Protekla je godina, sa svojim znanim teškoćama, poprilično otežala naš rad, sredinom proljeća nismo uopće održavali izlete a u drugom dijelu godine u potpunosti smo bili odustali od godišnjeg plana izleta. Zbog nemogućnosti izlaska iz države otkazan je dugo pripremani šestodnevni izlet na slovačke Visoke Tatre; otpalo je i mnogo atraktivnih izleta u Sloveniju.

Već tradicionalna druženja u Maksimiru srijedom prijepodne, održali smo 33 puta a kondicijskih izlete na Medvednicu srijedom navečer bilo je 17.

U nastavku ćemo pobrojati planinarske izlete koje smo održali:

1. prije korone: Dotrščina, Klek, Japetić, Plešivica i Oštrc, Ravna Gora/Trakošćan, Kal/Mrzlica, PD Risnjak na Medvednici 2x, Okić, Sveta Gera;
2. nakon korone: oko starog grada Lipovca, Medvednica: Brestovac, Vugrovec – Lipa, Stražnjec – Gorščica; Ivanščica, Hahlići, Premužićevom stazom od Zavižana do Alana, Samarske stijene, Vela Draga/Učka, Zeleni vir od Skrada kružno, Snježnik i Risnjak u jednom danu, Bjelolasica, Pakleno i Fratar, Tuhobić, Sopot, PD Risnjak na Medvednici, Risnjak Horvatovom stazom, Biokovo – osmodnevni izlet, Sedam slapova rijeke Mirne, Mali Rajinac, kestenijada na Lipi, Kameni svatovi, Vidovec – Lipa – Gorščica, Ivanščica, Dotršćina, Šestine – PD Grafičar, Šestine – PD Risnjak – PD Grafičar.

Posebno smo ponosni s velikim izletom na Makarsku rivijeru, s usponima na Sv. Juru, Sv, Iliju, Sv, Iliju na Pelješcu, Omišku Dinaru, Vidovu goru na Braču … Bio je to drugi ovakav izlet u nizu, koji ćemo nastaviti opet u ranu jesen ove godine!

Zdravko Bartolić

Svaka je šuma posebna, pripovijeda drugačiju priču, otkriva se postepeno. Svaka šuma ogrnuta je drugačijim nijansama, svaka šušti vlastitim jezikom, svaka skriva svoje tajne. Svaka je različita, ali opet ista…

Bila jednom jedna druga šuma… i bili jednom oni isti šetači…

Jutro. Jesensko i hladno. Studeno. Baš tako počinje ova priča…

Neodoljivi, šumoviti zagorski brežuljci još su se prije nekoliko tjedana razmetali ljepotom okupanom suncem, a sad, zaogrnuti sivilom koje ne posustaje već danima, na prvi pogled ne obećavaju mnogo. Vlaga i studen uvlače se u kosti, umrtvljuju teško tijelo i obuzimaju dušu. Misli polako obuzima bezvoljnost odzvanjajući istom frekvencijom sivila i savršeno se uklapajući u okolinu. Ipak, sad je kasno za odustajanje i mora se naprijed, bez obzira na sve. Lijeno i mrvu preko volje počinje i ta šetnja, no već prvi koraci po travi, po lišću, po zemlji, zadivljujuće jednostavno razuvjeravaju, ruše predrasude i dokazuju da i sivilo skriva svoju draž, do sad neviđenu čaroliju!

Magla nije više samo magla, već meka oblačasta koprena koja predstavlja tek podlogu naspram koje snažnije odzvanjaju isprva tek slutnje nejasne i prigušene ljepote, a potom, s dovoljno male udaljenosti, kolaž blještavih boja. Bojazan da je studeni do sad posve ogolio krošnje pokazala se neistinitom dok su se kroz maglu probijale zagasito crvene, zlatne, narančaste, smeđe nijanse, a rijeka lišća pod nogama, duboka, meka i utješna, šušteći svjedočila da je ipak na dobrom putu. Na jednoličnoj šumskoj podlozi, paprati odudaraju utiskujući mastan trag bogate zelene boje tropa, nevjerojatno živ i sjajan, prodorno vrišteći da u prizemnom sloju još ima života. Čudesno odzvanjaju te nametljive boje naspram naizgled beživotne okoline, baš poput debelog premaza jarkom temperom po djevičanskom platnu. Razmeću se i nasrtljivo probijaju kroz paučinastu izmaglicu koja u daljim kadrovima omekšava stvarnost, briše njene oštre rubove i postupno je u potpunosti skriva. Na sličan se način ova magla obračunava i s brigama, sumnjama i strahovima koje sam neoprezno zaboravila otresti prije ulaska u šumu, a koji sad blijede i polako se pretvaraju u ništavilo.

