčica, malo nabujala od otopljenih snjegova. Tu se priče pričaju u umanjenicama i kao da se tepajući i s ljubavlju izgovaraju nazivi: Strahinjčica, Ivanščica, Veternica… U suncem okupanom perivoju Crkve svetog Vida stajao je naziv: „Hrvatska je naša majka, ne smije se loše govoriti o majci“.
Vraćajući se prema Zagrebu, osjećali smo tiho zadovoljstvo. Onakvo kao kad ti mama pripremi nedjeljni ručak i zagrli te na dolasku i na odlasku. Nedjelju smo proveli nježno, proljetno, brežuljkasto, osunčano… baš nedjeljno!
Hvala piscima zagorske lijepe bajke, dragima Sandri, Andreji, Neneku, dobrim ljudima i našem dragom Krapineku, koji sve iz daljine vidi.

Sanja Duvnjak

7. ožujka održan je izlet „Šetnja po zagorskim bregima“; učestvovalo je sedamnaest planinara. Bili su to uglavnom ljudi koji srijedom posjećuju naše maksimirske šetnjice. Nije ovo bio planinarski izlet, zaista se šetalo po brežuljcima oko Svetog Križa Začretja no, mnogi od tih ljudi po prvi su put krenuli u ovakav izlet, po prvi su put obukli gojzerice, stavili ruksak na leđa i – hodali pet sati i propješačili petnaest kilometara, malo se oznojili, umorili koljena, sunce ih je opalilo, čisti zrak uspavao … Oduševljenju nije bilo kraja!
Ovakve ćemo izlete održavati, od sada, jednom mjesečno! (ZB)

Bjelolasica, dvije mogućnosti, 21. veljače

Planina nas je dočekala pokrivena snijegom; mnogima je od sudionika to bilo prvo planinarenje u zimskim uvjetima. Bilo je mnogo nedoumica, ustrašenosti, pitanja da li ja to mogu, što ako, ako, ako …

Vodičima je ta nervoza na početku staze vrlo dobro poznata i znak je, u stvari, dobrog raspoloženja i adrenalina. Nakon prve trećine puta podijelili smo se u dvije grupe.

Prva je grupa, koja je išla ravno uzbrdo prema vrhu, pred sobom, pred svojim tijelima, imala zadatak propitivanja izdržljivosti, kondicije, snage pred skliskom stijenom, otpora pred jakim i hladnim vjetrom, spretnosti, snalažljivosti … Osjet snage prirode, veličanstven je, gotovo neopisiv. Trenutak kad se zakorači na vrh magija je bez premca!

Druga je grupa krenula položenijim putem izloženim suncu a u zavjetrini pred hladnoćom zračnih struja. Ljudi su se mogli opustiti, staza je bila zametena snijegom i ledom ali bez značajnijih strmina, već dobro ugažena, mogućnosti poskliznuća bile su male … Ova se je grupa mogla predati miru, tišini, staloženosti šume, cijele monumentalne planine; mogli su osjetiti ono što ljudima sve više i više u ovim vremenima nedostaje, mogli su osjetiti iskonsku povezanost sa Cjelinom prirode, postojanja.

Nikada grupe na izletima ne obilježavamo s jača i slabija, s bolja i lošija, sa spremna i nespremna, s mladi i stari …

Svaki je sudionik izleta bio od planine dočekan s ljubavlju, svakome je bilo pruženo da uživa u onome što je za njega podnošljivo, razborito, što je za njega najbolje, najsvrsishodnije te sigurno pred mogućim ozljedama. Dobro raspoloženje, razdraganost sudionika izleta, za vrijeme spusta, kada smo svi cijelu stazu ishodali zajedno, bili su znak da je izlet uspio, da smo se svi napunili pozitivnom energijom, snagom, mirom, radošću, jednom riječju – srećom!

Zdravko Bartolić

Foto: Gordana Sobol