Dok smo se tako šuljali njenim vijugavim stazama, šuma nam je šušteći šaputala, umirivala nas i tješila, nizala čudesne prizore, izazivala divljenje i mamila uzdahe oduševljenja onih koji su kao i ja prvi put (ili iznova) otkrili ovu nestvarnu studen ljepotu. Upijamo svaki prizor, pohranjujemo najsitnije detalje u sjećanja, jer nema te leće fotoaparata koja može zarobiti trenutak u maglovitoj šumi i vjerno preslikati viđeno i doživljeno u ovim okolnostima. Posve je lako uhvatiti boju, kontraste i živost, ali nevjerojatno je teško dočarati mir i spokoj utkane u mekoću sivih tonova koji su sve samo ne jednolični i dosadni.

Uspon je blag, ali postojan, a kilometri se nižu jedan za drugim dok nam okolni prizori i povremeno neobavezno čavrljanje zaokupljaju pažnju i odvraćaju od razmišljanja o gladi, žeđi, težini ruksaka ili bolnim stopalima. I baš u pravi čas, kao nagrada za trud i upornost, na zadnjoj etapi puta do vrha, krik iskonske sreće i oduševljenja – pojavilo se i nagradilo nas – sunce! Signal da smo se popeli iznad oblaka – u sama nebesa! Pogled uokolo zahtijeva posvemašnju koncentraciju jer se odveć lako prepustiti maštariji o krilima, o slobodi, o letu, o puštanju i prepuštanju. Oblaci su pod nama tako divno jastučasti i protežu se svuda kud pogled seže i zasigurno bi bilo divno zavući se u jedan. Gore plavo, dolje bijelo, a mi mali u sredini! Teško je raspoznati stvarno od nestvarnoga, razgraničiti javu od sna i priviknuti se na dalje…

Ipak, naš put ima cilj i nastavljamo. Kroz sunčanu šumu, prometnim stazama, mimoilazeći se s brojnim šetačima, kroz veseli žamor i smijeh, stižemo i na vrh. Naizgled ne zahtjevnih 1060 m, a zapravo pravi osvajački pohod! Poklonili smo joj se! Ivanščici!

Bolno svjesni umornih nogu (ali odmorene duše), ispunjeni i sretni upijamo horizonte i utapamo se u glasno mnoštvo, zadovoljno mljackajući razne poslastice i grijući se vrućim napitcima. Ipak, varljivo je to studen sunce i ne uspijeva zamaskirati vjetar koji sve jače osjećamo, koji nas mrzne i tjera s mjesta. Bilo bi divno zasjesti kraj vrućeg kamina, počastiti se polaganim pijuckanjem nekog planinarskog napitka, ali ta čudna zbilja ne dozvoljava nam takve male užitke. Primorani smo napustiti ovo veselo mjesto i krenuti put nazad jer nas čeka jednako mnogo kilometara i u drugom smjeru.

Nizbrdo je svakako lakše. Od studeni ukočeni mišići, zahvalni su za svaki novi pokret. Gotovo da se kotrljajući spuštamo, misli zaokupljenih novim iskustvima.

Sve bliže kraju puta, dok promatram te prizore koji su već samim svojim postojanjem, baš takvi kakvi jesu, nepromjenjivi i postojani kroz milenije, i čine šumu onime što ona jest, dozvoljavam mogućnost da i naša prisutnost, koliko god kratkotrajna i na prvi pogled beznačajna, unese i ostavi otisak, promjenu nakon koje ni ta šuma više neće biti ista ni za nas ni za druge promatrače. Ostavljamo u njoj trag, dijelimo s njom svoje tajne i puštamo je da nas hrani svojom energijom. Nijedna šuma ne može biti ista nakon što njome prođu mali heroji, dostojanstveni i samozatajni borci, ljudi nepokolebljivog duha, ustrajni u svojoj misiji da nauče život, nađu odgovore i opstanu. Nijedna šuma ne može biti ista nakon što je okupaju radost i vedrina njenih vjernih šetača. Taj zvonki trag odzvanja u beskonačnosti odbijajući se od bezbroj stabala dok šuma nastavlja mirno postojati. I znaš da nas pamti, da nas voli, cijeni i nagrađuje, nudeći bezrezervnu zaštitu i prihvaćanje. Odlazeći bogatiji za još jedno šumsko iskustvo, i ostavljajući je bogatiju za naše korake, uzdahe, misli, tajne, svjesni smo da ćemo si opet biti novi i drugačiji kad se nekad sretnemo opet.

U tišini, u suton, zahvaljuje nam i ispraća nas šapatom šuštećeg lišća. Dostojanstveno, ali opet, pomalo tužno.

Umorni i sjetni, sjedamo u aute.

…

I dok ljepljiva i gusta zagrebačka magla guta sve pred sobom, u mislima mi još jedna šuma priča sebi svojstvenim jezikom boja i jedvačujnih zvukova. Priču staru koliko i vrijeme. Još jednu uspavanku.

Ivana Petrina Abreu

Foto: Natalija Vraneša

Kasna je jesen. Ujutro, ranom, još mračnom zorom krećemo na svoj put. Moramo krenuti što ranije da dođemo do Papuka. Tihi jutarnji pozdrav, prijateljski zagrljaj i stisak promrzlih ruku na parkiralištu iza Lisinskog. Kao da se iskradamo iz Zagreba kojeg ne želimo uvrijediti jer idemo na jedno ljepše, uzvišenije i sasvim posebno mjesto.
Brežuljkasti zavičaj mijenjamo nizinskim. Čudno je kroz prozor automobila vidjeti pumpe za naftu. Raspravljamo, ima li nafte u Hrvatskoj? Nabrajamo  hrvatska prirodna bogatstva, ljepote… Veselimo se šumi, njenim bojama, pa i magli koja miriši na kišu. Papuk nas dočekuje. Miran, tih, već sasvim ogoljelih grana, bez cvrkuta. Sivo jutarnje nebo iznad nas. Ulazimo u šumu i odmah strmina koja nas upozorava da ovdje ništa nije lako. Šuštanje lišća miješa se sa vlastitim disanjem. Korak po korak, tišina po tišina, disanje, teže, pa lakše, otkucaji srca, tiši, pa glasniji, pokoja riječ, poticaj, šala i tjeranje vlastitih izmiješanih misli. I onda dobiješ ono zašto si i došao. Šumski mir ulazi u sve nas i tada smo spremni upiti sve ljepote i priče koje svaka planina ima.
Zidine starog grada iz 14. st. pričaju povijesnu priču o životu u davna vremena. Ako počinješ uspoređivati njihov život sa svojim, bolje nemoj.
Pogled na prekrasnu daleku ravnicu koja je prije nekoliko milijuna godina bila prekrivena morem. Potrebno je zamisliti nevjerojatne slike jer je Papuk u to vrijeme bio otok, čije je obale zapljuskivalo more. U moru su živjele nemani i vrsta morskog psa dvostruko većeg od najvećih danas živućih, bijelih psina. Tadašnja psina bila je dugačka čak 20 metara. Nevjerojatne priče ali sasvim istinite i dokazane. Osim kostura velikih riba, pronađeni su tragovi koralja, morskih ježinaca, spužvi, puževa, školjki, morskih algi…
Papukom su u to vrijeme šetali golemi nosorozi.
I tako, razgovarajući o svemu tome, već sasvim uspuhani, u priče o prošlosti uplićemo današnje vrijeme, pravde i nepravde.
U lijepom Planinarskom domu Jankovac nastavljamo druženje. Pijemo čaj, grijemo ruke i svatko od nas ima pomalo umoran ali zadovoljan osmijeh na licu.
Na povratku, grad Požega iznenađuje svojom ljepotom, baroknim šarmom, uređenošću. Sigurna u svojem gnijezdu, u svojoj kotlini; mirna, bajkovita, sa velikim trgom u središtu grada, srednjevjekovnim prekrasnim crkvama i najstarijom gimnazijom u Slavoniji.
I tako, punih pluća i punih dojmova stižemo u Zagreb. Kao da smo se ušuljali po mraku u njega jer mu ne želimo priznati da smo upoznali još jednu ljepoticu osim Zagrebačke gore.
Drugi dan je radni. U Zagrebu veliki učiteljski prosvjed. Gradom voze prepuni autobusi koji pokušavaju pronaći parkirališta. Traži se i bori se za bolje sutra. Svi fućkaju, viču, podižu transparente što više, da se bolje vide. I onda, tek da malo pobjegneš od stvarnosti, otvoriš stranicu Nad vrhom i vidiš fotografiju breze. Malo, tanko, nježno stablo na vrhu Papuka, na kamenom tlu. Nasmiješiš joj se. U mislima joj kažeš da je prekrasna. Poželiš joj još jesenjih sunčanih zraka koje će joj dati snagu da prezimi zimu i vjetrove i kiše i sve teške i loše dane. U mislima zahvališ dragoj osobi koja ju je slikala i donijela malu brezu u današnji dan.

Sanja Duvnjak

Foto: Jadrana Janjić